Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1518/22 (A.Ž.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prekršaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1518/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1518/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Ž.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Pr 036913 21 Pžp od 23. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Pr 036913 21 Pžp od 23. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Pr 036913 20 Pr od 16. jula 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 Pr 036913 20 Pr od 16. jula 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je, u vrijeme i na mjestu preciziranom izrekom predmetnog rješenja, od strane apelanta i S.J. narušen javni red i mir tako što je S.J. došao do posjeda apelanta obraćajući mu se riječima preciziranim izrekom predmetnog rješenja, nakon čega je između S.J. i apelanta došlo do svađe i prepirke, poslije čega je S.J. udario apelanta zatvorenom šakom u lice, pa je apelant prema S.J. u tom momentu krenuo noseći vile u rukama, da bi se tada S.J. vratio u svoje dvorište, na koji način je apelant počinio prekršaj iz člana 3. stav (1) tačka 3) u vezi sa članom 7. stav (1) tačka 3) Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona, pa mu je Osnovni sud izrekao uslovnu osudu i istovremeno utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da iz iskaza A.O. ( koji je sa kolegom Dž.P. navedenog dana u svojstvu ovlašćenog službenog lica postupao po zaprimljenoj prijavi) proizlazi da su se apelant i S.J., nakon dolaska ovlašćenih službenih lica, oglušili o naredbe istih da prestanu sa narušavanjem javnog reda i mira, te da su nastavili da se raspravljaju, galame i drsko se ponašaju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaz navedenog svjedoka cijeneći da je dat objektivno i nepristrasno, kao i da je navedeni službenik policije na licu mjesta mogao jasno i nedvosmisleno utvrditi činjenično stanje. Takođe, Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka M.S. (u dijelu u kojem je ovaj svjedok naveo da su se S.J. i apelant raspravljali, jedan drugom upućivali psovke, te da je apelant u jednom momentu ušao u štalu, te izlazeći iz štale nosio vile u rukama), cijeneći da je dat objektivno i nepristrasno. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio navode branioca apelanta (da činjenično opisana radnja izvršenja u prekršajnom zahtjevu ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi na koji je način apelant počinio predmetni prekršaj) jer je tokom postupka nedvosmisleno dokazano da je apelant kritične prilike držeći vile u rukama krenuo prema S.J. Naime, da ponašanje apelanta na naprijed navedeni način svakako kod skoro svakog građanina može izazvati fizičku ugroženost ili uznemirenost, jer vile predstavljaju hladno oružje posebno pogodno za nanošenje teških tjelesnih povreda.
4. Odlučujući o žalbi punomoćnika apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 16. jula 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 29 0 Pr 036913 21 Pžp od 23. marta 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su, suprotno navodima punomoćnika apelanta, u radnjama apelanta sadržana sva bitna obilježja predmetnog prekršaja. Naprijed navedeno jer je u dispozitivu prvostepenog rješenja navedeno da je S.J. udario apelanta zatvorenom šakom u lice, pa je apelant prema S.J. u tom momentu krenuo noseći vile u rukama, što je potvrdio i svjedok M.S. Osim toga, da se predmetni događaj desio na mjestu koje, u smislu odredbi člana 2. stav (1) tačka 2) Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona, spada u javno mjesto. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da, kako je utvrdio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalne propise kada je apelanta oglasio odgovornim za počinjenje predmetnog prekršaja, a s obzirom da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje isključuju odgovornost apelanta za predmetni prekršaj, to se neosnovano u konkretnom slučaju pobija prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da činjenično opisana radnja izvršenja u prekršajnom nalogu, odnosno u osporenoj prvostepenoj odluci, ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi na koji je način apelant počinio predmetni prekršaj, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj j i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom, koje navode je Općinski sud razmotrio i jasno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju, kao i da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta, razmotrio identične prednje navode apelanta i jasno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić