Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4691/20 („Poljoprivrednik Glamoč“ d.o.o. Glamoč)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4691/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4691/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Poljoprivrednik Glamoč“ d.o.o. Glamoč, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio „Poljoprivrednik Glamoč“ d.o.o. Glamoč protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 044599 18 Pž od 21. listopada 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Poljoprivrednik Glamoč“ d.o.o. Glamoč (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Damir Barbarić i Tomislav Bevanda, odvjetnici iz ZOU Barbarić & Bevanda Široki Brijeg, podnio je 23. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 044599 18 Pž od 21. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 044599 17 Ps od 5. srpnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Kantona 10, Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Glamoč (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Općine Glamoč (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 18. i 21. ožujka 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 23. ožujka do 3. travnja 2022. godine, dok prvotužena nije dostavila traženi odgovor.
4. U skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, apelantu su 13. travnja 2022. godine dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Odlučujući o tužiteljevoj tužbi (podnesenoj 4. prosinca 2017. godine) protiv prvotužene i apelanta radi utvrđivanja ništavosti ugovora, Općinski sud je Presudom broj 68 0 Ps 044599 17 Ps od 5. srpnja 2018. godine u stavku I. izreke utvrdio da je u cijelosti ništav Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 19. travnja 2012. godine (broj ugovora naveden u izreci; u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između prvotužene i apelanta. U stavku II. izreke obvezana je prvotužena tužitelju naknaditi troškove postupka, dok su st. III. i IV. izreke odbijeni zahtjevi prvotužene i apelanta kojim su tražili da im se naknade troškovi postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je u cijelosti ništav sporni ugovor, te se pozvao na odredbu članka 109. Federalnog zakona o poljoprivrednom zemljištu (u daljnjem tekstu: federalni ZPZ) i članka 106. Kantonalnog zakona o poljoprivrednom zemljištu (u daljnjem tekstu: kantonalni ZPZ), kojima je propisano da se ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta zaključuje između kantonalnog ministarstva i podnositelja ponude. Prvotužena i apelant su u cijelosti osporili tužbeni zahtjev, istaknuli prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije te predložili da se tužbeni zahtjev odbije. Odlučujući o navedenim prigovorima, Općinski sud je zaključio da su neutemeljeni. Ovo iz razloga što se na ništavost (pored ugovornih strana) može pozivati svaka zainteresirana osoba (prema članku 109. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), kao i činjenici da su prvotužena i apelant ugovorne strane u spornom ugovoru, dok ništavost ugovora po zakonu nastupa od samog trenutka sklapanja pravnog posla (neovisno o volji ugovornih strana) i može se zahtijevati bez obzira na protek vremena (članak 110. ZOO).
9. Općinski sud je naveo da nije sporno da su prvotužena Općina kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac, nakon što je prvotužena provela postupak, 19. travnja 2012. godine sklopili sporni ugovor. Međutim, sporno je bilo je li prvotužena uopće mogla zaključiti sporni ugovor prema ZPZ-u i je li takav ugovor mogao proizvesti pravne učinke. Nadalje, Općinski sud je naveo da je prvotužena u cijelosti pravilno provela proceduru davanja u zakup spornog poljoprivrednog zemljišta (raspisala i provela javni poziv, te izabrala najpovoljniju ponudu) u skladu s odredbom članka 105. kantonalnog ZPZ-a, ali da je sporni ugovor zaključen suprotno odredbama federalnog i kantonalnog ZPZ-a. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi članka 109. stavak 1. federalnog ZPZ-a i čl. 106. i 107. st. 1. i 2. kantonalnog ZPZ-a, kojima je propisano da, na temelju odluke o odabiru najpovoljnije ponude u javnom pozivu i uz prethodno mišljenje Kantonalnog pravobraniteljstva, ministarstvo i podnositelj ponude sklapaju ugovor o zakupu. Međutim, iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je nakon izbora najpovoljnije ponude prijedlog ugovora dostavljen Kantonalnom pravobraniteljstvu na prethodno mišljenje, odnosno sporni ugovor nije zaključilo nadležno ministarstvo i podnositelj ponude – apelant, već je ugovor zaključila prvotužena s apelantom. Sud je utvrdio ništavost spornog ugovora pozivanjem na članak 103. ZOO, a naveo je i da je odredbom čl. 98. st. 4. i 5. federalnog ZPZ-a i 95. kantonalnog ZPZ-a također propisana ništavost akta „o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena)“ koji nije donesen u skladu s ovim zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 044599 18 Pž od 21. listopada 2020. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe prvotužene i apelanta i potvrđena je prvostupanjska presuda.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje Općinskog suda, te je citirao obrazloženje prvostupanjskog suda koje je u cijelosti prihvatio, istaknuvši da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 106. kantonalnog ZPZ-a i čl. 108. i 109. federalnog ZPZ-a u svezi sa čl. 27. i 103. ZOO. Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 103. ZOO i istaknuo činjenicu da sporni ugovor nakon provedene procedure nije zaključilo nadležno ministarstvo kako to propisuje zakon. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da navodi prvotužene da tužitelj u ranijem razdoblju nije davao suglasnost i odobrenje za zaključenje ugovora o korištenju poljoprivrednog zemljišta ne mogu biti izgovor za protupravno postupanje i nepridržavanje odredbi zakona prilikom zaključivanja konkretnog ugovora. Također, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim žalbene navode da tužitelj nije aktivno legitimiran i da nema pravni interes. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom tražilo utvrđenje ništavosti spornog ugovora na koju se, pored ugovornih strana, mogu pozivati i sve zainteresirane osobe (članak 109. ZOO) budući da se radi o zaštiti općeg interesa, na što sud pazi po službenoj dužnosti. Tužitelj je, kako je dalje naveo sud, u spornom postupku bio zainteresirana osoba budući da je, po zakonu, nadležan za sklapanje spornog ugovora o zakupu. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio kao paušalan i neobrazložen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženih zato što nije sporno da su tuženi ugovorne strane koje su zaključile sporni ugovor za koji se traži utvrđenje da je ništavan. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljen i apelantov navod da sporni ugovor nije u suprotnosti s „ustavom, utvrđenim načelima, prisilnim propisima i društvenom moralu“. Naime, sporni ugovor je zaključen protivno prisilnim propisima federalnog i kantonalnog ZPZ-a, odnosno nije ga zaključila i potpisala ovlaštena osoba i kao takav ne može proizvoditi pravne učinke. Dakle, s obzirom na to da je sporni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, on je ništav zato što cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, niti zakon u konkretnom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. stavak 1. ZOO). Kantonalni sud je zaključio da je iz istih razloga neutemeljen i žalbeni navod da se u konkretnom slučaju radi o nepostojećem poslu, koji ima samo manu u osobi koja je potpisala sporni ugovor koji je, inače, u skladu s pozitivnim propisima. Međutim, sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o neovlaštenoj osobi koja je potpisala sporni ugovor, već o ugovornoj strani koja nije mogla zaključiti sporni ugovor. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije napravio niti jednu povredu odredbi parničnog postupka, te da je pravilno odmjerio i dosudio troškove postupka tužitelju.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je naveo kronologiju spornog postupka istaknuvši da su presude redovnih sudova nezakonite, te da su rezultat pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, odnosno odredbi ZOO, što za posljedicu ima uvođenje pravne nesigurnosti i zauzimanje pogrešnog stajališta u sudskoj praksi vezano za upise stanja u zemljišnim knjigama. Apelant je naveo da je na konkretan pravni odnos pogrešno primijenjena odredba članka 103. ZOO, kao i da sporni ugovor nije suprotan ustavom utvrđenim načelima, prisilnim propisima i društvenom moralu, te da se ništavost pravnog posla ne može utvrditi ako samim zakonom nije izričito propisana posljedica ništavosti, što nije slučaj u konkretnom slučaju. Također, apelant smatra da Kantonalni sud svoju odluku nije mogao utemeljiti na odredbi članka 106. kantonalnog ZPZ-a, za koju je Ustavni sud FBiH presudom od 12. veljače 2019. godine (koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 18/19 od 22. ožujka 2019. godine) utvrdio da krši pravo na lokalnu samoupravu Općine Glamoč, ali da ta odredba ni u vrijeme podnošenja apelacije nije usklađena sa Zakonom o načelima lokalne samouprave FBiH. Osim toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nepostojećem poslu, iz razloga što je sporni ugovor potpisala neovlaštena osoba zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Nadalje, apelant navodi da nije cijenjen njegov navod da je sklapanje spornog pravnog posla (ugovora) zabranjeno samo jednoj strani i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 103. stavak 2. ZOO i ostaviti sporni ugovor na snazi. II.Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi i da je u svojoj odluci detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Općinski sud je u odgovoru kratko naveo kronologiju spornog postupka istaknuvši da je postupio u skladu s važećim propisima, da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
15. Tužitelj je u odgovoru naveo kronologiju spornog postupka, te je istaknuo da apelant ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, koje je cijenio drugostupanjski sud koji je dao jasne činjenične i pravne razloge za svoju odluku. Tužitelj je naveo da su odluke redovnih sudova donesene na temelju zakona i da su utvrđene sve bitne činjenice o kojima je ovisilo donošenje odluka, te da prilikom donošenja osporenih odluka nije došlo do povrede zakonskih propisa, pa samim tim ni do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1)Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2)Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
18. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 98.
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onoga koje se vraća ranijim vlasnicima po posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obvezno se osigurava zaštita i unaprjeđenje gospodarsko-ekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njezinih građana.
Odluka iz stavka 2. ovoga članka nije upravni akt.
Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donešen u skladu s ovim Zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast.
Akt donešen suprotno utvrđenoj proceduri iz stavka 2. ovoga članka smatra se ništavnim.
Članak 108. stavak 1.
Odluku o raspisivanju javnog poziva za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države i odluku o odabiru najpovoljnije ponude, donosi općina uz suglasnost kantonalnog ministarstva na čijem se području zemljište nalazi.
Članak 109.
Na temelju odluke o odabiru najpovoljnije ponude na javnom pozivu za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države kantonalno ministarstvo i podnositelj ponude sklapaju ugovor o zakupu.
Kantonalno ministarstvo dužno je primjerak ugovora o zakupu dostaviti u roku od 15 dana mjerodavnom sudu za vođenje zemljišne knjige, odnosno katastra nekretnina i Federalnom ministarstvu.
Na temelju sklopljenog ugovora o zakupu, zakupoprimatelja u posjed poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države uvodi kantonalno ministarstvo.
19. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine Hercegbosanskog kantona“ broj 2/10, 3/19 – odluka US i 6/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine Hercegbosanskog kantona” broj 2/10) koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 95.
Poljoprivrednim zemljištem čiji je vlasnik država, osim onoga koje se vraća ranijim vlasnicima po posebnom zakonu, odnosno koje podliježe restituciji i predmet je povrata, raspolaže Federacija BiH, Županija i općine prema općim propisima o raspolaganju nekretninama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države obvezno se osigurava zaštita i unapređenje gospodarsko-ekonomskih, ekoloških i drugih interesa države i njenih građana.
Odluka iz stavka 2. ovoga članka nije upravni akt.
Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta (zakup, koncesija i zamjena) mora biti donesen u skladu sa ovim zakonom i drugim pratećim propisima koji reguliraju ovu oblast. Akt donesen suprotno utvrđenoj proceduri iz stavka 2.
ovoga članka, smatra se ništavnim.
Članak 106.
Na temelju odluke o odabiru najpovoljnije ponude na javnom pozivu za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države županijsko ministarstvo i podnositelj ponude sklapaju ugovor o zakupu.
Županijsko ministarstvo je dužno primjerak ugovora o zakonu dostaviti u roku od 15 dana mjerodavnom sudu za vođenje zemljišne knjige, odnosno katastra nekretnina, općinskoj službi i Federalnom ministarstvu.
Na temelju sklopljenog ugovora o zakupu, zakupoprimca u posjed poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, uvodi općina.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 044599 18 Pž od 21. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 26. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da je predmet tužbenog zahtjeva bilo utvrđenje ništavosti spornog ugovora, dakle da se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima u smislu članka 6. Europske konvencije, zbog čega apelant uživa garancije prava na pravično suđenje.
28. Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelacijski prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te da, u biti, smatra da su u spornom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
29. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove žalbene navode i da je dao razloge zašto je sve njegove prigovore i navode odbio. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud dali jasne i argumentirane razloge zašto je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO, ZPZ-a (federalnog i kantonalnog) i ZPP. Također, Kantonalni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbio kao neutemeljene žalbe prvotužene i apelanta, pri čemu je afirmirao stajalište prvostupanjskog suda da nakon provedene procedure sporni ugovor nije zaključilo nadležno kantonalno ministarstvo i apelant u skladu s relevantnim zakonskim odredbama koje su važile u vrijeme zaključenja spornog ugovora, što je razlog za njegovu ništavost. Pri tome je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojio uz pozivanje na relevantne odredbe članka 106. kantonalnog ZPZ-a i čl. 108. i 109. federalnog ZPZ-a u svezi s odredbama čl. 27. i 103. ZOO. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude utemeljili na činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostupanjskog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPZ-a (federalnog i kantonalnog) i ZPP. U takvom obrazloženju sudova Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, niti može utvrditi da je postupak na bilo koji način proveden na apelantovu štetu.
32. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud svoju odluku utemeljio na odredbi članka 106. kantonalnog ZPZ-a, za koju je Ustavni sud FBiH svojom presudom od 12. veljače 2019. godine utvrdio da je povrijedila „pravo na lokalnu samoupravu Općine Glamoč“, Ustavni sud primjećuje da je sporni ugovor zaključen 19. travnja 2012. godine, dakle prije donošenja navedene presude Ustavnog suda FBiH. Tom presudom je utvrđeno „da je člankom 106. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine Kantona 10“ broj 2/10) povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Glamoč“. Stavkom 2. presude je dana mogućnost Skupštini Kantona 10 da u roku od šest mjeseci od dana objave presude „uskladi odredbe članka 106. Zakona [...] sa Zakonom o načelima lokalne samouprave [...] do kada se navedena odredba može primjenjivati“. Iz obrazloženja presude proizlazi da „Općina Glamoč nije konzultirana kod donošenja Zakona [...]“. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3519/11 ukazao da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objave presude tog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. srpnja 2014. godine, točka 56., dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je sporni ugovor zaključen prije objave presude Ustavnog suda FBiH u službenim glasilima, kao i da je prvostupanjska presuda u konkretnom postupku donesena 5. srpnja 2018. godine, dakle prije donošenja navedene presude Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud ističe da su se u vrijeme prvostupanjskog odlučivanja još primjenjivale sporne odredbe kantonalnog ZPZ-a, pa su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni. Ovo osobito imajući u vidu da su osporene odluke utemeljene i na odredbama federalnog ZPZ-a koji na identičan način (čl. 108. i 109.) regulira navedeno pitanje odnosno proceduru, kao i način i subjekte zaključivanja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi proglasili ništavim ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta koji je apelant zaključio s prvotuženom kao neovlaštenim organom u smislu federalnog i kantonalnog ZPZ-a, o čemu su sudovi dali jasna i dovoljna obrazloženja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede tog prava.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić