Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2560/22 (E. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2560/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2560/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Elvedin Karić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvedin Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 193060 22 Gž od 29. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvedin Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Semir Mušija advokat iz Kaknja, podnio je 7. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 193060 22 Gž od 29. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 193060 21 P od 4. marta 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, razveden je brak zaključen 9. novembra 2000. godine između tužiteljke (S.K.) i apelanta, te je za zakonskog staraoca zajedničkog mldb. djeteta (Dž.K.) parničnih stranaka određena tužiteljka. Određeni su lični i neposredni kontakti između mldb. djeteta i apelanta, te je obavezan apelant da na ime svog doprinosa u izdržavanju mldb. djeteta plaća novčani iznos od 250,00 KM mjesečno, a na ime svog doprinosa u izdržavanju T.K. da plaća novčani iznos od 150,00 KM (sve na način preciziran izrekom prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta da se obaveže tužiteljka da, na ime supružničkog izdržavanja, apelantu mjesečno plaća iznos od 478,91 KM, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su parnične stranke, u braku koji su zaključile 9. novembra 2000. godine, stekle dvoje djece, T.K. i mldb. Dž.K, te da je T.K. u toku predmetnog postupka postala punoljetna i da se nalazi na redovnom školovanju. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio utvrđenja prvostepenog suda u vezi sa apelantovom ličnom situacijom (str. 6-7. osporene odluke), pa je zaključio da on nije dokazao da je radno nesposoban, jer bi se navedena činjenica mogla utvrditi rješenjem nadležnog organa ili izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka medicine rada, a apelant nije predložio izvođenje navedenih dokaza u predmetnom postupku, pa njegova radna nesposobnost nije utvrđena. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da činjenica da je apelantu preporučeno da izbjegava nefiziološki angažman L/S kičme i podizanje tereta ne dovodi do zaključka da je apelant radno nesposoban.
4. Kantonalni sud je naveo da se za dosuđeni iznos od 250,00 KM na ime doprinosa apelanta u izdržavanju mldb. djeteta, ne bi moglo zaključiti da je previsoko određen. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantu potrebno ukazati da izdržavanje djeteta ima prednost u odnosu na druge obaveze, te da je primarna obaveza i najveća dužnost roditelja da izdržava svoju maloljetnu djecu i da podmiruje njihove potrebe koje im omogućavaju normalan razvoj. Sud se pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona, pa je naveo da apelant, koji je mlađe životne dobi, iako ima određenih zdravstvenih poteškoća, svojim radom, bilo u struci (s obzirom da je njegovo zanimanje elektromehaničara aktuelno na tržištu rada, a apelant nije dokazao da je nesposoban za rad za navedeno zanimanje), bilo prekvalifikacijom, zasigurno može ostvarivati prihode za svoje i izdržavanje mldb. djeteta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da na ime doprinosa za izdržavanje svoje punoljetne kćerke, koja je redovan učenik srednje škole, plaća novčani iznos od 150,00 KM, ukazujući pri tome da je školovanje djeteta jedna od najvažnijih zadaća roditelja u okviru postojećeg sistema školovanja, a da je iznos na koji je apelant obavezan minimalni novčani iznos. Konačno, u odnosu na odluku prvostepenog suda o zahtjevu apelanta da se obaveže tužiteljka da mu plaća određeni novčani iznos na ime supružničkog izdržavanja, Kantonalni sud je naveo da imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona, zaključio da apelant, uvažavajući činjenice utvrđene u postupku pred nižestepenim sudom (dob apelanta, da je trenutno nezaposlen, ali da je radio privatno, kao i da ima nekretnine iz kojih se može izdržavati, da je po zanimanju elektromehaničar te da, iako ima određenih zdravstvenih problema, nije dokazao da je nesposoban za rad za navedeno zanimanje) nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi da bi se udovoljilo njegovom zahtjevu za supružničko izdržavanje,.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelant nije dokazao da je radno nesposoban, da su pogrešno zaključili da apelant ima imovinu iz koje se može izdržavati, te da je pogrešan zaključak da je apelant „trenutno“ nezaposlen, jer je on na evidenciji nezaposlenih osoba od 10. januara 2011. godine. Nadalje, apelant smatra da su na naprijed navedene (pogrešne zaključke) redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Porodičnog zakona, jer je istim propisano da su roditelji dužni „prema svojim mogućnostima“ da izdržavaju dijete, a apelant zapravo nije u mogućnosti da doprinosi izdržavanju svoje djece. Osim toga, osporava i odluku kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan pozivajući se na odredbe člana 224. Porodičnog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u predmetnom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić