Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1327/22 (M. M. i D. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Lišavanje slobode
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1327/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1327/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mitra Mrkaja i Drago Mrkaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Mitra Mrkaja i Drago Mrkaja protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 476086 21 Rev od 20. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitra Mrkaja i Drago Mrkaja (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Hadžića, koje zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 476086 21 Rev od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476086 16 Gž od 16. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476086 14 P od 28. marta 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija BiH) da joj na ime ukupne nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 9. juna 1992. do 2. decembra 1992. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu ime ukupne nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 5. juna 1992. do 2. novembra 1992. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Konačno, odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 377. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, pri čemu prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je prema novijoj ustanovljenoj praksi domaćih sudova zastarni rok iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, za koju interpretaciju se nalazi uporište u odlukama Ustavnog suda BiH (AP-311/09, AP-2673/09, AP- 2128/10, AP-4128/10, AP-3979/11, AP-4537/11 i AP-1860/14). Također, da iz navedenih odluka Ustavnog suda proizlazi da se privilegovani zastarni rok iz člana 377. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, ali ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koji inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposredno učinioca. Vrhovni sud je zatim naveo da se u predmetnom postupku prigovor zastarjelosti u odnosu na tuženu imao raspraviti sa aspekta odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja ju je učinila, a u svakom slučaju od pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim je Vrhovni sud zaključio da je, s obzirom da je predmetna šteta nastala u toku 1992. godine kada su apelanti znali i za štetu i učinioca (u najpovoljnijoj situaciji od prestanka neposredne ratne opasnosti, tj. 23. decembra 1996. godine), a predmetna tužba podnijeta 17. decembra 2014. godine, ista podnijeta po proteku subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je apelantima prestalo pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze. Konačno, da je bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ukazivanje apelanata na Rezoluciju Generalne skupštine UN-a od 21. marta 2006. godine, Odluku komiteta UN-a protiv mučenja usvojenu protiv BiH 22. avgusta 2019. godine, te Konvenciju o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine, kao i na Odluku Ustavnog suda AP-289/03 i odluku Vrhovnog suda od 9. aprila 2015. godine, jer je o konkretnom pitanju od strane navedenih sudova ustanovljena višegodišnja jedinstvena i ustaljena sudska praksa. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da su svoj status zarobljenih lica dokazali materijalnim dokazima, iz kojih proizlazi da je nad njima počinjeno jedno ili više krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koja ne zastarijevaju, pa samim tim ni zahtjevi za naknadu štete. U vezi s tim apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su utvrdili da se privilegovani rok zastare iz člana 377. tog zakona može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, ali ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koji inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposredno učinioca. Također, apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda AP-289/03 kojom je isto pravno pitanje riješeno na drugačiji način. Konačno, apelanti ukazuju i na Rezoluciju Generalne skupštine UN-a od 21. marta 2006. godine, Odluku komiteta UN-a protiv mučenja usvojenu protiv BiH 22. avgusta 2019. godine, te Konvenciju o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine, iz čijih odredbi izvode zaključak da imaju pravo na odgovarajuću reparaciju zbog nanesene im štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1976/20 od 20. oktobra 2021. godine), dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić