Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4617/20 (JP "Radio televizija Republike Srpske" i S. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Internet
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Kleveta
- Miješanje
- Legitiman cilj
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4617/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4617/20, rješavajući apelaciju JP „Radio-televizija Republike Srpske“ i Siniše Mihailovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka
b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Radio-televizija Republike Srpske“ i Siniše Mihailovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 292122 20 Gž od 11. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Radio-televizija Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: apelantkinja) i Siniša Mihailović (u daljnjem tekstu: apelant, zajedno apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 17. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 292122 20 Gž od 11. novembra 2020. godine. Apelanti osporavaju i Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 292122 18 P od 10. januara 2020. godine. Apelanti su 8. septembra 2021. godine dostavili dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Vladimira Kovačevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac je dostavio odgovor 8. novembra 2021. godine, Okružni sud 10. novembra 2021. godine, a Osnovni sud 17. novembra 2021. godine.
4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantima su 20. juna 2022. godine dostavljeni odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca na eventualno izjašnjenje.
5. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 292122 18 P od 10. januara 2020. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, te obavezani apelanti da na ime naknade štete uzrokovane klevetom tužiocu solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate. Presudom je dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu štete preko dosuđenog iznosa i isplatu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, odbijen kao neosnovan, te su apelanti obavezani da naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant u tužbi i u svom iskazu na glavnoj raspravi naveo da je 26. avgusta 2018. godine izvršen pokušaj ubistva tužioca na ulazu u zgradu u kojoj živi i da su o tome pisali i izvještavali skoro svi mediji. Navedeno je da je utvrđeno da je tužilac novinar na BN televiziji počev od 2011. godine koji je, s vremena na vrijeme, kontinuirano pisao za različite portale i iznosio kritike onoga što nije dobro u društvu, a većina kritika je bila usmjerena protiv vlasti. Dalje je utvrđeno da je, nakon što je tužilac pušten na kućno liječenje, apelantkinja 31. avgusta 2018. godine sa internet portala novina Informer na svoj internet portal prenijela tekst pod naslovom „Puzajući državni udar u Republici Srpskoj! Ne žele izbore, ruše vlast na ulici!“, u kojem je, između ostalog, navedeno „da posljednja dešavanja u vezi napada na novinara opoziciji naklonjene BN televizije i spontano okupljanje novinara pred Palatom Republike u Banja Luci dodatno podgrijavaju tvrdnje da je na sceni puzajući državni udar, da posljednji slučaj napada na novinara naklonjenog opoziciji služi u svrhu da se animiraju širi društveni slojevi i da se pozove na odbranu od navodne diktature Dodika i njegove stranke (…) da se za navedenog novinara zna da je nedavno od USAID-a dobio osamdeset hiljada dolara za nekakav Internet portal i da ti portali otkad su te pare upumpane niču kao pečurke poslije kiše“.
8. Dalje je navedeno da su sporni tekst objavili i drugi mediji koji su precizirani u presudi. Osim toga, navedeno je da je u svom iskazu na glavnoj raspravi tužilac izjavio „da je doživio šok, pored svega što se izdešavalo proteklih dana, jer ga je (nakon izlaska iz bolnice) dočekala jedna apsolutno lažna informacija gdje se tvrdi da je on na neki način strani plaćenik koji je primio 80.000. dolara i da se sve dešavalo, napad na njega i objava spornog članka, u predvečerje opštih izbora kada je atmosfera bila naelektrisana kao i svaki put pred izbore u RS i BiH tako da mu je najmanje trebala lažna optužba u tom periodu, a to je kod njega i njegove uže porodice proizvelo strah, što je rezultiralo prijetnjama i vrijeđanjem na društvenim mrežama ne direktno njemu, ali su ljudi komentarisali dovodeći ga u vezu sa izdajom i slično (…)“. Dalje je izjavio „da je objavljivanje spornog članka na njega uticalo toliko da je bio užasnut, to se manifestovalo pojavom straha a pojačano događajem koji se desio pet-šest dana prije objavljivanja spornog članka, a na njegove svakodnevne aktivnosti to se odrazilo tako da je izbjegavao odlaske u grad sa djecom i suprugom, a u rijetkim trenutcima kada je i izašao sa njima u grad osjećao je strah i nelagodu bojeći se nepristojne verbalne komunikacije, a to stanje traje i danas istim intenzitetom, a nije se javljao ljekaru vezano za njegovo duševno stanje nakon objavljivanja spornog članka“.
9. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je uslov za postojanje klevete da neistinita informacija treba da se odnosi na određeno lice. Neistinite informacije postoje i ako se iznose u vidu insinuacija za koje je očigledno na koga se odnose, a što može škoditi časti i ugledu. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je tužilac lice na koje se sporni tekst odnosi, što su priznali i apelanti u odgovoru na tužbu. Osnovni sud je obrazložio da je važno napomenuti „da je kleveta radnja s posljedicom apstraktne opasnosti i za njeno postojanje nije neophodno da je usljed iznošenja ili pronošenja neistine zaista nastupila šteta, već je dovoljno da je postojala mogućnost povrede časti u ugleda, a što je u uslovima društvenog uređenja, moralnih principa okruženja u kojem oštećeni živi, pravnog poretka podobno da umanji njegovu društvenu i moralnu vrijednost, te da ga izloži potcjenjivanju i da ga učini nedostojnim za vršenje nekih društvenih funkcija“. Navedeno je i da je „pretpostavka da se pronošenje ili iznošenje neistina vrši ozbiljno tako da objektivno kod drugog može stvoriti lošu sliku i nepovoljnu predstavu o onome na koga se kleveta odnosi“. Osnovni sud je dalje citirao relevantne odredbe čl. 1, 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te istakao da su navedenim odredbama propisani uslovi za postojanje klevete i oslobađanje od odgovornosti za klevetu. U konkretnom slučaju radi se o činjenicama čija je istinitost, odnosno neistinitost podobna za dokazivanje, a da apelanti u ovom postupku nisu dokazali da su ove informacije odnosno činjenice istinite.
10. Apelantov prigovor da tužilac nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola i straha je, kako je zaključeno, u potpunosti neosnovan jer se u parničnom postupku tvrdnje mogu dokazivati svim sredstvima, uključujući i saslušanje stranaka, što je u konkretnom predmetu i slučaj. Tužilac je izjavio da je bio novinar u vrijeme pronošenja navedenih informacija, zbog kojih je doživio neprimjerene uvrede od strane apelantkinje, a to se sve odrazilo na njega i članove njegove porodice tako što je osjećao strah i nelagodu ako bi izašao u grad sa suprugom i djecom. Prema obrazloženju Osnovnog suda, „da bi oštećena strana zbog klevetničkih navoda dobila satisfakciju u sudskom postupku potrebno je da se ispune tri uslova, tj. potvrdan odgovor na sljedeća pitanja: da li navodi utiču da tužiočev ugled opadne u očima ____, da li navodi utiču da se drugi klone i izbjegavaju tužioca i da li te riječi izlažu tužioca mržnji, preziru ili podsmijehu“. Osnovni sud je istakao da, osim navedenog, sud uzima u obzir da li je u vrijeme objavljivanja klevetničkih navoda bilo malicioznih namjera ili su namjere bile sasvim pozitivne. Shodno navedenom, prema mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da je tužilac ispunio sva tri navedena uslova da bi zbog klevetničkih navoda dobio satisfakciju, jer je očigledno da apelantove namjere nisu bile pozitivne i cilj im je bio da navedenim neistinama predstave tužioca kao novinara naklonjenog opoziciji, te da je „od USAID-a dobio 80.000,00 dolara za nekakav internet portal“, a imajući u vidu i online medije u koje ulaze različiti sadržaji koji su publikovani na društvenim mrežama i koji se šire nevjerovatnom brzinom što čini nemogućim praćenje svih objava i pronošenje vijesti.
11. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 292122 20 Gž od 11. novembra 2020. godine žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelante da tužiocu na ime naknade štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 2.500,00 KM umjesto iznosa od 5.000,00 KM i iznos od 445,00 KM na ime naknade troškova postupka umjesto ranije dosuđenog iznosa od 890,00 KM, a u preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena. Prema obrazloženju Okružnog suda, u konkretnom slučaju nije postojala iskrena namjera apelanta i oni nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznijeli, niti da naknadno ublaže štetne posljedice, a naročito da provjere kod nadležnih organa da li postoje podaci koje su imali namjeru da objave. Okružni sud je zaključio da je tužilac dokazao da nije primio 80.000,00 dolara od USAID-a, prema mišljenju Okružnog suda, objavljivanjem spornog članka u cijelosti su objavljene neistinite činjenice koje tužioca prikazuju u negativnom svjetlu – da je naklonjen opoziciji i da je primio navedeni novac. Takođe je navedeno da su zbog toga apelanti, identifikujući tužioca javnosti u takvom svjetlu, narušili njegov ugled, a da pri tome nisu dokazali niti jednu od „negativnosti“ koje pripisuju tužiocu. Okružni sud je obrazložio da, međutim, prilikom dosuđivanja naknade štete prvostepeni sud nije vodio dovoljno računa o okolnostima konkretnog slučaja, pa je dosudio previsok iznos od 5.000,00 KM, pri čemu je Okružni sud istakao da naknada nematerijalne štete zbog klevete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi jer se njom ne postiže uspostavljanje stanja prije njenog nastanka, pa takva naknada nema reparacioni karakter, već joj je cilj satisfakcija koja odgovara okolnostima predmeta. Okružni sud je istakao da smatra da pravična naknada u konkretnom slučaju iznosi 2.500,00 KM i da odgovara iznosima koji su prihvaćeni i u sudskoj praksi. Navedeno je i da su i drugi mediji i u BiH i u regiji objavili isti tekst, ali da to nije od uticaja na odgovornost apelanata, pa su žalbeni navodi u vezi s tim neosnovani.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršena sloboda izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i nedovoljno obrazloženim odlukama. Navode da nijedna medijska kuća koja je prenijela sporni članak nije identifikovala tužioca javnosti, niti se iz tog teksta može zaključiti o kome se radi, pa tako ne postoji aktivna legitimacija tužioca u ovom sporu. Navode i da redovni sudovi smatraju da dio teksta „novinar naklonjen opoziciji“ predstavlja iznošenje činjenica, a ne mišljenja, što je u potpunosti netačno. Osim toga, ističu i da dio teksta u kojem se navodi da je neimenovani novinar primio 80.000,00 dolara od USAID-a nije mogao niti može izazvati ni duševnu bol niti strah kod tužioca, pa time ni nematerijalnu štetu, na šta su apelanti ukazivali u toku postupka, posebno zato što je sam tužilac istakao da bi nastavio da piše za internet portale bez obzira na to da li ih finansira
USAID.
13. Apelanti su 8. septembra 2021. godine Ustavnom sudu dostavili dopunu apelacije u kojoj su naveli da je Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 292123 20 Gž od 10. juna 2021. godine, kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 292123 18 P od 28. februara 2020. godine, odbijena apelantova tužba protiv Alternativne televizije d.o.o. Banja Luka i Nenada Trbića zbog prenošenja istovjetnog teksta kao u konkretnom slučaju, zato što u tom predmetu redovni sudovi nisu zaključili da se radi o kleveti.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da obrazloženje njegove presude sadrži dovoljno jasne i argumentovane razloge, te da apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu ili je meritorno riješiti i odbiti kao neosnovanu jer nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
15. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi te da apelaciju treba odbiti jer je neosnovana.
16. Tužilac je naveo da je netačan navod apelanata da se nije znalo o kojem se novinaru radi jer je nekoliko dana prije objave spornog teksta izvršen pokušaj ubistva, što je bilo opštepoznato u regiji. Navodi da se već duže vrijeme lica koja finansiraju ambasade i nevladine organizacije targetiraju kao izdajnici, te da je u vezi s tim u postupku jasno dokazano da tužilac nije primio nikakav novac od USAID-a. Smatra da je apelacija neosnovana jer su redovni sudovi u svemu postupili u skladu s relevantnim zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tač. a) i g) U smislu ovog zakona:
a) “izražavanje” znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
g) “autor” je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja; nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o ugrožavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti; slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 292122 20 Gž od 11. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 10 i 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
24. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
25. Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
26. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).
27. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog teksta trećim licima, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, slijedilo legitiman cilj, odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“ (ibid, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 73).
28. Ustavni sud dalje mora utvrditi da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno je li postojala „hitna društvena potreba“ koja je tražila ograničenje slobode izražavanja apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se miješanje u pravo na slobodu izražavanja mora posmatrati u svjetlu predmeta kao cjeline i utvrditi da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se želi postići i da li su razlozi koje su ponudili domaći sudovi „relevantni i dovoljni“. Prilikom razmatranja neophodnosti miješanja u ovo pravo u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“, od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi da li su domaći organi postigli pravu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zajamčenih Evropskom konvencijom koje mogu doći u međusobni sukob u određenim slučajevima, naime, slobode izražavanja zaštićene članom 10, s jedne i, prava na poštovanje privatnog života predviđenog članom 8 Evropske konvencije, s druge strane. Kada predstavku ispituje po članu 10 Evropske konvencije, Evropski sud takođe uzima u obzir i način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 s daljnjim referencama, u daljnjem tekstu: presuda Ljekarska komora).
29. Takođe, i Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se prilikom ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje prvenstveno spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (ibid., presuda Ljekarska komora, tačka 67, s daljnjim referencama i Ustavni sud, između ostalih, AP 787/04, Odluka o dopustivosti i meritumu od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Treba istaći i to da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide), što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, što novinar mora dokazati.
30. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ponovo ukazuje da sporno izražavanje, onako kako je navedeno u obrazloženjima osporenih presuda, glasi: „Puzajući državni udar u Republici Srpskoj! Ne žele izbore, ruše vlast na ulici!“, u kojem je, između ostalog, navedeno „da posljednja dešavanja u vezi napada na novinara opoziciji naklonjene BN televizije i spontano okupljanje novinara pred Palatom Republike u Banja Luci dodatno podgrijavaju tvrdnje da je na sceni puzajući državni udar, da posljednji slučaj napada na novinara naklonjenog opoziciji služi u svrhu da se animiraju širi društveni slojevi i da se pozove na odbranu od navodne diktature Dodika i njegove stranke (…) da se za navedenog novinara zna da je nedavno od USAID-a dobio osamdeset hiljada dolara za nekakav Internet portal i da ti portali otkad su te pare upumpane niču kao pečurke poslije kiše“.
31. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji se tiču klevete različite vrste izjava moraju razmotriti ne samo kao konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti i u kontekstu i vremenu kada su te izjave objavljene. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete, sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51 i 52, aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst i u vezu sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete (vidi Relevantne propise).
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesumnjivo da je tužilac novinar na kojeg je neposredno prije objavljivanja i prenošenja spornog članka bio izvršen težak napad, odnosno pokušaj ubistva, o čemu su izvještavali gotovo svi domaći i regionalni mediji, a taj napad je zabilježen i na Platformi za bezbjednost novinara Savjeta Evrope na kojoj se prati situacija u vezi s bezbjednošću novinara u zemljama članicama (vidi na https://fom.coe.int/en/alerte/detail/38908037). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se pitanje bezbjednosti i zaštite novinara nalazi visoko na agendi Savjeta Evrope. Komitet ministara Savjeta Evrope donio je Preporuku CM/Rec(2016)4 (u daljnjem tekstu: Preporuka) o zaštiti novinarstva i bezbjednosti novinara i drugih medijskih aktera, koja predstavlja značajan dokument kojim su uspostavljeni standardi u ovoj oblasti. Preporukom se, između ostalog, od država članica naročito traži da uspostave sveobuhvatan zakonodavni okvir za zaštitu fizičkog i moralnog integriteta novinara i drugih medijskih aktera. Stoga će Ustavni sud razmotriti pitanje „neophodnosti“ miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja u konkretnom slučaju, između ostalog, i u svjetlu ovih naročitih zahtjeva koje Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH) ima kao članica Savjeta Evrope.
33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju vrlo bitno sporno izražavanje dovesti u kontekst društvenih i političkih odnosa u sredini u kojoj živi i radi tužilac. Prema izvještaju Reportera bez granica, BiH se prema Indeksu medijskih prava i sloboda nalazi na 58. mjestu od 180 zemalja (izvještaj dostupan na www.media.ba/bs/vijesti-i-dogadaji-vijesti/indeks-medijskih-sloboda-2021). U dijelu tog izvještaja koji se odnosi na BiH ističe se da se novinari napadaju, između ostalog, i zbog onoga o čemu izvještavaju. Prema podacima iz izvještaja „Indikatori medijskih sloboda i bezbjednost novinara u BiH za 2020. godinu“, koji je nastao u okviru Regionalne platforme Zapadnog Balkana za zagovaranje medijskih sloboda i bezbjednost novinara i uz podršku Evropske unije, u BiH je tokom 2020. godine registrovano ukupno 26 slučajeva napada, prijetnji i pritisaka na novinare i medije u BiH, među kojima i tri fizička napada, šest prijetnji smrću, te sedam napada i prijetnji upućenih medijskim kućama, ali i 69 slučajeva kršenja novinarskih prava (mobing, kršenje prava na slobodan pristup informacijama, izvještaj dostupan na www.bhnovinari.ba/bs/2021/07/28/pravna-zastita-novinara-i-novinarki-u-bih).
34. Imajući u vidu informacije iz ovih izvještaja koje pokazuju kontekst u kojem rade i djeluju novinari u BiH, Ustavni sud ističe da je, prema činjenicama koje su utvrdili redovni sudovi, tužilac novinar koji živi i radi u Banjoj Luci. U svojim tekstovima tužilac je kritikovao aktuelnu vlast, a kao novinar sarađuje s TV BN koja je u spornom tekstu okarakterisana kao „opoziciji naklonjena“ televizijska stanica. Iz činjenica takođe proizlazi, a na to ukazuje i informacija objavljena na već spomenutoj Platformi Savjeta Evrope, da je napad i pokušaj ubistva tužioca bio motivisan njegovim angažmanom za „opozicione medije“, kao i njegovim kritičkim pisanjem o djelovanju aktuelne vlasti. Redovni sudovi su sporno izražavanje doveli u kontekst s navedenim okolnostima, te zaključili da „u sredini u kojoj tužilac živi i radi i političkim prilikama koje vladaju“ etiketiranje tužioca kao novinara „naklonjenog opoziciji“, koji je od stranih organizacija (USAID) navodno dobio veliku novčanu pomoć za pokretanje internet portala koji, kako je navedeno, „otkad su te pare upumpane niču kao pečurke poslije kiše“, može ozbiljno ugroziti čast i ugled tužioca i uzrokovati mu štetu. Ustavni sud, uzimajući u obzir sve što je ranije navedeno, nema razloga da ne prihvati ovakvu procjenu redovnih sudova. Ovo naročito stoga što se u spornom tekstu već u naslovu navodi da se radi o „puzajućem državnom udaru“, na koji način se javnosti sugeriše da, između ostalog, i tužilac u tome učestvuje kao neko ko za to prima novac od stranih donatora. Ustavni smatra da su redovni sudovi o pitanju konteksta u kojem je prenesena sporna izjava i uticaju na tužioca dali dovoljno i zadovoljavajuće obrazloženje.
35. Što se tiče pitanja da li je tužiočevo ime bilo eksplicitno navedeno u spornom izražavanju Ustavni sud zapaža da je nesporno da to nije bio slučaj. Međutim, u obrazloženjima osporenih presuda je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da je upravo tužilac lice koje se spominje u spornom izražavanju, kao i da su to priznali i apelanti u odgovoru na tužbu. Kako je već rečeno, napad na tužioca je privukao veliku medijsku pažnju i o njemu se pisalo ne samo u sredini u kojoj tužilac živi i radi nego i u cijeloj BiH, pa i u široj regiji. Povodom napada u Banjoj Luci novinari su organizovali i demonstracije, o čemu je takođe široko izvještavano. Treba dodati i da je sporno izražavanje objavljeno 31. avgusta 2018. godine, dakle samo nekoliko dana nakon napada na tužioca koji se desio 26. avgusta 2018. godine. Navedeno treba dovesti u vezu sa spominjanjem „nekog novinara opozicije koji je napadnut“ kako je to navedeno u spornom izražavanju: „... da posljednja dešavanja u vezi napada na novinara opoziciji naklonjene BN televizije...“, „... da posljednji slučaj napada na novinara naklonjenog opoziciji služi u svrhu da se animiraju širi društveni slojevi i da se pozove na odbranu od navodne diktature Dodika i njegove stranke...“ i „... da se za navedenog novinara zna da je nedavno od USAID-a dobio osamdeset hiljada dolara za nekakav Internet portal i da ti portali otkad su te pare upumpane niču kao pečurke poslije kiše“. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su sudovi pravilno zaključili da je i bez navođenja tužiočevog imena i prezimena javnosti bilo sasvim jasno da se radi upravo o tužiocu, te da je na ovaj način on javnosti prikazan u negativnom svjetlu, kao „strani plaćenik“. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su sudovi dali „dovoljno i zadovoljavajuće obrazloženje“ i o tome zašto su zaključili da je spornim izražavanjem upravo apelant javnosti identifikovan u negativnom kontekstu.
36. Što se tiče pitanja da li se u konkretnom slučaju radi o činjenicama ili vrijednosnim sudovima, Ustavni sud ukazuje da su sudovi analizirali i ovo pitanje i da su zaključili da se radi o iznošenju činjenica. Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je tvrdnja da je tužilac primio 80.000 KM od USAID-a činjenica koja se može dokazivati. Međutim, kako su sudovi utvrdili, apelanti ovo nisu ni provjeravali, niti dokazivali tokom postupka. Što se tiče tvrdnji da je tužilac kao novinar naklonjen opoziciji, Ustavni sud smatra da se radi o iznošenju mišljenja o tome, odnosno o vrijednosnom sudu. Naime, koga tužilac preferira u političkom smislu, odnosno kakvo je njegovo političko ubjeđenje, ne može se dokazivati ničim drugim osim tužiočevom izjavom ili njegovim političkim djelovanjem, što ovdje nije slučaj. Nadalje, da bi se utvrdilo da li takav vrijednosni sud ima dovoljnu činjeničnu podlogu, Ustavni sud će i ovaj dio izjave razmotriti u cjelokupnom kontekstu jer se samo tako može doći do odgovora na postavljeno pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da to što je tužilac u javnosti poznat kao neko ko kritički piše o djelovanju vlasti ne znači da je on „naklonjen opoziciji“, već da tužilac kao novinar istražuje društveno važna pitanja i da javnost o tome informiše. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dokazali ni postojanje „iskrene namjere“ kada su prenijeli sporno izražavanje, niti da je ono preneseno radi obavještavanja o „temama koje su od značaja za javnost“. Stoga, imajući u vidu već navedeni kontekst i okolnosti u kojem je sporno izražavanje preneseno, Ustavni sud smatra da navedeni vrijednosni sud nema dovoljan činjenični osnov te da, doveden u vezu s vrlo sugestivnim naslovom spornog izražavanja o „puzajućem državnom udaru u Republici Srpskoj“, ukazuje da apelanti nisu postupali bona fide. Naprotiv, u situaciji kada je tužilac neposredno prije prenošenja spornog izražavanja teško fizički napadnut, Ustavni sud smatra da je sporno izražavanje bilo zlonamjerno (mala fide), pa čak i „huškačko“ prema tužiocu, te da je izneseno s ciljem nanošenja štete njegovom ugledu.
37. Ostaje još da se obrazloži pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili da je za tužioca nastala šteta i visinu štete. Ustavni sud u potpunosti prihvata stavove redovnih sudova o tome da dokazivanje štete i visine naknade štete radi klevete nije uslovljeno izvođenjem nekih posebnih dokaza (npr. vještačenjem). U tom pravcu ide i dugogodišnja standardna praksa Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37, i AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovom slučaju, sudovi su uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je Okružni sud u konačnici dosudio novčanu naknadu koju je smatrao odgovarajućom satisfakcijom, o čemu je, prema mišljenju Ustavnog suda, dao „dovoljno i zadovoljavajuće obrazloženje“ kako to zahtijevaju standardi člana 10 Evropske konvencije.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ i da su sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, ali i njegove bezbjednosti kao novinara, o čemu su dali „dovoljna i zadovoljavajuća obrazloženja“.
39. Iako u apelaciji to nisu istakli, Ustavni sud zapaža da su apelanti u odgovoru na tužbu naveli da je sporni tekst objavljen na portalu „Informer“, a da su ga oni prenijeli u nepromijenjenom sadržaju. Ustavni sud, zbog konzistentnosti sopstvene prakse, ukazuje da Evropski sud ističe da bi sankcionisanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, „osim ako za to postoje naročito važni razlozi“ (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35). U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već obrazložio da se radilo o vrlo delikatnoj situaciji za tužioca koji je, neposredno prije prenošenja spornog teksta, bio napadnut i teško povrijeđen, te da je i sam izjavio pred sudom da je zbog toga bio prestrašen „jer je tek preživio jedno traumatično iskustvo“, kao i da je „mogao očekivati retribuciju nezadovoljnih građana koji povjeruju da je on 'izdajnik' koji za naknadu radi protiv Republike Srpske“. Takođe, Ustavni sud ukazuje i da je u konkretnom slučaju tekst prenijela prvoapelantkinja kao javni informativni servis Republike Srpske, koja u tom svojstvu nesumnjivo ima veliku teritorijalnu pokrivenost i gledanost, te ima i veću odgovornost da izvještava tačno i objektivno. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju postojali „naročito važni razlozi“, na koje se poziva Evropski sud, da prenošenje spornog izražavanja bude sankcionisano na način kao što su to uradili redovni sudovi.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
41. Što se tiče dostavljene dopune apelacije, Ustavni sud podsjeća da se prema članu 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) ovih Pravila. Kako je navedena dopuna apelacije podnesena bez zahtjeva Ustavnog suda i van roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (apelacija podnesena 17. decembra 2020. godine, a dopuna 8. septembra 2021. godine), Ustavni sud je neće razmatrati. Ustavni sud samo napominje da to kakvu su presudu donijeli drugi sudovi ne može imati uticaja na odlučenje Ustavnog suda o ovoj apelaciji.
42. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna primjena prava“ i kao „nedostatak obrazloženja“, te da je Ustavni sud zaključio da su u konkretnom slučaju data „dovoljna i zadovoljavajuća obrazloženja“. Budući da apelanti ne iznose niti dokazuju da su tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bili uskraćeni za neku procesnu garanciju iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju ovog člana neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj i kada je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, zato što je spornim izražavanjem tužilac, koji je neposredno prije bio teško fizički napadnut, identifikovan javnosti kao neko ko je primio novac od strane organizacije radi otvaranja internet portala uz naslov „Puzajući državni udar u Republici Srpskoj“ i kao novinar koji je „naklonjen opoziciji“, pri čemu apelanti nisu vodili računa o tužiočevoj naročito ranjivoj situaciji zbog pokušaja njegovog ubistva, niti se može zaključiti da je kod njih postojala „iskrena namjera“ radi obavještavanja javnosti o temama koje su od značaja za javnost, već se ovakvo prenošenje može okarakterisati kao zlonamjerno i „huškačko“ prema tužiocu.
44. Takođe, nema kršenja prava na pravično suđenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što apelanti nisu dokazali niti tvrdili, niti se može zaključiti da je došlo do kršenja bilo koje procesne garancije iz navedenog člana.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić