Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/22 (B. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2091/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2091/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Brajko Marušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brajko Marušić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 O 054157 22 Gž od 10. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brajko Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 8. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 O 054157 22 Gž od 10. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 O 054157 21 O od 13. januara 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za odvajanje zaostavštine umrlog O.Š. (u daljnjem tekstu: ostavilac) do visine apelantovog potraživanja prema ostaviocu, koje je utvrđeno presudom Općinskog suda od 22. novembra 2004. godine.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je 12. februara 2021. godine pokrenut ostavinski postupak iza ostavioca, te da je u toku tog postupka apelant postavio navedeni zahtjev za izdvajanje za odvajanje zaostavštine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je presuda Općinskog suda od 22. novembra 2004. godine postala pravosnažna 19. jula 2005. godine, slijedom čega je zaključio da je apelantovo potraživanje koje je utvrđeno navedenom presudom zastarjelo 19. jula 2015. godine, tj. protekom roka od 10 godina u kojem je apelant mogao da traži prinudno izvršenje navedene presude u smislu člana 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba člana 379. ZOO, odbio apelantov zahtjev, jer se ostaviočeva obaveza prema apelantu pretvorila u naturalnu obligaciju, koja se ne može namiriti prinudnim putem. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prethodno pokrenuo izvršni postupak protiv ostavioca radi naplate navedenog potraživanja, te da je time došlo do prekida zastarjelosti. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je izvršni postupak, na apelantov prijedlog, obustavljen, te da se, u smislu člana 389. ZOO, smatra da prekid zastarijevanja nije ni nastupio. U odnosu na apelantove navode da on u izvršnom postupku nije tražio obustavu postupka, već da je samo obavijestio sud o radnjama preduzetim radi namirenja duga van suda, Kantonalni sud je ukazao da je apelant te navode mogao isticati u žalbi protiv rješenja kojim je obustavljen izvršni postupak, te da ih ne može isticati u ostavinskom postupku.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te između ostalog, navodi da nije tražio obustavu izvršnog postupka i da njegovo potraživanje nije zastarjelo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da de apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, jasno obrazložio da je apelantovo potraživanje prema ostaviocu, koje je utvrđeno pravnosnažnom presudom, zastarjelo zbog proteka roka u kojem je mogao zahtijevati njeno prinudno izvršenje, te da izvršni postupak koji je vođen radi naplate potraživanja, a koji je po apelantovom prijedlogu obustavljen, nije doveo do prekida zastarjelosti, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su u provedenom postupku prekršene neke procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanta, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. U odnosu na apelantove navode a kojima ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u navedenom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

10. Konačno, što se tiče navoda o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjere i prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu bila uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tih prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/22 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio