Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4371/20 (A. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4371/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4371/20, rješavajući apelaciju Ahmeta Hukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Hukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015721 18 Uvp od 17. septembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Hukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015721 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), Zajedničke komande Vojske Federacije broj 27-18-17-34-9-2004-1/05 od 26. decembra 2005. godine dodijeljen je E. H. na korištenje dvosoban stan u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 62 (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine – FMO i Vojske Federacije BiH, koje rješenje će, nakon što postane konačno, služiti kao osnov za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana sa nadležnim organom za stambene poslove.
3. Rješenjem Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) usvojen je zahtjev FMO za iseljenje apelanta iz spornog stana i vraćanje u posjed (utvrđeno da apelant koristi dva stana - jedan stan kao vlasnik, te sporni stan, sve bliže obrazloženo u rješenju). Nakon toga je odbijena apelantova žalba protiv navedenog rješenja, kao i apelantova tužba u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), pa je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Nakon što je presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 005859 12 Uvp od 1. novembra 2012. godine predmet vraćen na ponovno rješavanje, Služba je donijela rješenje broj 10-23-PS-4538/01 od 28. jula 2015. godine kojim je odbijen zahtjev za iseljenje apelanta kao bespravnog korisnika iz spornog stana, zbog nenadležnosti za postupanje (stav 1), te je Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH dužna u roku od 15 dana od dana prijema rješenja osloboditi od lica i stvari sporni stan i predati ga apelantu (stav 2).
4. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-572/10 od 4. septembra 2015. godine odbijena je žalba Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH podnesena protiv rješenja od 28. jula 2015. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 014365 15 U od 6. marta 2017. godine uvažena je tužba Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, te je poništeno rješenje Ministarstva od 4. septembra 2015. godine i rješenje Službe od 28. jula 2015. godine i predmet vraćen na ponovno rješavanje. Iz stanja u spisu slijedi da je Služba, u međuvremenu, u postupku izvršenja rješenja od 28. jula 2015. godine, donijela zaključak o dozvoli izvršenja od 2. juna 2016. godine kojim je određen datum izvršenja.
5. Nadalje, zaključkom Službe broj 10-23-PS-4538/01 od 1. avgusta 2016. godine obustavljeno je započeto izvršenje rješenja od 28. jula 2015. godine, jer je provedeno prema osobi koja nije u obavezi (stav 1). Istim zaključkom, apelant je upućen da pokrene postupak poništenja rješenja o dodjeli spornog stana od 26. decembra 2005. godine koje je donijelo FMO, Zajednička komanda Vojske Federacije (stav 2). Rješenjem Ministarstva broj 12/01-1-23-340/16 od 26. septembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv navedenog zaključka Službe.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 015721 16 U od 19. januara 2018. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su organi uprave u svojim aktima pravilno primijenili odredbe člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku, čiji sadržaj je citirao, kao i da je pravilan zaključak da apelant, kao lice u čiju korist je započeto izvršenje, treba da pokrene postupak poništenja rješenja o dodjeli spornog stana E. H.
7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 015721 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine. U obrazloženju, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Shodno tome je istakao da prema utvrđenom činjeničnom stanju sporni stan koristi E. H. po osnovu rješenja o dodjeli stana od 26. decembra 2005. godine. S obzirom na to da E. H. ima pravni osnov za korištenje spornog stana, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi iz zahtjeva da se nisu stekli uslovi za primjenu člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno obustavljeno započeto izvršenje rješenja od 28. jula 2015. godine. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane ostale navode iz zahtjeva jer nemaju uticaja na drugačije odlučenje u konkretnoj upravnoj stvari, kao i da Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku. Apelacioni navodi
8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je tokom postupka tvrdio da nije osnovan stav organa uprave i sudova da je zaključkom trebalo obustaviti postupak, jer se nisu stekli uslovi za primjenu člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Dalje je naveo da odluke organa uprave i sudova kojim se upućuje na pravilnost odluke o obustavi izvršenja i poništenju svih provedenih radnji nisu osnovane, jer je apelant u trenutku dok je vodio upravni spor nezakonito iseljen iz spornog stana. Također je istakao da je rješenje od 26. decembra 2005. godine koje je izdato E. H. samo po sebi nezakonito, s obzirom da je u vrijeme izdavanja tog rješenja apelant vodio postupak, a organi uprave i sudovi su bili upoznati o postojanju tog rješenja, useljenju E. H. i njegovom stanovanju u spornom stanu. Apelant je ukazao da je onaj ko je izdao navedeno rješenje u obavezi da trpi da se E. H. iseli iz spornog stana.
Relevantni propisi
9. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 48/99), u relevantnom dijelu glasi:
Član 278. stav (1) (1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
15. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku, koji je je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, raspravljano o obustavi započetog izvršenja rješenja od 28. jula 2015. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke proizilazi da su organi uprave i redovni sudovi imali u vidu činjenicu da je prilikom pokušaja izvršenja utvrđeno da sporni stan koristi E. H. i da to lice ima pravni osnov za korištenje spornog stana - rješenje FMO o dodjeli spornog stana od 26. decembra 2005. godine. Shodno tome, izvršenje rješenja je obustavljeno u skladu sa članom 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku, kojim je propisana obaveza organa nadležnog za administrativno izvršenje da, po službenoj dužnosti, obustavi započeto izvršenje i poništi provedene radnje, ako se utvrdi, između ostalog, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant upućen da pokrene postupak poništenja rješenja o dodjeli spornog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić