Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4511/20 (N. D.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4511/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4511/20, rješavajući apelaciju Nermine Dervišbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Dervišbegović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 028776 20 Rsži od 29. septembra 2020. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Dervišbegović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 028776 20 Rsži od 29. septembra 2020. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermina Dervišbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Benjamin Arnaut advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 028776 20 Rsži od 29. septembra 2020. godine. Apelantica osporava i rješenje Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 028776 14 I od 16. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 028776 od 11. decembra 2013. godine zaključena je sudska nagodba između Bihaćke Pivovare d.d. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) i Harisa Dervišbegovića (u daljnjem tekstu: izvršenik). Na osnovu navedene sudske nagodbe isti sud je donio rješenje o izvršenju broj 41 0 Rs 028766 14 I od 20. marta 2014. godine radi namirenja glavnog duga u iznosu od 115.826,38 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka čiji predmet izvršenja je nekretnina precizirana u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) na kojoj je kao vlasnik bio uknjižen sa dijelom 1/1 izvršenik, koji je apelanticin suprug. Izvršenik je 1. aprila 2014. godine dao saglasnost-izjavu kojom je pristao na ispravku upisa u zemljišnim knjigama na način da je priznao da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu i da je saglasan da apelantica uknjiži svoje pravo suvlasništva na ½ predmetne nekretnine. Nakon toga apelantica je protiv rješenja o izvršenju od 20. marta 2014. godine kao treće lice izjavila prigovor Općinskom sudu zbog čega je taj sud donio rješenje od 10. septembra 2015. godine kojim je odbio navedeni prigovor i apelanticu uputio na parnicu radi ostvarivanja njenih prava.
3. Potom je izvršeno građevinsko vještačenje predmetne nekretnine nakon čega je tražitelj izvršenja zatražio da sud dozvoli izvršenje i na nekretnini preciziranoj u rješenju za koju je vještačenjem utvrđeno da je također u vlasništvu izvršenika sa dijelom 1/1. Navedeni prijedlog je usvojen rješenjem Općinskog suda broj 41 0 Rs 028766 14 I od 12. aprila 2016. godine i rješenje je dostavljeno zemljišno knjižnom uredu radi zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini. Zemljišno knjižni ured je rješenjem od 26. maja 2016. godine odbio upis navedene zabilježbe jer je u knjigama utvrđeno da vlasnik te nekretnine nije izvršenik nego Muhamed Dervišbegović sa dijelom 1/1 po osnovu ugovora o poklonu od 5. aprila 2015. godine koji je Muhamed Dervišbegović zaključio sa izvršenikom. Protiv navedenog rješenja od 12. aprila 2016. godine izvršenik je izjavio prigovor Općinskom sudu koji je odbijen.
4. Nakon toga apelantica je podnijela tužbu kojom je tražila da se izvršenje proglasi nedopuštenim na dijelu od ½ predmetnih nekretnina jer predstavlja bračnu stečevinu te da se odredi sudska mjera osiguranja, da se predmetni izvršni postupak koji se odnosi na ½ navedenih nekretnina odloži do pravosnažnog okončanja te parnice kao i da se naloži izvršnom odjeljenju tog suda da odmah opozove zakazane radnje u izvršnom postupku koje se odnose na ½ navedenih nekretnina. Općinski sud je presudom koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 059430 18 Gž 2 od 12. novembra 2018. godine odbio navedeni tužbeni zahtjev kao neosnovan čime su se stekli uvjeti da se i protiv apelantice kao izvršenice vodi predmetni izvršni postupak obzirom da je apelantica postala suvlasnicom predmetne nekretnine. U međuvremenu, izvršni postupak je bio prekinut do okončanja navedenog parničnog postupka. Osim toga ukinuta su i rješenja o dosudi predmetne nekretnine kupcu-tražitelju izvršenja koja je u međuvremenu bila prodata obzirom da apelantica u rješenju o izvršenju nije bila označena kao suvlasnica istih.
5. U nastavku izvršnog postupka Općinski sud je od tražitelja izvršenja zatražio da uredi prijedlog za izvršenje na način da istim obuhvati i apelanticu kao suvlasnicu predmetne nekretnine što je tražitelj izvršenja i učinio podneskom od 3. maja 2020. godine. Općinski sud je rješenjem broj 41 0 Rs 028766 14 I od 25. marta 2020. godine usvojio uređeni prijedlog i dozvolio izvršenje u odnosu na apelanticu koja je suvlasnica predmetne nekretnine sa dijelom ½ te utvrdio da će se postupak provoditi i u odnosu na izvršenika kako je to već ranije dozvoljeno rješenjem od 20.marta 2014. godine.
6. Protiv navedenog rješenja apelantica i izvršenik su izjavili prigovor Općinskom sudu koji je rješenjem broj 41 0 Rs 028766 14 I od 10. juna 2020. godine prigovor odbio i ostavio na snazi rješenje od 25. marta 2020. godine te je odbio i zahtjev punomoćnika apelantice i izvršenika za naknadu troškova sastava prigovora u iznosu preciziranom u rješenju. U obrazloženju je ponovljen tok postupka i činjenice predmeta te istaknuto da je apelanticin i izvršenikov prigovor neosnovan. Općinski sud je obrazložio da je pogrešan zaključak apelantice i izvršenika da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo i onemogućena zaštita jer, prema obrazloženju tog suda, iz odredbe člana 72. stav 1. Zakona o izvršnom postupku jasno proizlazi da je propisano da sud čim donese rješenje o izvršenju određuje da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja dok je odredbom 2. istog zakona propisano da tom zabilježbom tražitelj izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine, a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstvo ostvarenja prava na namirenje tražitelja izvršenja stečenog tom zabilježbom. Obrazloženo je da je odredbom člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine dok je stavom 5. istog člana propisano da u slučaju objave rješenja o izvršenju, shodno stavu 4. ovog člana, zabilježba izvršenja prema njenom upisu u zemljišne knjige ima učinak od momenta kada je rješenje o izvršenju prvi put objavljeno u novinama. Općinski sud je obrazložio da je shodno navedenom iz stanja spisa vidljivo da je tražitelj izvršenja uz prvobitno dostavljeni prijedlog za izvršenje dostavio i izvod iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu na kojem je kao vlasnik sa dijelom 1/1 bio označen izvršenik dok apelantica nije uspjela dokazati da je izvršenje na ½ predmetne nekretnine nedopušteno. Stoga je sud potpuno zakonito donio osporeno rješenje pri čemu su razlozi za njegovo donošenje jasno navedeni i obrazloženi.
7. Protiv navedenog rješenja apelantica i izvršenik su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 41 0 Rs 028776 20 Rsži od 29. septembra 2020. godine žalbe odbio i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju su ponovljene činjenice, tok postupka i stav Općinskog suda te istaknuto da prema zaključku Kantonalnog suda žalbe nisu osnovane. S tim u vezi, između ostalog, je navedeno da je stavom 3. člana 72. Zakona o izvršnom postupku propisano da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud osporenim rješenjem pravilno odbio prigovore izvršenika i apelantice. Ovo stoga, dakle jer se temeljem navedene zakonske odredbe predmetni izvršni postupak ima nastaviti i protiv apelantice koja je u toku izvršnog postupka postala suvlasnicom ½ predmetne nekretnine pa i ona odgovara za izvršenje tim svojim suvlasničkim dijelom pa je Kantonalni sud donio rješenje kao u izreci.
Apelacioni navodi
8. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica navodi da je pravo suvlasništva stekla samom izgradnjom kuće kao bračne stečevine obzirom da je u braku sa izvršenikom od 1992. godine a da ispravka u zemljišnim knjigama u kojima je sada i sama uknjižena kao suvlasnica predstavlja samo deklarativno ostvarenje upisa, a imovina je stečena na originaran način putem zakona. Ovo stoga jer je Porodičnim zakonom propisano da se bračna stečevina stiče momentom ispunjenja uvjeta koji su bračna zajednica partnera i sticanje imovine za vrijeme njenog trajanja a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Navodi da je nesporno da zakon štiti pravo trećih lica na njihovu imovinu u ovakvim slučajevima, a što je apelantici na grub način uskraćeno. Smatra da su redovni sudovi donoseći osporene odluke zaobišli zakonske propise i na taj se način umiješali u apelanticinu imovinu.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 – Odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – Odluka Ustavnog suda FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje Ustavnog suda BiH, 46/16, 36/17 –Odluka Ustavnog suda BiH, 55/18 - Rješenje Ustavnog suda BiH i 25/20 – Odluka Ustavnog suda BiH) relevantne odredbe glase:
Član 72. stav 3.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne spriječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo
10. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br.35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 – Odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 - Rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:
a) Bračna stečevina Član 251. stav 1.
(1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
b) Solidarna odgovornost bračnih partnera Član 262.
Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.
Dopustivost
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
12. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelanticinoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenut od strane tražitelja izvršenja na osnovu izvršne isprave-sudske nagodbe koja je postignuta između tražitelja izvršenja i izvršenika koji je apelanticin suprug a čiji predmet su predmetne nekretnine koje predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelantice bez obzira što je ona uknjižena kao suvlasnica na predmetnim nekretninama tek u vrijeme trajanja predmetnog izvršenog postupka a na osnovu saglasnosti samog izvršenika. Ovo stoga jer su „građanska prava i obaveze“ i apelantice i izvršenika kao suvlasnika na predmetnim nekretninama utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1515/20 od 12. januara 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
U odnosu na pravo na imovinu
14. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom izvršnom postupku predmet izvršenja predmetna nekretnina koja je bračna stečevina apelantice i izvršenika. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, činjenica da je apelantica upisana kao suvlasnica na tim nekretninama u vrijeme trajanja izvršnog postupka nema uticaja na njene obaveze po osnovu izvršne isprave koja je vezana za prvobitnog izvršenika odnosno njenog supruga. Ovo stoga jer je odredbama člana 262. Porodičnog zakona, između ostalog, propisano da za obveze koje je bilo koji od bračnih partnera poduzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice odgovara i drugi bračni drug. Također, odredbama člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku je, između ostalog, propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi i protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Odnosno, shodno navedenim odredbama, bez obzira da li se predmetna imovina smatra suvlasništvom apelantice po osnovu člana 262. Porodičnog zakona kao bračna stečevina ili kad bi se apelantica smatrala novom suvlasnicom shodno odredbama člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, u oba slučaja se apelantica, kako su to i obrazložili redovni sudovi, smatra izvršenicom a ne trećim licem i predmetni izvršni postupak se provodi u odnosu i na nju. Dakle, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju obzirom da je miješanje u apelanticinu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom tj. odredbama člana
262. Porodičnog zakona kojim je regulirano pitanje obaveza bračnih partnera vezano za bračnu stečevinu, da je imalo legitiman cilja i da je bilo proporcionalno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda, Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić