Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/20 (D.K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4432/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4432/20, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 071117 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. K. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 071117 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljice M. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koju zastupa Radmila Radosavljević, advokat iz Višegrada, zatraženo je 26. i 27. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud odgovore na apelaciju su dostavili u periodu od 29. aprila do 5. maja 2022. godine. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Apelantu su 6. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant je 10. juna 2022. godine dostavio traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 071117 15 P od 25. oktobra 2016. godine, između ostalog, utvrđeno je da su tužiteljica i apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli određene nekretnine koji se odnose na stambenu zgradu, njivu i dvorište u površini od 3.000,00 m², detaljnije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da je tužiteljicin doprinos u stjecanju te imovine jednak apelantovom doprinosu i da joj pripada 1/2 zajednički stečene imovine na spornim nekretninama na kojima je apelant upisan sa pravom vlasništva. Također, navedenom presudom je utvrđeno da su tužiteljica i apelant za vrijeme trajanja bračne zajednice zajednički stekli i određene pokretne stvari.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 071117 17 Gž od 13. februara 2018. godine apelantova žalba je uvažena i ukinuta je prvostepena presuda.
8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 071117 18 P 2 od 5. jula 2018. godine kojom je utvrđeno da su tužiteljica i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli sporne nekretnine, te da tužiteljicin doprinos stjecanju navedene imovine iznosi 1/3, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica na tim nekretninama u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao suvlasnica sa dijelom 1/3. Također, navedenom presudom utvrđeno je da su tužiteljica i apelant zajednički stekli određene pokretne stvari detaljnije navedene u izreci presude.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza nije sporno da su parnične stranke zaključile brak 28. oktobra 2001. godine, da je u braku rođeno troje djece, te da je bračna zajednica trajala do 2015. godine. Apelant i tužiteljica nisu bili u radnom odnosu, tužiteljica se bavila poslovima domaćice i brigom oko djece, a apelant je zarađivao baveći se muzikom. Tužiteljica je dobijala određene oblike pomoći od Centra za socijalni rad. Njima su pomagali njihovi roditelji, tužiteljicini novčano i na druge načine, a apelantov otac je apelantu dao iznos od 70.000,00 KM za kupovinu sporne nekretnine, koji je isplaćen na ime kupoprodajnog ugovora od 9. februara 2004. godine, nakon čega se apelant upisao kao vlasnik sa dijelom od 1/1. Kuća koja je bila predmet kupoprodaje nije bila uvjetna za život, stranke su se nakon nekog vremena uselile u jednu prostoriju i postupno radili ostatak kuće, te su nakon toga podizali više puta manje iznose kredita (apelant).
10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na sporne nekretnine, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su one stečene za vrijeme trajanja braka, već da je sporno koliki su udjeli parničnih stranaka u stjecanju te imovine s obzirom na to da apelant tvrdi da je njegov doprinos očigledno veći od tužiteljicinog, odnosno da tužiteljica nema nikakvog doprinosa u stjecanju nepokretne imovine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant tokom postupka uspio dokazati da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine veći u odnosu na tužiteljicin jer je dokazao da je njegov otac kupio kuću koja je predmet zajedničke stečevine. Naime, iz izjave svjedoka C. K., apelantovog oca, proizlazi da je on poklon učinio apelantu i da je to bila namjena poklona. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je apelant na taj način dokazao da je njegov otac učinio poklon isključivo njemu, bez obzira na činjenicu da su tužiteljica i apelant živjeli u zajednici i da im je ta kuća trebala za život i da su tada već imali jedno dijete (kćerku). Osim navedenog, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantovi roditelji pomagali strankama oko sanacije krova, centralnog grijanja, vraćanja kredita koje je apelant podizao, renoviranju kuće i kupovini svih ostalih stvari i da su im pomagali u novcu.
11. Dalje, Općinski sud je naveo da je kupljena kuća bila u lošem stanju, odnosno da je bila samo ozidana, što je potvrdio i svjedok D. K., apelantov brat, koji je rekao da kuća nije bila uvjetna za život, kao i svjedok N. B. koji je naveo da su tužiteljica i apelant zajedno renovirali kuću, a što ni sam tuženi saslušan kao parnična stranka nije sporio (da je kuća bila napuštena nekih godinu-dvije i da su trebala ogromna ulaganja za kuću). Dalje, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu i da su i tužiteljicini roditelji pomagali u opremanju i radovima na tom objektu, što su potvrdili u svojim iskazima, posebno svjedok S. S., tužiteljicin otac, koji je naveo da je on finansirao priključak struje i vode i da im je (tužiteljici i apelantu) dao oko 40.000,00 KM na ime pomoći da se kuća dovede u upotrebljivo stanje. Ove činjenice ni tuženi nije osporavao. Osim navedenog, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da se tužiteljica brinula o djeci, iako nije bila zaposlena, da je pomagala u radu na objektu, da je podizala mnogobrojne kredite zajedno sa apelantom da bi završili izgradnju sporne kuće, kao i da je obavljala sve kućne poslove, održavala domaćinstvo i brinula se o ishrani. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti iskaz apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke da tužiteljica nema nikakvog doprinosa u kući jer je njegov iskaz suprotan provedenim dokazima. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljicin doprinos u stjecanju spornih nekretnina u iznosu od 1/3 u odnosu na apelanta, te da je apelant shodno odredbi člana 273. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) dokazao da je njegov doprinos u stjecanju te imovine veći.
12. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 071117 18 Gž 2 od 12. marta 2019. godine tužiteljicina žalba je odbijena, a apelantova žalba djelomično uvažena, te je djelomično preinačena presuda Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na nekretnine tako što je utvrđeno da tužiteljicin doprinos u stjecanju imovine iznosi 1/4.
13. Odlučujući o revizijama tužiteljice i apelanta, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 071117 19 Rev od 1. augusta 2019. godine revizije usvojio, presudu Okružnog suda od 12. marta 2019. godine ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o stjecanju nekretnina i u pogledu odluke o troškovima postupka, te je predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da je obrazloženje pobijane presude kontradiktorno u pogledu razloga za zaključak suda kakav tretman imaju sporne nekretnine jer drugostepeni sud prihvata da se radi o poklonu za koji se može zaključiti da je učinjen apelantu, ali ne daje razloge za to niti obrazlaže svoj zaključak u svjetlu izvedenih dokaza na koje je tužiteljica u žalbi ukazivala, pozivajući se na dio iskaza apelantovog oca da je on kuću kupio „njima da ne plaćaju kiriju“ i da se „razočarao u njih, da je izigran“, uz navođenje da apelant nije dokazao da je to njegova isključiva, odnosno posebna imovina. Također, Vrhovni sud je naveo da u osporenoj odluci nema valjanog obrazloženja drugostepenog suda o razlozima za preinačenje prvostepene presude u pogledu tužiteljicinog doprinosa stjecanju nekretnina s obzirom na to da se navodi da je taj objekt dugi period dovršavan i osposobljavan za normalan život. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da iz obrazloženja drugostepene odluke nije jasno na čemu je zasnovan zaključak da je apelantov doprinos u stjecanju te imovine očigledno veći i da mu pripadaju 3/4 te imovine.
14. Okružni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 80 0 P 071117 19 Gž 3 od 14. oktobra 2019. godine, kojom je djelomično uvažena tužiteljicina žalba i prvostepena presuda od 5. jula 2018. godine preinačena tako što je utvrđeno da njezin doprinos u stjecanju spornih nekretnina iznosi 1/2. U preostalom dijelu tužiteljicina žalba je odbijena, te je u cijelosti odbijena apelantova žalba.
15. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se novac za kupovinu placa i kuće u izgradnji treba smatrati poklonom koji je učinjen tuženom, ali da se samo iz toga razloga ne može izvesti pouzdan zaključak da je predmetna imovina zaista posebna imovina tuženog. Naime, nije sporno da su sporne nekretnine stečene za vrijeme trajanja braka i da je u njihovom stjecanju pomogao apelantov otac dajući novac za kupovinu nekretnina. Međutim, taj objekt je dugi period dovršavan i osposobljavan za normalan život jer su nakon kupovine izvršena značajna ulaganja koja su toj imovini izmijenila početno stanje i vrijednost. U tome je aktivno sudjelovala i tužiteljica, samostalno i uz pomoć svojih roditelja. Prema tome, Okružni sud je naveo da sporne nekretnine u renoviranom – izmijenjenom stanju predstavljaju jednu faktičku i pravnu cjelinu (novu) i čine bračnu stečevinu u smislu odredbe člana 270. stav 5. PZ.
16. Odlučujući o tužiteljicinim navodima, Okružni sud je naveo da prihvata zaključak prvostepenog suda da je novac za kupovinu placa i kuće u izgradnji poklon koji je učinjen apelantu. Tužiteljicina žalba u tom dijelu nije prihvatljiva, usmjerena je na djelomične navode svjedoka C. K. („da je to htio njima da ne plaćaju kiriju“), zanemarujući preostali dio njegove izjave u širem kontekstu. Razjašnjavajući upravo te navode, apelantov otac je više puta tokom saslušanja potvrdio namjeru da sinovima kupi kuće da imaju nešto od očevine. Činjenica da je on i našao prodavatelja i platio mu, insistirajući da se kao kupac navede njegov sin (a ne i njegova supruga, što je mogao da je htio), prema ocjeni Okružnog suda, potvrđuje njegovu tadašnju namjeru. Ti navodi nisu nelogični, te nema razloga da se svjedoku u tom dijelu ne vjeruje jer je blizak srodnik. On je i glavni akter ovog događaja i upravo on o tome može svjedočiti. Pri tome niti jedan drugi dokaz ne ukazuje da je njegova namjera tada bila drugačija. On je želio na taj način osigurati svoju djecu, a nije ni neobično ni kontradiktorno to što je svjedok razmišljao i o tome da porodica njegovog sina tu živi i da ne plaćaju stanarinu, što se podrazumijeva i u situaciji ako je poklon učinjen, a bilo bi nelogično i neobično da je tada razmišljao da porodica njegovog sina tu ne treba živjeti.
17. U daljnjem obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je citirao odredbe člana 270. st. 5. i 6, člana 272. stav 1. i člana 273. st. 1. i 2. Zakona, te je naveo zaključak da je u konkretnom slučaju sporna imovina stečena za vrijeme trajanja braka, a da se poklon apelantovog oca treba smatrati apelantovim doprinosom u stjecanju te imovine. Odlučujući o visini tog doprinosa, Okružni sud je istakao da je apelant dokazao da je njegov doprinos vjerovatno veći upravo zbog poklona koji je učinjen njemu. Međutim, iako je teret dokazivanja bio na apelantu, on nije dokazao koliko je taj doprinos veći, odnosno koliko iznosi, niti da je to njegova isključiva – posebna imovina. Naime, apelant nije izveo dokaz vještačenjem radi utvrđivanja stanja i vrijednosti imovine u vrijeme stjecanja i u vrijeme prekida bračne zajednice, te eventualno za vrijeme vođenja spora, čime bi se utvrdilo je li predmet spora pretrpio bitne promjene od kupovine do sada, radi li se o potpuno novom kvalitetu ili ne, te je propustio utvrditi doprinos stranaka u stjecanju te imovine uzimajući u obzir i utvrđeni poklon apelantu. Prema tome, Okružni sud je naveo da kod činjenice da je ta imovina stečena u braku, a da apelant te dokaze nije izveo (nije se o tome ni izjašnjavao), i pored mogućeg njegovog većeg doprinosa u stjecanju sporne imovine nije mogao izvesti pouzdane zaključke o njegovom očigledno većem doprinosu ili čak da se eventualno radi o njegovoj posebnoj imovini, čijem je uvećanju tužiteljica samo doprinijela. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je o doprinosu u stjecanju zajedničke imovine zaključio na osnovu zakonske pretpostavke o jednakom udjelu stranaka u stjecanju imovine iz člana 272. stav 1. PZ.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 071117 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
19. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja redovnih sudova te je istakao da su, prema ocjeni tog suda, prvostepeni i drugostepeni sud, zasnivajući svoj zaključak na iskazu svjedoka C. K., pogrešno izveli zaključak da je novac koji je dao apelantov otac za kupovinu spornih nekretnina poklon koji je učinjen samo apelantu. Naime, član 270. stav 6. PZ pretpostavlja da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika. U konkretnom slučaju, apelantov otac je tokom postupka dao iskaz u kojem, između ostalog, navodi da je poklon učinio apelantu i da je to bila namjena poklona, jer je već drugom sinu kupio kuću, te da je htio kupiti apelantu i tužiteljici da ne plaćaju stanarinu. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se iz toga ne može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika, odnosno apelantu. Namjena poklona cijeni se prema okolnostima koje su bile u vrijeme davanja poklona, pa kada se ima u vidu da su parnične stranke tada bile u braku, podstanari i bez stalnog zaposlenja, sa rođenom jednom kćerkom, proizlazi da namjena tog poklona nije bila kupovina nekretnine koja će služiti samo apelantu, već da se supružnicima pomogne kod osiguravanja stambenog pitanja i oni usele u te nekretnine, što je i uslijedilo nakon što je poklonjenim novcem kupljena kuća u izgradnji osposobljena, jer se u njoj bez većih radova i ulaganja nije ni moglo stanovati. Da je tako proizlazi i iz toga što su tokom renoviranja kuće sudjelovali i tužiteljicini roditelji, te su pomagali novčano da se objekt dovrši i na ime pomoći dali parničnim strankama oko 40.000,00 KM, što je također poklon učinjen u novcu. Tužiteljicin otac je u iskazu naveo da je pomogao novčano „njima dvoma“, misleći na parnične stranke. Ne bi ni bilo logično da tužiteljicini roditelji pomažu novčano apelanta, ukoliko cilj toga ne bi bio da tužiteljica i tuženi na taj način osiguraju za svoju porodicu nekretnine za stanovanje. Zbog toga, Vrhovni sud je naveo da pitanja koliko su u tim poslovima renoviranja novčano sudjelovali tužiteljica i apelant, a koliko njihovi roditelji, nije od značaja jer proizlazi da su u stjecanju te imovine sudjelovali svako od supružnika (tužiteljica nije imala zaposlenje, ali je doprinosila tako što je vodila brigu o troje djece i o kući, a apelant od prihoda koje je povremeno ostvarivao kao muzičar) i da su u tu zajedničku imovinu ušli i pokloni roditelja parničnih stranaka koji su učinjeni za oba supružnika. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da su sporne nekretnine zajednička imovina parničnih stranaka (član 270. stav 5. PZ), u koju su ušli i pokloni roditelja parničnih stranaka učinjeni za oba supružnika i da je njihov udio u stjecanju te imovine jednak (član 272. stav 1. PZ), pa se iz tih razloga revizionim prigovorima (da se radi o posebnoj imovini tuženog i da nema tužiteljicinog doprinosa u stjecanju te imovine) ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci presude na osnovu člana 248. ZPP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Obrazlažući apelacione navode, apelant ističe da je Vrhovni sud u revizionoj odluci potpuno drugačije cijenio iskaz svjedoka C. K., apelantovog oca, od prvostepenog i drugostepenog suda, što je dovelo do potpuno drugačije utvrđene činjenice namjene poklona koji je učinjen supružnicima a ne apelantu, što u postupku po reviziji pred Vrhovnim sudom predstavlja povredu odredbe člana 237. u vezi sa čl. 240. i 250. ZPP-a. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud na osnovu navedenih odredaba morao rješenjem usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelomično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje. Također, apelant ističe da je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku zanemario svoj raniji stav iz rješenja od 1. augusta 2019. godine, u kojem se Vrhovni sud bavio doprinosom supružnika u stečenoj imovini navodeći da se on mora dokazati, dok u osporenoj presudi zaključuje da se radi o zajedničkoj imovini i da nije od značaja ko je i koliko sudjelovao u stjecanju, ko je i koliko uložio u nekretninu, jer se radi o zajedničkoj imovini u koju su ušli i pokloni roditelja parničnih stranaka. U tom pogledu, apelant smatra da se radi o potpuno drugačijem pristupu i različitim razlozima istog suda o odlučnim činjenicama u pogledu istog predmeta.
22. Apelant dalje navodi da se povreda navedenih prava ogleda i u proizvoljnom utvrđenju redovnih sudova da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu sa udjelima supružnika 1/2, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj posebnoj imovini stečenoj poklonom od njegovog oca, koja je kupljena sredstvima njegovog oca. U tom pogledu, apelant navodi da je obrazloženje Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je od parničnih stranaka poklon bio učinjen, kontradiktorno utvrđenim činjenicama, kao i izjavi apelantovog oca. S druge strane, apelant smatra da je dokazao pretpostavke iz člana 270. st. 5. i 6. PZ, odnosno da je dokazao da je namjena oca bila da se poklon učini samo njemu, a i okolnosti su bile takve da je jasno da je poklon učinio samo njemu, jer je otac vršio poklon i drugom sinu, te da je na taj način želio rasporediti svoju imovinu na zakonske nasljednike. Apelant smatra da je na taj način dokazana svrha i namjena kupovine sporne nekretnine kao pretpostavka da se učinjeni poklon treba smatrati posebnom imovinom, odnosno da ta nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu. Naposljetku, apelant ističe da „Vrhovni sud ne navodi bilo kakve razloge u dijelu u kojem prihvata da je cijela nekretnina sa zemljištem u površini od 3.000,00 m stečena po osnovu ulaganja jer kada bi se prihvatio paušalan navod da je od tužiteljice vršeno ulaganje u objekt i da je to osnov njene bračne stečevine, koji su to razlozi da preostalih 2500 m nekretnine u koju se nije vršilo bilo kakvo ulaganje za koju je i u tom dijelu na apelantovu štetu utvrdio Vrhovni sud“.
II.Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
23. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda u kojoj su dati razlozi, te da nisu osnovani apelantovi navodi na koja se pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju drugostepene odluke, koju je donio imajući u vidu sve navode stranaka o kojima se detaljno izjasnio, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.
25. Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije učinjena povreda prava na koja se apelant pozvao.
26. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da odgovori sudova ne sadrže niti jedan navod ili osvrt na činjenične navode i osnove apelacije, te da sadrže uopćene navode o njihovom navodnom pravilnom postupanju prilikom donošenja odluka u apelantovom predmetu, što potvrđuje apelantove navode o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 191. stav (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 240.
Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241. stav (1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
28. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. st. (5) i (6) (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
Član 271. stav (1) (1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
Član 273.
(1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3)Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem sticanju.
(4)Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr.
unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu.
(5)Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 071117 20 Rev 2 od 26. augusta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 12. oktobra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 7. decembra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja bračne stečevine na spornim nekretninama na kojima je apelant bio upisan kao vlasnik, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo.
38. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
40. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud u osporenoj odluci kojom je prihvatio način odlučenja, ali ne i razloge iz drugostepene presude, dao jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelantovih argumenata na kojima je zasnivao svoje tvrdnje da su sporne nekretnine njegova posebna imovina. U tom pogledu, razmatrajući prvenstveno apelantove tvrdnje da se Vrhovni sud u osporenoj odluci bavio preispitivanjem i utvrđivanjem činjenica, a što mu u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP-a nije dozvoljeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda ne proizlazi da je taj sud utvrđivao drugačije činjenično stanje od onoga koje je bilo utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je neupitna obaveza Vrhovnog suda da sa aspekta primjene materijalnog prava, u smislu svoje nadležnosti iz člana 240. ZPP-a i obaveze da u smislu člana 241. ZPP-a po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, otkloni nedoumice u vezi sa primjenom materijalnog prava na konkretnu situaciju, pri tome uzimajući u obzir sve nesporne činjenice utvrđene tokom postupka, što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i učinio (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4210/19 od 23. juna 2021. godine, stav 32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Vrhovni sud je pošao od sadržaja člana 270. stav 6. PZ iz kojeg proizlazi da se namjena poklona, koja je bitna za utvrđenje da li je poklon posebna imovina ili bračna stečevina, utvrđuje na osnovu okolnosti koje su postojale u trenutku davanja poklona. U skladu s navedenom odredbom materijalnog prava, taj sud je naveo nesporan sadržaj iskaza apelantovog oca, pri čemu je taj iskaz, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda, doveo u vezu i sa drugim okolnostima koje su postojale u trenutku davanja poklona i koje su također nesporno utvrđene tokom postupka, a iz kojih proizlazi da su stranke bile u braku, podstanari i bez stalnog zaposlenja, sa rođenom jednom kćerkom. Dakle, Vrhovni sud je na osnovu svih tih okolnosti koje su postojale u trenutku davanja poklona zaključio da namjena tog poklona nije bila kupovina nekretnine koja će služiti samo apelantu, zbog čega sporna nekretnina nije njegova posebna imovina. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući revizione navode, zapravo pošao od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom koji nije utvrđivao na drugačiji način, već je u skladu sa svojom obavezom iz člana 241. stav 1. ZPP-a da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava samo uzeo u obzir sve već utvrđene činjenice koje su bile relevantne za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, te je na osnovu ovlaštenja iz člana 248. ZPP-a odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
41. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod činjenice da je Vrhovni sud svoju odluku zasnivao na detaljnoj analizi svih okolnosti koje su postojale u trenutku davanja poklona iz kojih nije očigledno postojanje bilo kakve proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su bez osnova i apelantove tvrdnje da sporne nekretnine predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Pri tome, Ustavni sud smatra da se za utvrđivanje proizvoljnosti ne mogu smatrati relevantnim apelantovi prigovori da Vrhovni sud nije naveo bilo kakve razloge u dijelu u kojem prihvata da je cijela nekretnina sa zemljištem u površini od 3.000,00 m² stečena po osnovu ulaganja s obzirom na to da je Vrhovni sud jasno obrazložio da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu po osnovu poklona za koji nije bilo moguće utvrditi da je učinjen samo jednom bračnom supružniku, a ne po osnovu ulaganja bračnih partnera. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
42. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je Vrhovni sud zanemario svoj raniji stav iz rješenja od 1. augusta 2019. godine, u kojem se bavio doprinosom supružnika u stečenoj imovini navodeći da se on mora dokazati, dok u osporenoj presudi zaključuje da se radi o zajedničkoj imovini i da nije od značaja ko je i koliko sudjelovao u stjecanju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja rješenja Vrhovnog suda od 1. augusta 2019. godine proizlazi da je presuda Okružnog suda od 12. marta 2019. godine ukinuta zbog nedostataka u obrazloženju drugostepene odluke u odnosu na pitanje doprinosa supružnika u stjecanju imovine, zbog čega se drugostepena odluka nije mogla ispitati. Ustavni sud zapaža da sama ta činjenica upućuje da Vrhovni sud u navedenom rješenju nije zauzeo konačan i pravno obavezujući stav o tome predstavljaju li nekretnine koje su predmet spora bračnu stečevinu po osnovu zajedničkog ulaganja ili poklona učinjenog bračnim supružnicima. Imajući to u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je u tom pogledu dovedena u pitanje pravičnost postupka prema apelantu.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, a ne apelantovu posebnu imovinu, a takvo obrazloženje ne može voditi utvrđenju da se radi o bilo kakvoj proizvoljnosti u odlučivanju koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da to pravo nije prekršeno.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić