Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1526/22 (N. B. i drugi)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1526/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1526/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nedžad Burgić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Nedžad Burgić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291877 17 Rsž od 9. jula 2020. godine;
Azra Moranjkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 292065 20 Rev od 9. decembra 2021. godine;
Dževad Tosunbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291881 21 Rev od 2. decembra 2021.
godine;
Tatjana Sirćo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 301114 20 Rev od 22. februara 2022. godine;
Anela Hatunić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291864 20 Rev od 13. januara 2022. godine;
Nihad Habibović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291817 21 Rev od 20. januara 2022. godine;
Anto Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291901 20 Rev od 7. decembra 2021. godine;
zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nedžad Burgić, Azra Moranjkić, Dževad Tosunbegović, Tatjana Sirćo, Anela Hatunić, Nihad Habibović i Anto Tomić zbog navodne povrede Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Burgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291877 20 Rev od 7. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291877 17 Rsž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 291877 16 Rs od 5. jula 2017. godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4379/20 od 12. januara 2021. godine u predmetu broj AP-4407/20 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 7. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. Azra Moranjkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijela je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292065 20 Rev od 9. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 292065 17 Rsž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 292065 16 Rs od 4. septembra 2017. godine.
3. Dževad Tosunbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291881 21 Rev od 2. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291881 18 Rsž od 12. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291881 16 Rs od 28. decembra 2017. godine.
4. Tatjana Sirćo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijela je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 301114 20 Rev od 22. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 301114 18 Rsž od 2. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 301114 17 Rs od 27. septembra 2018. godine.
5. Anela Hatunić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijela je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291864 20 Rev od 13. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291864 17 Rsž od 8. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291864 16 Rs od 6. oktobra 2018. godine.
6. Nihad Habibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291817 21 Rev od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291817 18 Rsž od 3. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291817 16 Rs od 6. marta 2018. godine.
7. Anto Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291901 20 Rev od 7. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291901 17 Rsž od 1. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291901 16 Rs od 4. septembra 2017. godine.
Činjenice
8. U postupcima koji su rezultirali osporenim presudama, odbijeni su u cijelosti kao neosnovani: osnovni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu (pobliže označenom izrekom prvostepenih presuda), isplati ukupne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose (sve kako je to precizirano izrekom prvostepenih presuda) i eventualni tužbeni zahtjevi da se obaveže tuženi da im, za isti period, na ime manje isplaćenih plata, isplati ukupne novčane iznose (pobliže označene izrekom prvostepenih presuda) sa zakonskom zateznom kamatom.
9. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud, odnosno Kantonalni sud (u daljnjem tekstu: redovni sud) je naveo da su apelanti tužbene zahtjeve zasnovali na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Sudovi su dalje naveli da iz prvostepenih odluka proizlazi da je osnovica za obračun plate apelanata, po rješenjima kojima su raspoređeni na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade Kantona, te da tuženi nije donio kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Kantonu nakon 2010. godine. Nadalje, redovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatu razlika plata jer u utuženom periodu nije bilo mjesta za primjenu odredbi čl. 5., 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naime, ukazao je da u spornom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelanata). Također, redovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanata da je, u smislu odredbi člana 63. Zakona, tuženi bio dužan da donese svoje propise usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. U vezi s tim, redovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Sudovi su također naveli da sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status imaju apelanti), za obračun njihovih plata nije moguća primjena odredbi Zakona. Apelacioni navodi
10. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona. Nadalje, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I. Nenadležnost za odlučivanje
12. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
II. Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine i AP-334/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić