Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1545/22 (A. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1545/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1545/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Admir Korman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Korman protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029252 21 Uvp od 9. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Korman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029252 21 Uvp od 9. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 029252 17 U od 10. novembra 2020. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam i prostorno planiranje Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba) od 21. marta 2017. godine odbijen je zahtjev apelanta za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za legalizaciju dogradnje i nadziđivanja postojećeg stambenog objekta pobliže naznačenog izrekom predmetnog rješenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Službe od 21. marta 2017. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoline Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 19. jula 2017. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029252 17 U od 10. novembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva od 19. jula 2017. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 029252 21 Uvp od 9. marta 2022. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je Služba, postupajući po zahtjevu apelanta za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za legalizaciju dogradnje i nadziđivanja postojećeg porodičnog stambenog objekta, izvršila uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra i urbaniste (kojem su prisustvovali supruga apelanta (S.K.) i njegov punomoćnik). Nadalje, da je navedeni vještak konstatovao da je za predmetni objekat izdato ranije odobrenje za građenje od 11. oktobra 1984. godine, te da je predmetni objekat dograđen u gabaritima većim od odobrenih, drugačije spratnosti od odobrene i sa dvovodnim krovom prema zemljišnoj parceli u vlasništvu susjeda A.Č., na udaljenosti od 2,10 metara i 0,77 metara od granice navedene parcele, radi čega je neophodna saglasnost navedenog susjeda. Takođe, da je susjed A.Č. na zapisnik Službe sačinjen 23. novembra 2016. godine izjavio da, s obzirom na udaljenost od njegovih parcela, nije saglasan sa predmetnom dogradnjom stambenog objekta, a ni garaža. Dalje, da je Služba aktom od 8. decembra 2016. godine, uz koji je dostavila svu dokumentaciju iz spisa, zatražila stručno mišljenje od Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod). Takođe, da je Zavod u stručnom mišljenju od 19. decembra 2016. godine naveo da je, cijeneći stanje koje je konstatovao urbanista na licu mjesta (doziđivanja i nadziđivanja objekta, te konstatovanu udaljenost spornih objekata od granice susjednih parcela), kao i činjenicu da vlasnik susjednih parcela nije dao saglasnost za izvedene radove, utvrdio da se radi o velikom procentu i koeficijentu izgrađenosti predmetne parcele i da je sa urbanističkog stava ta dogradnja neprihvatljiva. Naime, da je nadziđivanje sprata i potkrovlja izvedeno tako što je izvršena dogradnja sa vertikalnom komunikacijom uz matični objekat, a da je matični objekat dograđen i sa suprotne strane od predmetne tako da je Zavod mišljenja da se predmetnom zahtjevu apelanta ne može udovoljiti. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu da je doziđivanje objekta izvedeno 2,10 metara i 0,77 metara od granice susjedne parcele, da se vlasnik te parcele nije saglasio s navedenim radovima, da je Zavod analizom apelantovog zahtjeva i priložene tehničke dokumentacije utvrdio da je predmetna dogradnja neprihvatljiva sa urbanističkog stanovišta, pa da se predmetnom zahtjevu apelanta nije moglo udovoljiti, pravilno su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe čl. 79., 80., 81. i 89. Zakona o prostornom uređenju i odredbe čl. 14. i 15. Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera.

7. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je „sud donio odluku na nesaglasnosti susjeda“ jer je odredbama člana 89. stav (1) tačka c) Zakona o prostornom uređenju propisano da urbanistička suglasnost, pored ostalog, sadrži „obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica“, a u konkretnom slučaju susjedu A.Č. je omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku, te je on, na zapisnik Službe od 23. juna 2016. godine izjavio da, s obzirom na udaljenost od njegovih parcela, nije saglasan sa predmetnom dogradnjom. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je, u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti, nužno susjedima omogućiti da učestvuju u postupku (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu), ali da odredbama navedenog zakona saglasnost susjeda nije propisana kao uslov za dobijanje urbanističke saglasnosti. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da u predmetnoj nekretnini živi porodica od 10 članova, pa da je predmetne radove izveo kako bi „obezbijedio prostor za život svoje porodice“. Dalje navodi da su osporene odluke zasnovane na tome da mu susjed nije dao saglasnost za izvedene radove, a da niti jednim propisom nije, kao uslov za dobijanje urbanističke saglasnosti, propisana saglasnost susjeda. Takođe navodi da se mišljenje Zavoda zasniva na „mišljenju susjeda“, a ne na struci i urbanističkim uslovima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2020. godine, koje navode je taj sud razmotrio odlučujući o predmetnom zahtjevu apelanta, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1545/22 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio