Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1504/22 (A. Č.-D.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1504/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1504/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Atifa Čizmić-Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Atifa Čizmić-Dizdarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 042510 21 Rev 2 od 20. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Atifa Čizmić-Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tešnja, podnijela je 28. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 042510 21 Rev 2 od 20. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 042510 21 Gž 2 od 16. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 042510 15 P 2 od 15. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocu (A.D.) izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva u obimu ½ na nekretnini (pobliže naznačenoj izrekom prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da tužilac osnovanost svog tužbenog zahtjeva zasniva na činjeničnim tvrdnjama da su parnične stranke živjele u vanbračnoj zajednici od početka 2000. godine (25. jula 2003. godine su zaključili brak), te da su odlučili da kupe predmetnu nekretninu od B.D. po cijeni od 78.000,00 KM. Nadalje, da je tužilac 12. jula 2001. godine B.D. na ime kapare isplatio iznos od 50.000,00 KM, te da su tom prilikom parnične stranke sa B.D. zaključile kupoprodajni ugovor od 12. jula 2001. godine kojim je potvrđeno da je tužilac na ime kapare isplatio B.D. naprijed navedeni iznos. Takođe, da je apelantkinja 2. novembra 2001. godine sa B.D. zaključila novi ugovor o kupoprodaji nekretnina (u kojem je samo apelantkinja navedena kao kupac predmetne nekretnine) i isplatila ostatak kupoprodajne cijene ugovorene 12. jula 2001. godine, nakon čega je provela upis tog ugovora u katastru zemljišta Opštine Tešanj gdje je upisana kao posjednica sa obimom prava od 1/1 dijela. Prema tome, kako je u kupoprodajnom ugovoru od 2. novembra 2001. godine kao kupac trebao biti označen i tužilac, to znači da tužiocu pripada pravo suvlasništva u obimu ½ na predmetnim nekretninama. Konačno, da je bračna zajednica između parničnih stranaka trajala do 2015. godine, te da je presudom Općinskog suda od 22. juna 2015. godine razveden brak između parničnih stranaka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o predmetnom zahtjevu tužioca, prihvatio tužiočeve činjenične tvrdnje u pogledu vanbračne zajednice, braka i razvoda, kao i tvrdnju da je tužilac dokazao isplatu kapare u iznosu od 50.000,00 KM kao znak zaključenja kupoprodajnog ugovora od 12. jula 2001. godine, pri čemu apelantkinja nije ni osporila autentičnost tog ugovora, nego je samo iznijela paušalnu tvrdnju da osporava da je to njen potpis na navedenom ugovoru. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio da apelantkinja nije osporila ni iskaz B.D. koja je izjavila da joj je tužilac, kao prodavcu, platio kaparu od 50.000,00 KM. Konačno, Vrhovni sud je ukazao i da je prvostepeni sud navode apelantkinje (da je tužilac bio samo njena „pratnja“ prilikom isplate kapare) ocijenio neuvjerljivim imajući u vidu da je nakon toga uslijedila bračna zajednica parničnih stranaka (koja je trajala do 2015. godine). Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužilac dokazao postojanje sporazuma između njega i apelantkinje kao kupaca o zajedničkom sticanju i korišćenju predmetne nekretnine, zbog čega su bile ostvarene materijalno-pravne pretpostavke na osnovu kojih je taj sud usvojio tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je kupoprodajni ugovor od 12. jula 2001. godine trebao biti „samo priznanica o plaćanju dijela kupoprodajne cijene“ a ne kupoprodajni ugovor, te da je tužilac „trebao samo biti u njenoj pratnji prilikom razgledanja kuće“, a da nikako nije bio kupac.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić