Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1769/22 (N.L.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1769/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1769/22, rješavajući apelaciju koju je podnio N. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. L.

protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 019292 20 Rsž od 12. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Frano Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 18. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 019292 20 Rsž od 12. aprila 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 019292 18 Rs od 13. decembra 2019. godine obavezana je tužena (Osnovna škola Ivan Mažuranić) da apelantu na ime razlike mjesečne osnovne plate za 2015- 2018. godine isplati određene novčane iznose kako je to precizirano u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda od 12. aprila 2022. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presudu je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant zaposlenik tužene sa kojom je 5. oktobra 2005. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da je članom 10. tog ugovora određeno da će se zaposleniku plata isplaćivati prema propisima kantona kojima se plate regulišu za korisnike proračuna, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radnim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i članom 69. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se osnovna plata zaposlenika utvrđuje kao proizvod koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja (platnog razreda) i utvrđene osnovice za platu. Kantonalni sud je ukazao da je apelant nastavnik tehničkog odgoja i fizike i da ima višu školsku spremu, te da je, u smislu člana 2. Odluke o utvđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate uposlenika u osnovnim školama (u daljnjem tekstu: Odluka), koja propisuje deset platnih razreda u zavisnosti od stepena školske spreme, pravilno razvrstan u V platni razred s pripadajućim koeficijentom 2,40. Pri tome, Kantonalni sud naveo da je irelevantno apelantovo pozivanje na činjenicu da je drugom zaposleniku tuženog, koji obavlja poslove iste složenosti kao i apelant, ali sa visokom stručnom spremom, utvrđen viši koeficijent. Naime, kako je ukazao taj sud, apelantu je, kao i drugim zaposlenicima, utvrđen koeficijent na osnovu stepena stručne spreme, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je diskriminisan u odnosu na druge zaposlenike tuženog.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom parničnog postupka, te smatra da je redovni sud pogrešno primijenio član 69. Pravilnika kada je zaključio da se obračun plate vrši prema kriterijumu školske spreme, a ne prema složenosti poslova koje apelant obavlja, te smatra da je diskriminisan u odnosu na drugog zaposlenika kojem je utvrđen viši koeficijent za poslove iste složenosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu ugovor o radu sa relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora, Pravilnika i Odluke, dao jasne razloge za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu plate po višem koeficijentu od onog u koji je razvrstan shodno stepenu školske spreme, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršene neke procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U odnosu na apelantove navode apelanta kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučio o identičnim apelantovim tvrdnjama u svojoj odluci, a da apelant nije u apelaciji naveo ništa čime bi ove svoje navode učinio vjerovatnim. Stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1769/22 (N.L.) | Sudska praksa | Aktio