Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1605/22 (M. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Troškovi postupka
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1605/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1605/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milena Kobas, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Kobas protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024648 20 Uvp od 30. marta 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Kobas protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024648 22 Už od 30. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Kobas (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024648 20 Uvp od 30. marta 2022. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 U 024648 22 Už od 30. marta 2022. godine.
Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine
2. Zaključkom Komisije za provođenje postupka javnog oglasa o dodjeli lokacija za privremeno zauzimanje javne površine za prodaju kokica i zabavne radnje u parku „Mladen Stojanović“ u Banjaluci od 12. marta 2019. godine utvrđena je, prema kriterijumu najviše cijene, rang-lista ponuđača za dodjelu lokacija za privremeno zauzimanje predmetne javne površine.
3. Odlučujući o prigovoru apelantkinje izjavljenom protiv naprijed navedenog zaključka, Gradonačelnik Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Gradonačelnik) je rješenjem od 29. marta 2019. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024648 19 U od 23. juna 2020. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (Gradonačelnika) od 29. marta 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 23. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 024648 20 Uvp od 30. marta 2022. godine odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je zaključak prvostepenog organa donesen nakon postupka provedenog po javnom oglasu od 4. marta 2019. godine u kojem je apelantkinja učestvovala, te u kojem je njena prijava za poziciju 8 – zabavna radnja „rodeo bik“ uvažena, pa je apelantkinja dobila traženu poziciju po cijeni koju je ponudila u prijavi na predmetni javni oglas. Naime, Vrhovni sud je istakao da u okviru predmetnog postupka koji se vodio povodom naprijed navedenog javnog oglasa nije dozvoljeno osporavati sadržaj javnog oglasa na način kako to tvrdi apelantkinja, odnosno da predmet upravnog spora ne može biti „propuštanje tuženog da objavi oglas za postavljanje zabavne radnje stabilne električne dječje klackalice“. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i navod apelantkinje da je nižestepeni sud bio dužan da naloži tuženom da u okviru predmetnog upravnog postupka odluči i o njenom zahtjevu za izmjenu važećih urbanističko-tehničkih uslova za privremeno zauzimanje javne površine u parku „Mladen Stojanović“ u Banjaluci jer odlučivanje o naprijed navedenom zahtjevu apelantkinje može biti samo predmet posebnog upravnog postupka (a odluke donesene u takvom postupku mogu biti predmet osporavanja samo u drugom upravnom sporu).
Postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudske takse, okončan rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine
7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 024648 19 U od 26. juna 2020. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantkinje za oslobađanje od plaćanja sudske takse na tužbu apelantkinje podnesenu protiv rješenja Gradonačelnika od 29. marta 2019. godine (o kojoj tužbi je odlučeno naprijed navedenom presudom Okružnog suda od 23. juna 2020. godine).
8. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda 26. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 U 024648 22 Už od 30. marta 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje.
9. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je najprije ukazao da je odredbama člana 12. stav (2) Zakona o sudskim taksama propisano da sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija. Prema tome, da je pravilno nižestepeni sud odbio kao neosnovan predmetni zahtjev apelantkinje budući da je apelantkinja uz isti dostavila dokaze iz kojih proizlazi da je korisnik starosne penzije u mjesečnom iznosu od 693,80 KM, da živi sama, pa da, dakle, u apelantkinjinom domaćinstvu nema lica koja je ona obavezna izdržavati, te da je vlasnik nepokretnosti u Banjaluci i Petrovom Gaju. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da iz naprijed navedenih dokaza ne proizlazi da bi plaćanjem dugovanom iznosa od 100,00 KM apelantkinjina egzistencija bila ugrožena, u smislu odredbi člana 12. Zakona o sudskim taksama. Apelacioni navodi
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da je besmisleno utvrđenje redovnih sudova da nije dozvoljeno osporavati sadržaj javnog oglasa, te da nije odlučeno ni o njenom zahtjevu za izmjenu važećih urbanističko-tehničkih uslova za privremeno zauzimanje javne površine u parku „Mladen Stojanović“ u Banjaluci. Takođe navodi da „nije u granicama logičkog razmišljanja“ zaključak redovnih sudova da plaćanjem sudske takse u iznosu od 100,00 KM ne bi bila ugrožena njega egzistencija. Od Ustavnog suda traži da ukine osporene odluke i da naloži tuženom da javnim oglasom „objavi dodjelu javnih površina za iznajmljivanje dječjih bicikla, autića i sličnih sredstava na mehanički ili električni pogon bez posebnih urbanističko-tehničkih uslova“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ratione materiae, u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine
12. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova i organa uprave donesene u postupku koji se vodio povodom sadržaja javnog oglasa o dodjeli lokacija za privremeno zauzimanje javne površine za prodaju kokica i zabavne radnje u parku „Mladen Stojanović“ u Banjaluci.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 23. juna 2020. godine kojom je odbijena tužba apelantkinje podnesena protiv odluka organa uprave u postupku koji je apelantkinja zapravo vodila povodom sadržaja javnog oglasa, što u okviru predmetnog postupka, kako je to ukazao Vrhovni sud, nije bilo dozvoljeno. Takođe, da je Vrhovni sud ukazao da odlučivanje o zahtjevu apelantkinje da nižestepeni sud naloži tuženom da u okviru predmetnog upravnog postupka odluči i o njenom zahtjevu za izmjenu važećih urbanističko-tehničkih uslova za privremeno zauzimanje predmetne javne površine može biti samo predmet posebnog upravnog postupka. Prema tome, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Prima facie, u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 30. marta 2022. godine
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o sudskim taksama, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da apelantkinja nije ponudila dokaze da bi plaćanjem sudske takse u iznosu od 100,00 KM bila ugrožena njena egzistencija, u smislu člana 12. navedenog zakona, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić