Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-64/21 (S. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Izdržavanje
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dijete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-64/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 64/21, rješavajući apelaciju Samre Karić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samre Karić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 353726 20 Gž od 24. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samra Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijela je 7. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 353726 20 Gž od 24. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 353726 19 P od 22. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ć.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. juna 2022. do 1. jula 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 14. jula 2022. godine apelanticinom opunomoćeniku na izjašnjenje.
5. Apelanticin opunomoćenik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantica je podnijela tužbu 8. marta 2019. godine radi izdržavanja. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 353726 19 P od 22. januara 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za period precizno naveden u izreci presude, kao i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila od tuženog izdržavanje počev od 1. oktobra 2018. godine u mjesečnom iznosu od 500,00 KM, dospjele iznose i ubuduće plaćanje od prvog do petog u mjesecu za tekući mjesec, pa sve do drugačije odluke suda, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka.
8. Općinski sud je obrazložio da je odbio apelanticin prijedlog da se na glavnoj raspravi na okolnost materijalne situacije tuženog provedu kao dokaz sedam fotografija na kojima se nalazi porodična kuća tuženog sa pomoćnim objektima, šadrvanom i fontanom, kao i dva parkirana automobila, te pet fotografija na kojima se nalaze proizvodi koje tuženi proizvodi i plasira na tržište sa prepiskom tuženog sa A.H., dva izvoda sa portala od 3. februara 2015. i 17. maja 2019. godine od kojih je jedan sa slikom tuženog, zato što ne mogu predstavljati dokaz u konkretnoj pravnoj stvari. Sud je, također, odbio i apelanticin prijedlog za neposredno opažanje suda na licu mjesta i prijedlog da sud po službenoj dužnosti postupi u skladu sa zahtjevom apelanticinog opunomoćenika koji je upućen Policijskoj upravi Živinice na okolnosti posjedovanja dva putnička motorna vozila, zato što je smatrao da su irelevantni za donošenje odluke. Sud je odbio i apelanticin prijedlog da, po službenoj dužnosti, postupi u skladu sa zahtjevom apelanticinog opunomoćenika koji je upućen JU Služba za zapošljavanje TK, jer u sudskom spisu postoji dokaz navedene službe na okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari.
9. Općinski sud je, nadalje, naveo da je apelantica punoljetna, da se nalazi na redovnom školovanju (redovan student druge godine medicinskog fakulteta), da joj je dijagnosticirana glutenska intolerancija zbog čega mora koristiti namirnice koje su skuplje, da živi sa majkom u njenom stanu. Sud je naveo i da je među parničnim strankama bilo nesporno da je presudom Općinskog suda od 13. novembra 2018. godine utvrđeno da je tuženi apelanticin biološki otac. Sporno je, međutim, bilo da li je osnovano apelanticino potraživanje za period unazad tri godine računajući od dana podnošenja tužbe, te potraživanje za period od 1. oktobra 2018. godine, pa ubuduće, kao i visina potraživanja u cijelom utuženom periodu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin tužbeni zahtjev za izdržavanje u periodu prije podnošenja tužbe, jer se izdržavanje, shodno odredbi člana 244. Porodičnog zakona, može tražiti samo za ubuduće, a ne i retroaktivno, te se, s tim u vezi, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4636/15. Općinski sud je, nadalje, istakao da je, iako je poklonio vjeru apelanticinom i iskazu njene majke (da se apelantica izdržava od minimalne penzije i tuđe njege i pomoći koje ostvari njena majka i da nema dovoljno sredstava za život, niti imovinu iz koje bi mogla ostvariti prihode), utvrdio da je tuženi dokazao da bi plaćanjem doprinosa izdržavanja apelantici u bilo kojem novčanom iznosu doveo u pitanje vlastitu egzistenciju. S tim u vezi, sud je istakao da tuženi živi sa suprugom u porodičnoj kući koju su zajedno sagradili sa dvoje maloljetne djece (III razred srednje škole i VIII razred osnovne škole), da je nezaposlen i da nema redovna primanja, već da se povremeno bavi stolarstvom, da ima nepokretnu imovinu od koje ne ostvaruje prihode, te da da supruga tuženog ostvaruje redovna primanja u iznosu oko 1.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je tuženi, shodno odredbi člana 215. Porodičnog zakona, obavezan da, iako nije zaposlen, izdržava svoju maloljetnu djecu, čije su prosječne potrebe 50,00 KM (za mlađe) i 200,00 KM (za starije dijete), te da prihod koji povremeno ostvari od prodaje stolarije mora dati za izdržavanje maloljetne djece. Pri tome je naglasio da na drugačiji zaključak ne utječu činjenice da je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka A.H., koja je u maju 2019. godine posjetila tuženog u objektu u kojem su izloženi stolarski proizvodi, da je tuženi posjednik kuće i vlasnik dvaju automobila, niti činjenica da je donirao namještaj za potrebe Osnovne škole u Živinicama. Naime, sud je utvrdio da tuženi u vrijeme odlučivanja nije imao stalni izvor prihoda, niti je ostvarivao prihod od imovine. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 216. stav 1. Porodičnog zakona.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 353726 20 Gž od 24. septembra 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je zaključio da je apelanticina žalba neosnovana. S tim u vezi je istakao da apelantica prvostepenom presudom nije stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na maloljetnu djecu tuženog, jer odredbe Porodičnog zakona prave razliku između izdržavanja maloljetne i punoljetne djece. Kantonalni sud je ukazao da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i da u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti, dok su za punoljetno dijete koje se nalazi na redovnom školovanju dužni omogućiti izdržavanje prema svojim mogućnostima. Slijedom navedenog, sud je zaključio da se od roditelja punoljetnog djeteta ne zahtijeva ulaganje dodatnih napora u osiguravanje sredstava za izdržavanje, te je stoga ocijenio kao pogrešno rezoniranje izneseno u žalbi da je tuženi, kao otac, dužan iscrpiti i uložiti sve svoje mogućnosti kako bi ostvario sredstva za apelanticino izdržavanje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelantica navodi da joj je uskraćena mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje, jer je Općinski sud odbio da izvede većinu dokaza koje je predložila kao irelevantne, a da pri tome nije dao obrazloženje za takav zaključak. Također, navodi da je predlagala izvođenje dokaza sa ciljem utvrđivanja stvarnog materijalnog stanja tuženog, svih njegovih primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu. Apelantica navodi da su, uslijed toga, redovni sudovi pogrešno utvrdili da se tuženi izdržava od plaće supruge i da su „povrijedili“ odredbu člana 235. stav 3. Porodičnog zakona. Također, navodi da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je apelantica tražila da tuženi uloži dodatne napore u osiguravanje sredstava za njeno izdržavanje, već ističe da je pokušala da dokaže da tuženi ostvaruje solidnu zaradu od bavljenja stolarstvom po narudžbi za poznatog kupca, koja mu je omogućila da posjeduje tri automobila u vrijednosti više od 150.000,00 KM. Nadalje, navodi da ni Kantonalni sud nije dao jasno i razumljivo obrazloženje zbog čega je odbio apelanticinu žalbu, niti je elaborirao zašto apelanticine žalbene navode smatra neosnovanim. U konačnici apelantica navodi da je diskriminirana uslijed stava suda da tuženi nije dužan da izdržava apelanticu, dok maloljetna djeca tuženog koja sa njim žive imaju odlične uvjete za život i obrazovanje, a apelantica i njena majka se izdržavaju od penzije u iznosu od 370,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da mu je sudski spis u ovom predmetu dostavljen radi odlučivanja o žalbi 2. aprila 2020. godine i da je osporena odluka donesena 24. septembra 2020. godine, te da su u obrazloženju osporene odluke dati razlozi za zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naveo je da apelacione navode smatra neosnovanim.
14. Općinski sud je naveo da je od datuma iniciranja postupka, pa do donošenja osporene odluke prošlo manje od 11 mjeseci, te da se ta dužina trajanja postupka ne može smatrati nerazumno dugom. Također je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da joj nije omogućeno pravično i ravnopravno učestvovanje u postupku, te da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi u pogledu primjene materijalnog prava.
15. Tuženi je naveo da je sud proveo postupak u skladu sa zakonom i da ni na koji način nije ugrozio pravo stranaka na pravično suđenje. Naveo je da je izdržavanje punoljetnog djeteta, shodno odredbi člana 216. Porodičnog zakona, uvjetovano mogućnostima roditelja, te da je javnom ispravom, koju apelantica nije osporavala, dokazao da je nezaposlen i da nema izvor prihoda bilo koje vrste koji bi mu omogućio da izdržava apelanticu. Naveo je da se bavio stolarstvom povremeno, ali da to nije predstavljao njegov stalni izvor prihoda. Tuženi je istakao da je svjedok A.H., koja je u iskazu navela da je u dogovoru sa apelanticom pozvala tuženog radi dogovaranja o kupovini kuhinje bez stvarne volje da to i učini, instruirana od apelantice. U konačnici je naveo da je u konkretnom slučaju relevantna trenutna situacija tuženog, tj. da je on nezaposlen i da je bez prihoda, te imajući u vidu njegovu životnu dob, i bez realne mogućnosti da osigura prihode. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUSFBiH, 94/20 - Rješenje US FBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" broj 35/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Član 216.
(1) Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti a najdulje do navršene 26. godine života.
(2) Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni izdržavati ga dok ta nesposobnost traje.
17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
[…] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 353726 20 Gž od 24. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 7. januara 2021. godina, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na izdržavanje, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u konkretnom slučaju uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“ (ravnopravnosti stranaka u postupku) zbog činjenice da je Općinski sud odbio njene dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili uniforman stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tuženi obaveže da joj, kao punoljetnom djetetu tuženog koje je na redovnom školovanju, isplati određene novčane iznose na ime izdržavanja za period koji je prethodio tužbi i ubuduće. Naime, redovni sudovi su istakli da je, iako apelantica nema dovoljno sredstava za život, niti imovinu iz koje bi mogla ostvariti prihode, tuženi dokazao da bi plaćanjem doprinosa za izdržavanje apelantici u bilo kojem novčanom iznosu doveo u pitanje vlastitu egzistenciju, jer je nezaposlen i nema redovna primanja, već da se povremeno bavi stolarstvom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na distinkciju između obaveze izdržavanja maloljetnog u odnosu na punoljetno dijete, pozivajući se na odredbe čl. 215. i 216. Porodičnog zakona, te da su, s tim u vezi, istakli da je prioritet tuženog izdržavanje svoje maloljetne djece i da se od njega ne može zahtijevati da uloži dodatne napore u osiguravanju sredstava za izdržavanje apelantice. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su s tim u vezi dali, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, smatra da su obrazloženja sudova dovoljna i jasna i da, u vezi s tim, ne postoji bilo kakva proizvoljnost.
27. U vezi sa apelanticinim navodima da je povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku na njenu štetu, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da apelantica povredu navedenog principa vidi u činjenici da je Općinski sud odbio određene apelanticine dokazne prijedloge (vidi, supra, tačka 8) smatrajući ih irelevantnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza i da je u ingerenciji redovnih sudova da ocjenjuju relevantnost predloženih dokaza (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Centro Europa 7 S.R.L. i di Stefano protiv Italije, presuda od 7. juna 2012. godine, tačka 198, i García Ruiz protiv Španije [VV], presuda od 21. januara 1999. godine, tačka 28). Ustavni sud, također, primjećuje da odredba člana 81. Zakona o parničnom postupku daje pravo redovnim sudovima da odbiju dokazne prijedloge koje ne smatraju bitnim za donošenje odluke, što je u konkretnom bio slučaj. Dovodeći u vezu navedeno sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je apelantica imala priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku neosnovani.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva koji, suprotno apelanticinim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a da pri tome nisu ugrozili princip ravnopravnosti u postupku, te da su postupak okončali u razumnom roku.
29. U konačnici, Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak, na dvije sudske instance, okončan u roku od godinu i po dana (postupak pokrenut 8. marta 2019. godine podnošenjem tužbe, a okončan donošenjem osporene presude Kantonalnog suda od 24. septembra 2020. godine), te da u postupanju redovnih sudova ne nalazi periode pasivnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
31. Apelantica smatra da je povrijeđen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije na njenu štetu zbog stava redovnih sudova da je tuženi, u okolnostima konkretnog slučaja, dužan da izdržava svoju maloljetnu djecu, ali ne i apelanticu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ponavlja da su redovni sudovi jasno ukazali na distinkciju između obaveze izdržavanja maloljetnog u odnosu na punoljetno dijete, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona. Iz navedenog proizlazi da maloljetna djeca tuženog, kod različitog zakonskog tretmana, ne predstavljaju uporednu grupu sa apelanticom, kao punoljetnim djetetom na redovnom školovanju. Pored toga, apelantica ne tvrdi ni da je do različitog tretmana došlo zbog nekog od zabranjenih osnova (spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva koji, suprotno apelanticinim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a da pri tome nisu ugrozili princip ravnopravnosti u postupku, te da su postupak okončali u razumnom roku.
33. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje s obzirom na to da maloljetna djeca tuženog, kod različitog zakonskog tretmana, ne predstavljaju uporednu grupu sa apelanticom, niti je apelantica tvrdila da je do različitog tretmana došlo zbog nekog od zabranjenih osnova.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić