Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1517/22 (S. A.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Testament
- Ništavost
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1517/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1517/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Saliha Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Saliha Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 049510 15 Gž od 24. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saliha Alić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Jablanice, podnijela je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 049510 15 Gž od 24. februara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 049510 14 P od 15. jula 2015. godine (vrijednost predmeta spora 6.000,00 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (K.J.) da se poništi i da se utvrdi da je pravno nevaljan testament O.Ć (brata tužiteljke) sačinjen 25. februara 2014. godine kod advokata J.M, te da se ukinu sve pravne posljedice koje je proizveo navedeni testament. Obavezana je tužiteljka da naknadi apelantkinji troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi tužiteljke izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. jula 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 56 0 P 049510 15 Gž od 24. februara 2021. godine uvažio predmetnu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i utvrdio da je ništav testament O.Ć sačinjen 25. februara 2014. godine kod advokata J.M., te je ukinuo sve pravne posljedice koje je navedeni testament proizveo i obavezao apelantkinju da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu od 1.170,00 KM.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je advokat J.M. ostavitelju O.Ć. (koji je umro 10. juna 2014. godine) sačinila testament po njegovom kazivanju 25. februara 2014. godine pred svjedocima S.H. i R.A. koji su bili prisutni prilikom sačinjavanja spornog testamenta, njegovog čitanja i potpisivanja, te su se svojeručno potpisali na predmetni testament. Dalje, da je u postupku raspravljanja zaostavštine tužiteljka, kao zakonski nasljednik, osporila navedeni testament, pa je rješenjem Općinskog suda od 22. oktobra 2014. godine taj postupak prekinut, a tužiteljka upućena na parnicu radi dokazivanja pravne važnosti testamenta, slijedom čega je pokrenut predmetni postupak. Kantonalni sud je najprije ukazao da je odredbama člana 72. Zakona o nasljeđivanju (koji je važio u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta, te koji se primjenjuje na osnovu člana 270. stav (1) Zakona o nasljeđivanju u Federaciji BiH) propisano da su ništave odredbe testamenta kojima se ostavlja nešto sudiji koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći, sestrama i bračnim drugovima ovih lica. Također, sud je naveo da je po Zakonu o nasljeđivanju odnos srodstva i tazbinska veza između svjedoka i osobe kojoj je nešto testamentom ostavljeno, također razlog ništavosti testamenta. U vezi s tim Kantonalni sud je takođe ukazao da ništavost, u smislu navedenog člana Zakona o nasljeđivanju, zahvaća samo one odredbe testamenta kojima se ostavlja nešto osobama izričito navedenim u tom članu zakona, te je istakao da sporni testament zapravo i ne sadrži druge odredbe.
5. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da tokom predmetnog postupka među strankama nije bilo sporno da je jedan od svjedoka spornog testamenta, S.H, sestra apelantkinje kao testamentarne nasljednice, te da je navedeno konstatovano na zapisnik sa glavne rasprave održane 24. juna 2015. godine (kod utvrđivanja identiteta svjedoka S.H. i njenog odnosa prema strankama, shodno odredbama člana 143. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Prema tome, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je u konkretnom slučaju svjedok kod sačinjavanja predmetnog testamenta bila S.H, koja je sestra testamentarne nasljednice, apelantkinje, predstavlja razlog formalno pravne naravi zbog kojeg je Kantonalni sud uvažio predmetnu žalbu i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke, shodno odredbama člana 72. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je zbog preinačenja odluke o glavnoj stvari preinačena i odluka o troškovima postupka na osnovu odredbi čl. 386., 396. i 397. ZPP, pa su tužiteljki dosuđeni troškovi zastupanja na glavnoj raspravi u iznosu od 360,00 KM, troškovi sudske takse na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 360,00 KM i nagrada za sastav žalbe u iznosu od 450,00 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je „samo činila dobro djelo i pomagala bolesnom starcu u njegovoj bolesti“, te da se tužiteljka nije uopšte brinula o O.Ć. Dalje navodi da je prvostepena presuda donesena u njenu korist, te da bi takva vjerovatno bila i odluka Vrhovnog suda Federacije BiH (da je advokat blagovremeno izjavila reviziju, ali da advokat „nije ulagala pravne lijekove jer po njenom mišljenju ne bi bili uspješni“). Takođe osporava i odluku o troškovima postupka kojom je obavezana da tužiteljki naknadi troškove predmetnog postupka „iako nije ničim izazvala parnicu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, dao jasne razloge za svoj zaključak da je ništav testament O.Ć. od 25. februara 2014. godine, te da je pozivanjem na ZPP dao detaljno obrazloženje za svoju odluku o troškovima predmetnog postupka, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić