Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1106/22 (M. T.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Mjere zabrane
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/22

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1106/22, rješavajući apelaciju Marka Trifkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Trifkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 032598 22 Kž od 14. marta 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 032598 22 Kž od 14. marta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 032598 22 Kv 5 od 28. februara 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je radi izjašnjenja poslat apelantu 11. aprila 2022. godine, a apelant se izjasnio 18. aprila 2022. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) vodi istragu protiv apelanta i drugih lica zbog postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima krijumčarenja, teške krađe i pranja novca. Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) rješenjima je odredio i produžio pritvor apelantu zbog postojanja bojazni da će ometati krivični postupak i da će ponoviti krivično djelo. Osim Tužilaštva BiH, istragu protiv apelanta vodilo je i Tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo KS). Dok je trajala istraga koju vodi Tužilaštvo BiH, Kantonalni sud je u toku istrage Tužilaštva KS u dva navrta donosio rješenja kojim je apelantu određivan pritvor s odložnim trajanjem. U rješenjima Kantonalnog suda je bilo navedeno da će se pritvor računati od ukidanja pritvora koji traje prema rješenjima Suda BiH. Sud BiH je rješenjem od 1. februara 2022. godine ukinuo pritvor apelantu i odredio mjere zabrane napuštanja boravišta (adrese stanovanja). Iz apelantovih navoda proizlazi da je, nakon što je uz mjere zabrane pušten na slobodu, ponovo lišen slobode, te da mu je određen pritvor po rješenju Kantonalnog suda.

Osporena rješenja

5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 032598 22 Kv 5 od 28. februara 2022. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca (do 28. aprila 2022. godine ili do druge odluke suda) po osnovu člana 146. stav 1. tač. b) c) i d) i člana 149. stav 2. ZKPFBiH.

6. U obrazloženju je navedeno da se apelantu i ostalim navedenim licima stavlja na teret da su počinili krivična djela teške krađe automobila i ubistva službenog lica pri obavljanju službene dužnosti – policijskih službenika. Navedeni su dokazi iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant, zajedno s ostalim licima, počinio navedena krivična djela. Kantonalni sud je također naveo da su, pored postojanja osnovane sumnje, ispunjeni i posebni pritvorski razlozi za produženje mjere pritvora apelantu, i to opasnost od ometanja krivičnog postupka, opasnost od ponavljanja krivičnog djela i stvarna opasnost od narušavanja javnog reda, što je u nastavku rješenja obrazložio. Usvojen je prijedlog Tužilaštva KS da se braniocu, shodno članu 61. stav 1. ZKPFBiH, uskrati pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene dokaze, uz obrazloženje da je riječ o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Dokazi Tužilaštva KS su, kako je navedeno, interpretirani u potrebnoj mjeri da se odbrani omogući uvid u sadržaj dokaza koji su potrebni za donošenje odluke o pritvoru, a da se ne ugrozi cilj istrage.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 032598 22 Kž, od 14. marta 2022. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant pobijao rješenje o određivanju pritvora zato što se, kako je naveo, radi o dvostrukoj mjeri lišavanja slobode. Apelant je u vezi s tim naveo da je rješenjem Suda BiH od 1. februara 2022. godine njemu ukinut pritvor i određena mjera zabrane napuštanja boravišta, koja je u smislu prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) „izjednačena s pritvorom“. Vrhovni sud je cijenio da ovaj žalbeni prigovor nije osnovan. Kako je naveo Vrhovni sud, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih je odbio apelantov prijedlog, navodeći da u ovom krivičnom predmetu nije ni predloženo niti određeno produženje pritvora iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH zbog opasnosti od bijega, što je bio razlog zbog kojeg je pritvor prema apelantu u predmetu Suda BiH zamijenjen mjerama zabrane. Međutim, u ovom slučaju pritvor je predložen i određen iz tri različita pritvorska razloga iz člana 146. stav 1, i to tač. b), c) i d) ZKPFBiH, a te razloge branilac žalbom nije ni osporio. Osim toga, apelant nije u žalbi naveo da li mjera izrečena navedenim rješenjem Suda BiH od 1. februara 2022. godine još traje budući da branilac nije naveo sadržaj spomenutog rješenja kojim su apelantu određene mjere i trajanje mjera. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, branilac uz žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora nije dostavio dokaz iz kojeg se mogu utvrditi činjenice u vezi s mjerama zabrane.

8. Uvidom u zapisnik s ročišta povodom prijedloga za produženje pritvora od 28. februara 2022. godine Vrhovni sud je utvrdio da se apelant na navedenom ročištu izjasnio da je prijedlog za produženje pritvora primio, te da će se izjasniti o prijedlogu, što je i učinio. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza o postojanju osnovane sumnje, zakonitosti pritvora i nemogućnosti izjašnjavanja o tome. Dalje je navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Tužilaštvo KS dostavilo Kantonalnom sudu prijedlog za produženje pritvora, u kojem je iznesen sadržaj dokaza u dovoljnoj mjeri koja omogućava njihovo osporavanje u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene navode o povredi prava na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, apelant je tvrdio da mu prilikom ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo nisu predočeni dokazi koji ga terete, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja povredu prava iz člana 6. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz zapisnika o ispitivanju apelanta od 28. decembra 2021. i 3. februara 2022. godine, u prisustvu branioca, proizlazi da je apelant obaviješten da se tereti za krivična djela ubistva i teške krađe, kao i o dokazima iz kojih proizlaze osnovi sumnje, uključujući i predočavanje naredbe o proširenju istrage od 25. decembra 2021. godine. Apelant je tada poučen o svojim pravima, između ostalog, i da može da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete. Međutim, apelant se branio šutnjom. Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi da se apelant nije mogao izjasniti o činjenicama koje ga terete.

I.Navodi iz apelacije

9. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant eksplicitno navodi da je apelacija izjavljena zbog povrede prava na odbranu u vezi s nedostavljanjem bilo kakvih dokaza o postojanju osnovane sumnje, kao i „radi određivanja dvostrukog pritvora mjere ograničenja kretanja apelanta“.

10. Apelant navodi da mu nije dostavljen nijedan dokaz, te da odbrana nije bila upoznata sa sadržinom dokaza, zbog čega i nije bila u mogućnosti da se izjašnjava o osnovanoj sumnji. Apelant problematizira zaključak drugostepenog suda da se odbrana izjasnila o produženju pritvora, kao i da je Tužilaštvo dostavilo prijedlog koji ne sadrži samo navođenje dokaza, već i njihov sadržaj, kao i da nije obaveza suda iz člana 61. stav 2. ZKPFBiH da odbrani dostavlja dokaze. Nadalje, apelant navodi da sud nije obrazložio kako bi dostavljanje dokaza utjecalo na istragu. Apelant navodi da se radi o dvostrukoj mjeri lišenja slobode apelanta jer je već egzistiralo rješenje Suda BiH kojim su apelantu bile određene mjere zabrane napuštanja boravišta. Navodi da su mu „istovremeno određene dvije vrste ograničenja kretanja“ u smislu člana 5. Evropske konvencije Također, apelant problematizira i zaključak suda da pritvor apelantu nije produžen zbog postojanja osnova iz odredbe člana 146. stav 1 tačka a), već iz ostale tri tačke člana 146. stav 1. tač. b) c) i d) ZKPFBiH. II.Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da se na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva KS odbrana izjasnila da je primila prijedlog i da će se izjasniti, što je i učinila, kao i da je u prijedlogu naveden sadržaj dokaza koji omogućava njihovo osporavanje. Također je istaknuto da je u prijedlogu navedeno da se, pored dokaza koji su ranije dostavljeni, dostavljaju i dokazi navedeni na str. 72. i 73, te da se, dakle, odbrana upoznala sa sadržajem dokaza. Kantonalni sud je naveo da nije obaveza suda iz odredbe člana 61. stav 2. ZKPFBiH da dostavlja dokaze odbrani, kao i da odbrana nije tražila uvid u dokaze. Kantonalni sud je dalje naveo da je obrazložio zašto je odbio prijedlog odbrane da se umjesto pritvora odrede mjere zabrane, jer pritvor nije ni određen iz osnova tačke a) člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

12. Vrhovni sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi, a koje je Vrhovni sud cijenio, te da smatra da nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje.

13. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo KS je, između ostalog, ukazalo na odredbu člana 61. ZKP-a, a naročito da nisu tačni navodi da odbrani nisu dostavljeni dokazi. Tužilaštvo KS je ukazalo na sadržaj svog prijedloga i navedene dokaze, zbog čega zaključuje da apelantova prava nisu povrijeđena.

14. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelant je ponovio svoje navode izjavljene po dva osnova i naveo da određeni dijelovi koje je iznio Kantonalni sud nisu tačni (o dostavljanju dokaza odbrani), te u suštini ponavlja da odbrani nisu dostavljeni nikakvi dokazi i da su apelant i odbrana „imali svojstvo umješača u predmetu“.

IV.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 61.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.

(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.

(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 146. stav (1) tač. b), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Član 154.

Opće odredbe Pritvor se izvršava u ustanovama koje za tu namjenu odredi federalni ministar pravde. […] Član 158.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniteljem (1) Po odobrenju sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom osobe koju on odredi, pritvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev liječnik i druge osobe.

Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

[…] (4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore.

Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima osigurava potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog razloga sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stava 1. tačke od a) do c) ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti pritvoreniku korištenje telefona.

[…]

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) […].

Član 126.b st. (2) i (7) Izricanje mjera zabrane (2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

[…] (7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu […].

Član 126.c stav (1) Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

[…] Član 126.d Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.

(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.

Član 126.f Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi Sudu.

(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava Sud, a Sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.

V.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21.marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (što korespondira s pravom iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine). Međutim, imajući u vidu osporena rješenja kojima je apelantu produžen pritvor, odnosno da je apelant lice lišeno slobode, kao i navode iz apelacije, Ustavni sud će ispitati apelaciju samo u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

24. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća i da je u Odluci broj AP 1381/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1381/12 od 19. jula 2012. godine, www.ustavnisud.ba), ispitujući način određivanja pritvora u tom predmetu, zaključio da procesno-pravno ne mogu paralelno postojati dva rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora. To znači da sud mora voditi računa da li je protiv osumnjičenog već određen pritvor u drugom predmetu i, ako utvrdi da jeste, ne smije donijeti još jedno rješenje o određivanju pritvora (idem, tačka 45). Isti stav Ustavni sud je ponovio i u Odluci broj AP 3471/18 od 23. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, uvjet da bi se navedena praksa mogla primijeniti jeste da istovremeno postoje dva rješenja o određivanju pritvora.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je rješenjem Suda BiH, koje je dostavljeno Ustavnom sudu, apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta, tj. adrese stanovanja, i određen je krug lica (saizvršioci i svjedoci) s kojima se apelant ne smije sastajati i kontaktirati. Apelant navodi da je riječ o kućnom pritvoru, ali na osnovu rješenja o određivanju mjere zabrane Ustavni sud ne može izvući takav zaključak. Naime, Ustavni sud ukazuje da je mjera napuštanja mjesta stanovanja alternativna mjera pritvoru. Dakle, radi se o blažoj mjeri od pritvora. Ustavni sud najprije ukazuje da je apelantova tvrdnja da se radi o kućnom pritvoru neosnovana jer ZKP Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ne poznaje mjeru kućnog pritvora. Dalje, ovom mjerom se, kako zakon propisuje, osumnjičenom/optuženom ne može ograničiti pravo da živi u svom domu ili da neometano komunicira s članovima porodice i bliskim srodnicima, osim u slučajevima koji su propisani odredbom člana 126.d) stav (2) ZKPBiH. To nije slučaj s pritvorom koji se izvršava isključivo u posebno određenim ustanovama (član 154. stav (1) ZKPFBiH) u kojima se s članovima porodice osumnjičeni/optuženi može vidjeti samo uz odobrenje sudije za prethodni postupak/prethodno saslušanje, a određene posjete se mogu i zabraniti ako bi zbog njih mogla nastati šteta za postupak (član 158. stav (1) ZKPFBiH). Također, dok u pritvoru osumnjičeni/optuženi ne može nikako koristiti mobitel, a telefonske razgovore može obavljati samo uz nadzor uprave pritvora putem javnih telefonskih priključaka i uz mogućnost da mu sudija za prethodni postupak/prethodno saslušanje ograniči ili zabrani korištenje telefona (član 158. stav (4) ZKPFBiH), takvih ograničenja kod mjere napuštanja mjesta boravišta nema. Osim toga, ZKPBiH propisuje i mogućnost provjere mjere zabrane po nalogu suda, ali to nije stalni nadzor kao što je slučaj kod pritvora.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da protiv njega postoje dva rješenja o određivanju pritvora, već je rješenjem Suda BiH izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta, dok je rješenjem Kantonalnog suda određena mjera pritvora. Ustavni sud ukazuje da je apelantu kao jedino dodatno ograničenje navedeno da ne može kontaktirati sa saizvršiocima i svjedocima, što ima legitiman cilj i što ne dovodi u pitanje prethodni zaključak.

27. U vezi s apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi o postojanju osnovane sumnje, čime mu je onemogućena djelotvorna odbrana, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj postupak koji se vodi na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, u principu, treba u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, također, zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter protiv Austrije od 28. augusta 1991. godine, predstavka broj 11170/84, tačka 67, i Garcia Alva protiv Njemačke presuda od 13. februara 2001. godine, predstavka broj 23541/94). Načelo ravnopravnosti strana koje se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran i da osumnjičeni/optuženi mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja, odnosno dokumentima koji su neophodni za efikasno osporavanje njegove zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Reinprecht protiv Austrije, presuda od 15. novembra 2005. godine, predstavka broj 67175/01, tačka 31, A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], presuda od 15. februara 2009. godine, predstavka broj 3455/05, tačka 204, i Ragıp Zarakolu protiv Turske, presuda od 15. decembra 2020. godine, predstavka broj 15064/12, tač. 59–61). Ustavni sud također ukazuje da se u svojoj praksi već bavio predmetima koji su pokretali slična pitanja u kontekstu gotovo identične odredbe člana 47. ZKPBiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena mogućnost da se izjasni o navodima i dokazima koji ga terete, s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je, u smislu član 61. stava 2. ZKPFBiH, Tužilaštvo KS dostavilo sudu dokaze bitne za određivanje pritvora. Također, u prijedlogu za određivanje pritvora naveden je sadržaj dokaza u dovoljnoj mjeri koji je apelantu i njegovoj odbrani omogućavao njihovo osporavanje. Stoga i ove apelantove navode Ustavni sud smatra neosnovanim.

29. Apelant problematizira i zaključak Kantonalnog suda da mu je pritvor pred Sudom BiH određen zbog opasnost od bjekstva, te da je kasnije pritvor po ovom osnovu zamijenjen mjerom zabrane. Ustavni sud smatra da su osnovani apelantovi navodi o pogrešnoj konstataciji Kantonalnog suda. Apelantu je pritvor pred Sudom BiH bio određen zbog iteracijske i koluzione opasnosti, a ne zbog opasnosti od bjekstva. Međutim, ovo ni na koji način ne dovodi u pitanje zakonitost pritvora koji je apelantu odredio Kantonalni sud, odnosno ne dovodi do očigledne nepravilnosti osporenog rješenja o pritvoru, pa time ni do kršenja garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 tačka c), kao i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije budući da je apelantu pritvor određen u smislu relevantnih odredbi ZKPFBiH i u skladu sa standardima člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je određen dvostruki pritvor, jer je u drugom krivičnom postupku donesena mjera zabrane napuštanja boravišta, koja se ne može smatrati mjerom koja je ista kao pritvor.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić