Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1948/22 (M. O.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1948/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1948/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mursel Očuz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mursel Očuz protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Mal 085824 22 Gž od 6. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mursel Očuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 31. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Mal 085824 22 Gž od 6. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Mal 085824 20 Kom od 20. decembra 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Javno komunalno preduzeće „Visoko” d.o.o. Visoko) isplati određeni novčani iznos na ime duga za pružene komunalne usluge odvoza komunalnog otpada, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom, na osnovu pročitanih računa i specifikacije dugovanja koji glase na apelantovo ime, a kojima apelant ranije nije prigovorio, utvrđeno da postoji dug za pruženu uslugu odvoza komunalnog otpada i da isti nije plaćen. Također je utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnine na čiju adresu su ispostavljeni računi, te da ima prijavljeno prebivalište na toj adresi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je odredbom članom 20. Zakona o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona ( u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima) propisano da je obveznik usluge za pruženu komunalnu uslugu vlasnik nekretnine. Također, prvostepeni sud je ukazao da je odredbom člana 117. Odluke o komunalnom redu općine Visoko ( u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da je vlasnik nekretnine dužan sve promjene u odnosu na adresu prebivališta, broj članova domaćinstva i sl., prijaviti davaocu usluge, u suprotnom, vlasnik je obavezan na plaćanje komunalne naknade iako on ne koristi tu uslugu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima i Odluke, obavezao apelanta kao vlasnika nekretnine na plaćanje utvrđenog duga na ime pružene komunalne usluge, jer je obaveza plaćanja odvoza komunalnog otpada zakonska obaveza, te se kao takva mora izvršavati.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom parničnog postupka, pa između ostalog, navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su ga obavezali na plaćanje komunalne naknade jer ne živi na adresi na koju su ispostavljeni računi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, te da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i Odluke, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pitanje posebno ispita prema standardima prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na život, prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenom položaju i prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tih prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić