Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-694/21 (J. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-694/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 694/21, rješavajući apelaciju Josipa Tolja, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Josipa Tolja.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Josipu Tolju u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Josip Tolj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Tolj zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Tolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 336287 21 Rev od 4. veljače 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 336287 13 P od 13. kolovoza 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 579/20 od 22. travnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 15. veljače 2020. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine, jer je apelant protiv tog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstairao da, nakon njenog donošenja, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Biroa zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 14. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. lipnja 2022. godine, Općinski sud 5. srpnja 2022. godine, dok tuženi i umješač nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 7. srpnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 10. prosinca 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 336287 13 P od 13. kolovoza 2014. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati određene novčane iznose, precizirane u izreci presude, (na ime duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljenu bol i za pretrpljeni strah), sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Istodobno, u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev (troškovi liječenja i višak preko dosuđenih troškova parničnog postupka) je odbijen.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 383, 386. stavak 3, 387. st. 1. i 2. i 396. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), čija je visina određena primjenom relevantnih članaka Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa). Nadalje, Općinski sud je istaknuo da je odbio zahtjev za troškove korištenja vlastitog automobila apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva iz ureda imajući u vidu da je apelanta mogao zastupati i odvjetnik iz Sarajeva radi ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka, a posebice imajući u vidu da nije riječ o specifičnoj oblasti za koju je bio neophodan odvjetnik iz drugog grada.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine apelantov priziv podnesen protiv rješenja o troškovima sadržan u prvostupanjskoj presudi je odbijen i prvostupanjsko rješenje potvrđeno. Istodobno, odbijen je zahtjev umješača za naknadu troškova za sastav odgovora na priziv.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 387. stavak 1. ZPP ocijenio koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Naime, ukazano je da troškovi odsustva iz ureda i korištenja vlastitog automobila su nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnik angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području postupajućeg suda. Sukladno tome, Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu vrstu i složenost spora, te visinu vrijednosti, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje ove parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Imajući u vidu navedeno, navedeno je da se neutemeljeno prizivom prigovara da je prvostupanjskom odlukom apelantu uskraćeno pravo na slobodan izbor odvjetnika, a time i samo pravo na pravičan postupak. Osim toga, ukazano je da je apelant nastanjen u Čitluku, a da se nezgoda desila u mjestu Vašarovići, općina Ljubuški, što znači da je, u skladu sa odredbama o izberivoj mjesnoj nadležnosti (članak 32. ZPP), mogao tužbu podnijeti, osim sudu opće mjesne nadležnosti (Općinski sud), i sudu na čijem je području štetna radnja počinjena ili sudu na čijem je području štetna posljedica nastupila. Na taj način bi apelant bio u mogućnosti angažirati punomoćnika po svom izboru, bez nastanka dodatnih troškova prijevoza punomoćnika i njegovog odsustva iz ureda.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 336287 21 Rev od 4. veljače 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv navedenog rješenja, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine „iz čl. II.A.2.c i 1. - pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad“, te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud pogrešnim tumačenjem odredbe članka 387. ZPP odbio njegov priziv u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, koji su uredno specificirani i priloženi. Apelant je naveo da su troškovi odsustva iz ureda za vrijeme putovanja predviđeni člankom 26. točka 5), a troškovi prijevoza člankom 31. Tarife. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različito stajalište od stajališta drugostupanjskog suda u ovom postupku, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Apelant je ukazao da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici što je postupak pred redovnim sudovima trajao devet godina iako je mogao i morao biti riješen žurno, u roku do godinu dana. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da apelacijske navode smatra neutemeljenim i predložio je da se apelacija odbije.

16. Općinski sud je istaknuo da je postupak pred tim sudom proveden bez nepotrebnog odugovlačenja i sa minimalnim troškovima, te da je odluka donesena na temelju relevantnih odredaba materijalnog prava. Sukladno tome, Općinski sud smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti.

18. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Članak 26. stavak 1. točka 5.

Odvjetnik ima pravo obračunati nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Članak 31. st. 1., 2. i 4.

Odvjetniku pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebiti za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničkog ureda, odvjetniku pripada naknada putnih troškova za prijevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, odvjetniku pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

20. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

21. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

22. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

23. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu

24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 336287 21 Rev od 4. veljače 2021. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 336287 14 Gž od 2. prosinca 2019. godine kojim je meritorno odlučeno o troškovima postupka, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 579/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Rješenje Kantonalnog suda apelant je primio 17. siječnja 2020. godine, a apelacija broj AP 579/20 je podnesena 15. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Kantonalnog suda i presudu Općinskog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješće 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

a)U odnosu na osporene odluke

32. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i Tarife od redovnih sudova. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud ukazali da se sukladno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da su obrazložili zbog čega nisu dosuđeni troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškovi za korištenje osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili potrebni. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u svezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, tako i primjenom relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženja Općinskog i Kantonalnoga suda nisu proizvoljna.

34. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u svezi sa istim pravnim pitanjem iznesen u Odluci o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na obrazloženje iz točke 8. navedene odluke, jer nema potrebe da isti stav ponavlja u brojnim odluka o istom pravnom pitanju.

35. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 10. prosinca 2012. godine, a da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 2. prosinca 2019. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine postupka jeste šest godina i oko 11 mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

38. U konkretnom slučaju u pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja parničnog postupka.

40. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao jednu godinu i osam mjeseci od podnošenja tužbe. S druge strane, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovom prizivu podnesenom protiv prvostupanjske presude donio tek nakon pet godina i oko tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu postupka pred tim sudom. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, a svoju pasivnost u dugom periodu Kantonalni sud nije na bilo koji način opravdao.

41. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 300,00 KM (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4107/20 od 9. ožujka 2022. godine, stavak 44).

44. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neutemeljeni. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao šest godina i oko 11 mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i oko tri mjeseca, a taj sud se u odgovoru na apelaciju nije posebice izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

47. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP) u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.

48. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-694/21 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio