Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-687/21 (D. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-687/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 687/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragan Kozina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Dragan Kozina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011875 17 Uvp od 22. prosinca 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantu Draganu Kozini u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Dragan Kozina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011875 17 Uvp od 22. prosinca 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.
(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Kozina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011875 17 Uvp od 22. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011875 15 U od 16. lipnja 2017. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZMIO) broj FZ3/2-1154136924 od 11. veljače 2015. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1154136924 od „11. srpnja 2013. godine“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, FZMIO i Službe zatraženo je 9. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. FZMIO je dostavio odgovor na apelaciju 27. lipnja 2022. godine, dok Vrhovni sud, Kantonalni sud i Služba u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju je 5. srpnja 2022. godine dostavljen apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Službe broj 1154136924 od 1. rujna 2009. godine apelantu je kao vojnom zapovjedniku tijekom rata priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. srpnja 2008. godine na temelju Uredbe o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Uredba).
7. Privremenim Rješenjem Službe broj 1154136924 od 11. srpnja 2013. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne mirovine počevši od 1. kolovoza 2013. godine po Zakonu o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju), te je određeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje Službe od 1. rujna 2009. godine.
Osporeni postupak
8. Rješenjem Službe broj 1154136924 od 23. lipnja 2014. godine, u postupku revizije po službenoj dužnosti, ukinuto je rješenje Službe od 11. srpnja 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine počevši od 1. lipnja 2014. godine
9. U obrazloženju rješenja Služba je, prije svega, navela da je Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata, Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Čitluk (u daljnjem tekstu: Grupa), nakon izvršene revizije po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti), primilo Uvjerenje FMB2 od 4. travnja 2013. godine. Služba je navela da je, nakon provjere valjanosti dokaza na temelju kojih je apelantu (ranije) priznato pravo na mirovinu, utvrđeno da apelant nije obnašao dužnost zapovjednika najmanje 12 mjeseci u ratu. Služba je, dalje, navela da je apelant pozvan da pristupi tom organu radi omogućavanja potpunog sudjelovanja u upravnom postupku, da je za apelanta pristupio punomoćnik kojem je prezentirano cjelokupno stanje spisa, nakon čega je apelant dostavio pismeno očitovanje od 4. lipnja 2014. godine. U svezi s tim, Služba je navela da su svi navodi iz apelantovog očitovanja već ranije izneseni na zapisnik o saslušanju stranke pred Grupom od 11. ožujka 2014. godine, te da je Revizorski tim za kontrolu IX., unatoč apelantovoj izjavi o njegovim ostalim navodima, ostao pri svom ranijem stavu na temelju kojega je izdano Uvjerenje FMB2. Osim toga, Služba je navela da apelant nije priložio nikakve druge dokaze koji bi mogli utjecati na drugačije odlučenje. U svezi s tim, Služba je istaknula što je propisano odredbama članka 23. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju i odredbama članka 6. stavak 8. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, te je navela da je, imajući u vidu činjenice utvrđene u Uvjerenju FMB2, odlučila kao u dispozitivu rješenja.
10. Apelant je 17. srpnja 2014. godine izjavio žalbu na navedeno rješenje Službe. Rješenjem FZMIO broj FZ3/2-1154136924 od 11. veljače 2015. godine odbijena je apelantova žalba. U obrazloženju FZMIO je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostupanjskog upravnog postupka, naveo da je apelantovom punomoćniku prezentirano cjelokupno stanje spisa predmeta, te da je apelant u pismenom očitovanju ostao pri svim ranijim navodima – uputio na nezakonitost rada revizorskih timova, tj. izdavanje Uvjerenja FMB2, te predložio da se pozovu i saslušaju svjedoci koji su svjedočili u ranijem postupku dokazivanja vršenja zapovjedne dužnosti. FZMIO je naveo relevantne zakonske odredbe, pa je istaknuo da je imao u vidu Uvjerenje FMB2 od 4. travnja 2013. godine i očitovanje nadležnog ministarstva da apelant nije obnašao dužnost zapovjednika najmanje 12 mjeseci u ratu, kao i činjenicu da je apelantu pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja i da mu je omogućeno da sudjeluje u posebnom ispitnom postupku. FZMIO je naveo da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da ne postoji zakonska osnova za daljnje korištenje prava. Imajući to u vidu, FZMIO je zaključio da je prvostupanjski organ pravilno postupio kada je u smislu relevantnih odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti ukinuo rješenje od 11. srpnja 2013. godine i odlučio da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine.
11. Apelant je tužbom od 23. veljače 2015. godine pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja FZMIO. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011875 15 U od 16. lipnja 2017. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je na apelantov zahtjev zakazao i održao javnu raspravu, ali da apelant nije pristupio na raspravu iako je bio uredno obaviješten. Kantonalni sud se, dalje, naveo relevantne zakonske odredbe pa je zaključio da je na temelju toga upravni organ mogao izvršiti kontrolu zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i povoljnijeg umirovljenja i preispitivanje izdanog uvjerenja o svojstvu/pripadnosti OSBiH. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz dokaza proizlazi da je Revizorski tim za kontrolu, nakon dodatnih provjera, utvrdio da nije točno da je apelant obavljao zapovjednu dužnost u spornom razdoblju budući da za apelanta nisu nađeni validni vojno-evidencijski dokumenti u pogledu obavljanja komandne dužnosti tijekom rata. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Revizorski tim za kontrolu dostavio očitovanje u kojem je, između ostalog, navedeno da Revizorski tim ostaje pri svom stavu zato što Grupa ne raspolaže vojnim evidencijama kojima bi bio potvrđen podatak da je apelant obavljao zapovjednu dužnost, niti su priloženi materijalni dokazi koji potvrđuju tu tvrdnju. Međutim, utvrđeno je da postoje materijalni dokazi da je apelant bio postavljen na dužnost pomoćnika zapovjednika za logistiku u brigadi HVO-a sa danom stupanja na dužnost 2. srpnja 1993. godine, te da je očito da je apelant zajedno sa svjedocima, na temelju čijih izjava je izdano ranije uvjerenje, tu dužnost prikazao kao zapovjednu.
13. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da pismene izjave svjedoka koje je apelant priložio u upravnom postupku osnovano nisu uzete u obzir kod činjenice nepostojanja bilo kakvih materijalnih dokaza o obavljanju zapovjedne dužnosti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant ni u tužbi nije naveo ni predložio nikakve dokaze na okolnost obavljanja zapovjedne dužnosti. Imajući u vidu sve izneseno, Kantonalni sud je naveo da je rješenje upravnog organa zakonito i pravilo, te da je upravni organ u obrazloženju rješenja dao jasne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen materijalni propis, a da pri tome nisu učinjene povrede pravila postupka.
14. Apelant je 12. srpnja 2017. godine podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011875 17 Uvp od 22. prosinca 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje Kantonalnog suda koje je ponovio u odlučujućim dijelovima koji su već navedeni. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da su Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine implementirali i Revizorski tim i prvostepeni organ jer su omogućili apelantu kao stranci u postupku da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. Imajući sve to u vidu, Vrhovni sud je naveo da donošenjem prvostupanjske presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, te da je zahtjev za preispitivanje sudske odluke neutemeljen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi su njegova prava ranije utvrđena i regulirana rješenjima od 1. rujna 2009. godine, odnosno od 11. srpnja 2013. godine, po tada važećoj zakonskoj regulativi, koja nije ni ukinuta niti poništena, te da se, stoga, na njega nije mogao retroaktivno primijeniti Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju. Apelant, dalje, ističe da je upravni postupak vođen suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku i da mu nije dana mogućnost da sudjeluje u tom postupku, kao i da u upravnom postupku kao dokazno sredstvo nisu prihvaćene vjerodostojne i kredibilne izjave svjedoka. Apelant ukazuje da je veliki broj materijalne dokumentacije uništen u ratu i da bi zbog toga trebale biti prihvaćene izjave svjedoka. Osim toga, apelant ukazuje na to da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
17. FZMIO je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na povrede istaknutih prava, ponovio je kronologiju postupka, istaknuo što je propisano relevantnim zakonskim odredbama, te je naveo da iz svega jasno proizlazi da ne postoji zakonska osnova za daljnje korištenje spornog prava. U odnosu na apelantov navod koji se odnosi na duljinu trajanja postupka, FZMIO je naveo da je postupak vodio uz poštovanje zakonskih rokova za rješavanje, iz čega proizlazi da nije došlo do povrede apelantovih prava.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13, 90/17 i 29/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 23.
Korištenje prava iz čl. 3. i 4. ovoga zakona podliježe reviziji sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske skrbi ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09).
19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ broj 82/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
(Što revizija podrazumijeva) (1) Pod revizijom, u smislu ovoga zakona, podrazumijeva se preispitivanje svih uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je osoba ranjena, ozlijeđena, oboljela ili je došlo do pogoršanja bolesti, poginula, umrla ili nestala, po osnovi kojih su priznata određena prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i dokumentacije na temelju koje su izdata ta uvjerenja.
(2) Revizija podrazumijeva provjeru i sravnjavanje podataka iz vojnih evidencija koje su izdavale vojne jedinice, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) s podacima koji se nalaze u Arhivu Armije RBiH, Arhivu Hrvatskoga vijeća obrane i Arhivu Ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Arhiva) i uvjerenjima o neisplaćenim vojničkim plaćama. Ukoliko se utvrdi razlika između podataka kojima raspolaže Federalno ministarstvo i podataka Arhiva, mjerodavnost podataka utvrdit će Revizorski tim u svakoj konkretnoj situaciji.
(3) Kada se prilikom provjere i sravnjivanja podataka iz vojnih evidencija (posebno pri nepostojanju uvjerenja o neisplaćenim vojničkim plaćama) utvrdi nedostatak originalnih uvjerenja u roku od 30 dana provest će se dodatna provjera načina utvrđivanja prava.
[…] Članak 3.
(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvata provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).
Članak 6.
(Revizorski timovi) […] (3) Revizorski timovi će na temelju originalne službene vojne dokumentacije vojnih jedinica (...), i arhivima, izravnim uvidom izvršiti provjeru svih uvjerenja o statusu, pogibiji, okolnostima i načinu stradavanja pripadnika Oružanih snaga.
(4) Ukoliko se utvrdi da uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima stradanja nisu izdata sukladno službenim evidencijama, Revizorski tim će u svom pismenom izvješću (na propisanom obrascu) dati nalog mjerodavnim skupinama ili samostalnim izvršiteljima da najdalje u roku od osam dana od dana izvršene revizije izdaju novo uvjerenje koje će biti sukladno evidencijama vojnih jedinica. (5) Za korisnike prava iz stavka 4. ovoga članka mjerodavne skupine ili samostalni izvršitelji dužni su na temelju zapisnika Revizorskog tima izdati nova uvjerenja na obrascu FMB-2, najkasnije u roku od osam dana od dana prijema zapisnika i dostaviti ih Federalnom ministarstvu radi obustavljanja isplate i daljnjeg postupanja.
[…] (8) Za korisnike prava na mirovine ostvarene po propisima iz članka 1. ovoga zakona izvješća u kojima se konstatiraju povrede propisa Revizorski tim će dostaviti Federalnom ministarstvu koje će izdati nova uvjerenja na obrascu FMB2 i dostaviti ih Federalnom zavodu mirovinsko-invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) radi obustavljanja isplate i poduzimanja mjera iz njihove mjerodavnosti, radi vršenja revizije po ovom zakonu.
[…]
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 011875 17 Uvp od 22. prosinca 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. veljače 2021. godine, a apelacija je podnesena 1. ožujka 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radilo o predmetu revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu apelanta, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak
1. Europske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporene odluke
30. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su organi Uprave pravilno i zakonito postupili kada su odlučili da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine budući da je u postupku revizije, nakon provjere valjanosti dokaza na temelju kojih je apelantu ranije priznato pravo na mirovinu, utvrđeno da apelant nije obnašao dužnost zapovjednika najmanje 12 mjeseci u ratu. Nadalje, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoj zaključak o tome da je upravni organ, u skladu sa odredbama članka 23. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju i odredbama čl. 1., 2. i 6. stavak 8. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, mogao izvršiti kontrolu zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i povoljnijeg umirovljenja i preispitivanje izdanog uvjerenja o svojstvu/pripadnosti OSBiH. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja rješenja Službe proizlazi da je apelant pozvan na raspravu pred upravnim organom, da je za njega pristupio punomoćnik kojem je prezentirano cjelokupno stanje spisa, nakon čega je apelant dostavio pismeno očitovanje. Nadalje, Ustavni sud ističe da je apelant identične navode isticao i pred sudovima, a oni su navode razmotrili i ocijenili ih neutemeljenim. Osim toga, Ustavni sud posebno zapaža da je Kantonalni sud na apelantov zahtjev zakazao i održao javnu raspravu, na koju apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio. Također, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda slijedi da su sudovi jasno i detaljno odgovorili na sve apelantove navode, a naročito da su jasno obrazložili zbog čega nisu prihvaćene izjave svjedoka.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, odnosno da su osigurali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
34. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
35. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.). Razdoblje koje se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti prvostupanjski organ donio rješenje od 23. lipnja 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 22. prosinca 2020. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao šest godina i šest mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju radi se o predmetu revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu apelanta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u ovoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak bio naročito značajan za apelanta jer je o rezultatima tog postupka ovisilo njegovo pravo na mirovinu, kao i da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini trajanja postupka.
38. Ustavni sud ukazuje da nakon što je prvostupanjski organ u postupku revizije donio rješenje 23. lipnja 2014. godine po službenoj dužnosti drugostupanjski organ je o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja odlučio u roku od sedam mjeseci, nakon čega je apelant tužbom pokrenuo upravni spor u veljači 2015. godine. Dalje, predmet je pred Kantonalnim sudom okončan nakon dvije godine i tri mjeseca, dok je Vrhovnom sudu trebalo tri godine i pet mjeseci da okonča postupak po zahtjevu za preispitivanje koji je podnesen 2017. godine. Ustavni sud ističe da redovni sudovi nisu dali bilo kakve razloge za ovako dugo odlaganje donošenja odluka budući da nisu ni dostavili odgovore na apelaciju.
39. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji je naročito značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao šest godina i šest mjeseci, pri čemu je postupak najdulje trajao pred Vrhovnim sudom koji je na taj način u pretežnoj mjeri odlučujuće doprinio ukupnoj duljini postupka.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
41. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
43. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
44. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o povredi ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak povodom revizije apelantovog ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, koji nije složen i koji je značajan za apelanta, trajao šest godina i šest mjeseci, pri čemu je najdulje trajao pred Vrhovnim sudom, koji nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
46. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da nisu utvrdili nepravilnosti u postupanju organa uprave, te kada je u osporenim odlukama, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, obrazloženo zbog čega je apelantu prestalo pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine.
47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić