Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-26/21 (T. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-26/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 26/21, rješavajući apelaciju Tomislava Kraljevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Tomislava Kraljevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404657 15 Rsž od 20. travnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Tomislavu Kraljeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Tomislav Kraljević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404657 15 Rsž od 20. travnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Kraljević zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomislav Kraljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404657 20 Rev od 6. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404657 15 Rsž od 20. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404657 12 Rs od 14. travnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2672/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju broj AP 2673/20 podnesenu protiv presude Kantonalnog suda od 20. travnja 2020. godine odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno od vrste te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8. a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine - Sudske policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. i 17. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 20. lipnja do 7. srpnja 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 6. i 8. srpnja 2022. godine.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 11. siječnja 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

9. Presudom Općinskoga suda broj 65 0 Rs 404657 12 Rs od 14. travnja 2015. godine obvezana je tužena da apelantu isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada u periodu od 1. rujna 2012. godine do 30. studenog 2013. godine i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 781,36 KM. Istodobno, presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu određenog iznosa na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada za prosinac 2013. godine.

10. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH, pravnog shvaćanja usvojenog na panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine, te specificiranog troškovnika apelantovog punomoćnika. Zatim, navedeno je da apelantu nisu dosuđeni zahtijevani iznos troškova na ime odsustva apelantovog punomoćnika iz ureda, te troškova prijevoza apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški. Općinski sud je ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o izberivoj nadležnosti (članak 40. ZPP), pa je apelant mogao predmetnu tužbu podnijeti i mjesno nadležnom sudu, gdje je obavljao rad, što bi utjecalo na smanjenje troškova postupka. Obrazloženo je da je svrha naknade troškova postupka za odsustvo iz ureda u tome da se nadoknadi izgubljeno vrijeme samo u slučaju odsustva odvjetnika iz ureda, a ne u slučaju kada ga zamijeni odvjetnički pripravnik, pa, po mišljenju Općinskog suda, ni iz tog razloga nije opravdan zahtjev za naknadu ovih troškova. Osim toga, istaknuto je da je apelant u odnosu na zahtjev iz tužbe (3.001,00 KM) uspio u sporu u iznosu od 91%, pa mu za tu radnju pripadaju troškovi u iznosu od 255,55 KM (sa uračunatim PDV), dok je u odnosu na konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev sa pripremnog ročišta (2.917,11 KM) uspio u sporu u iznosu od 93,62%, pa mu za radnje zastupanja apelanta na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 525,81 KM (sa uračunatim PDV). Stoga, ukupno priznati apelantovi troškovi iznose 781,36 KM.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404657 15 Rsž od 20. travnja 2020. godine odbijen je apelantov priziv i prvostupanjska presuda je potvrđena.

12. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je odredbom članka 387. stavak (1) ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ukazano je da navedena odredba daje diskrecijsku ovlast sudu da u svakom konkretnom slučaju ocijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U konkretnom slučaju apelant je iz Mostara, a angažirao je odvjetnika iz Ljubuškog. Dalje je navedeno da je odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, kojom nisu priznati troškovi prijevoza na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i troškovi odsustva punomoćnika iz ureda, pravilna i zasnovana na zakonu, te da razloge prvostupanjskog suda kao valjane prihvaća i taj sud.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404657 20 Rev od 6. listopada 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je naveo da smatra da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov priziv u dijelu koji se odnosi na troškove odsustva iz ureda i za korištenje osobnog automobila, te ističe da mu ti troškovi pripadaju sukladno članku 26. točka 5. i članka 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u postupku koji je rezultirao osporenom presudom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom dugo trajao, tj. „šest“ godina, iako se odluka u konkretnom slučaju „mogla i morala donijeti hitno“. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da su apelacijski navodi u cijelosti paušalni, neutemeljeni i neprihvatljivi, te da pri donošenju odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.

16. Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je odluku donio sukladno važećim zakonskim propisima i da u cijelosti ostaje kod danog obrazloženja. Predložio je da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju presude dao jasne razloge o odluci o troškovima parničnog postupka koji ukazuju na neutemeljenost apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na pravično suđenje. Predložio je da se apelacija odbaci kao očigledno neutemeljena.

18. Tužena je navela da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svezi s određivanjem troškova postupka. Predložio je da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

20. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Članak 26. stavak 1. točka 5.

Odvjetnik ima pravo obračunati nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Članak 31. st. 1., 2. i 4.

Odvjetniku pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničkog ureda, odvjetniku pripada naknada putnih troškova za prijevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, odvjetniku pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

22. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

23. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

24. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404657 20 Rev od 6. listopada 2020. godine (navedeno rješenje Vrhovnog suda apelant je primio 13. studenog 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 4. siječnja 2021. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Obzirom da u konkretnom slučaju revizija nije bila učinkovit pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404657 15 Rsž od 20. travnja 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2673/20. Pri tome Ustavni sud je na temelju navoda u apelaciji utvrdio datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 4869/19 od 8. srpnja 2021. godine, točka 7, i AP 1736/20 od 4. lipnja 2020. godine, točka 3, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer datum primitka nije vidljiv iz tražene dostavnice koju je dostavio Općinski sud. Obzirom na to da je apelant u apelaciji broj AP 2673/20 naveo da je presudu Kantonalnog suda od 20. travnja 2020. godine primio 4. srpnja 2020. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2673/20 podnesena 30. srpnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje, u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporenu odluku

33. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te da apelant smatra da mu pripadaju troškovi odsustva iz ureda i troškovi za korištenje osobnog automobila.

34. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud ukazali da se sukladno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da su obrazložili zbog čega nisu dosuđeni troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškovi za korištenje osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili potrebni. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u svezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, tako i primjenom relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka u svezi sa dolaskom punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženja Općinskog i Kantonalnoga suda nisu proizvoljna.

36. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u svezi s istim pravnim pitanjem iznesenim u Odluci o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na obrazloženje iz točke 8. navedene odluke, jer nema potrebe da isti stav ponavlja u brojnim odluka o istom pravnom pitanju.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18).

39. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novovi ć protiv Crne Gore , aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 11. siječnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 20. travnja 2020. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je šest godina i oko tri mjeseca.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

42. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja parničnog postupka.

43. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao jednu godinu i oko tri mjeseca od podnošenja tužbe. S druge strane, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovom prizivu podnesenom protiv prvostupanjske presude donio tek nakon pet godina (računajući od donošenja prvostupanjske presude). Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu postupka pred tim sudom. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao mnogo dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je postupanje Kantonalnog suda u postupku koji je po zakonu žurne naravi u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, a svoju pasivnost u dugom periodu Kantonalni sud nije na bilo koji način opravdao.

44. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr., Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

47. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

a)Pravo na imovinu

49. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao šest godina i oko tri mjeseca, pri čemu odlučujuću odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o prizivu podnesenom protiv prvostupanjske presude donio nakon pet godina, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio u pogledu navoda o duljini trajanja postupka.

51. Ustavni sud, nasuprot prethodnom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.

52. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-26/21 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio