Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/22 (H. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Suvlasništvo
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1705/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-1705/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Hajra Poljaković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hajra Poljaković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 V 058536 20 Gž od 16. ožujka 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajra Poljaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Hajrudin Škahić, odvjetnik iz Srebrenika, podnijela je 13. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 V 058536 20 Gž od 16. ožujka 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Srebreniku broj 30 0 V 058536 18 V 2 od 19. listopada 2020. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, izvršena je fizička dioba nekretnina, upisanih kao suposjed predlagatelja (M.P.) i apelantice, na način kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su predmet diobe u konkretnoj pravnoj stvari nekretnine (kuća, zgrada, dvorište i njiva) koje su upisane kao suposjed predlagača i apelantice s dijelovima od ½. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da između izvanparničnih stranaka nije sporno da su nekretnine, koje su predmet diobe, stekli od njihovih prednika i to predlagatelj na temelju darovnog ugovora, a apelantica na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju. Također, Kantonalni sud je naveo da je navedenim ugovorima određeno koji su dijelovi navedenih nekretnina pripali apelantici, a koji predlagatelju, te da između stranaka nije sporno da koriste kuću na način kako je to određeno navedenim ugovorima. Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud u toku postupka proveo uviđaj na terenu i vještačenje sa vještakom geodetske struke, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izvršio diobu navedenih nekretnina na način kako je to navedeno u izreci rješenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da su takvim načinom diobe stranke dovedene u jednak položaj, budući da imaju zaseban ulaz sa javnog puta do svojih parcela i dijelova kuće koje koriste, te da su dobili približno jednaku površinu dvorišta i njive. Po mišljenju Kantonalnog suda, navedene okolnosti opravdavaju diobu na način kako je izvršena shodno odredbama članka 166. st. (1) Zakona o vanparničnom postupku, kojima je, između ostalog, propisano da će sud na temelju rezultata cjelokupnog postupka, donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka, pa, između ostalog, navodi da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vanparničnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje ili da je došlo do miješanja u apelantčino pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić