Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1576/22 („Zeka“ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1576/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1576/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Zeka“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Zeka“ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 092847 21 Rsž od 2. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zeka“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 092847 21 Rev od 17. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 092847 21 Rsž od 2. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 092719 Rs od 2. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2375/21 od 5. oktobra 2021. godine, u odnosu na AP-2432/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 17. januara 2022. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi-protivtužilac (A.S.) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime ugovorne kazne sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom-protivtužiocu, na ime neisplaćenog toplog obroka i naknade za prijevoz (za period preciziran izrekom prvostepene presude) isplati ukupan iznos od 728,50 KM. Obavezan je tuženi-protivtužilac da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.890,00 KM.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi bio zaposlenik apelanta raspoređen na radno mjesto vozača taksija, shodno ugovoru o radu koji su parnične strane zaključile 1. januara 2019. godine, te da je kod apelanta bio zaposlen do 11. aprila 2019. godine (kada mu je odlukom apelanta od istog dana prestao radni odnos na naprijed navedenom radnom mjestu). Nadalje, u odnosu na odluku kojom je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenog toplog obroka i naknade za prijevoz, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot žalbenim navodima apelanta, pobijana presuda u spornom dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe čl. 28. i 32. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti saobraćaja za teritoriju Federacije BiH, kao i odredbe čl. 13. i 14. Opšteg kolektivnog ugovora (budući da je nesporno da apelant nije tuženom-protivtužiocu isplaćivao predmetnu naknadu, a da je navedenim odredbama kolektivnih ugovora propisano pravo na predmetne naknade). Takođe, da je visina navedenih naknada utvrđena vještačenjem koje je izvršio vještak finansijske struke, te da na navedeni nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi. Konačno, u odnosu na navode kojima osporava odluku o troškovima postupka (kojom apelantu, između ostalog, nisu priznati troškovi advokata na ime odsustva iz kancelarije), Kantonalni sud je naveo da su neosnovani prednji navodi apelanta, te da je o predmetnom pravnom pitanju na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti usaglašeno pravno shvaćanje od 30. januara 2014. godine. Takođe, Kantonalni sud je ukazao i na pravni stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. maja 2019. godine prema kojem redovni sudovi u svakom konkretnom slučaju procjenjuju da li je opravdan zahtjev advokata za naknadu troškova postupka, između ostalog, uzimajući u obzir i složenost predmeta, te odgovor na pitanje da li u sjedištu suda ima advokata koji stranci mogu pružiti adekvatnu pravnu pomoć. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da, kako predmet konkretnog postupka nije ni činjenično niti pravno složen, apelant je mogao angažovati advokata iz Bugojna (a ne iz Ljubuškog, kao u konkretnom slučaju).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je visina predmetnih naknada (na ime neisplaćenog toplog obroka i naknade za prijevoz) utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je bio zasnovan na platnim listama, te da se ta evidencija nije mogla koristiti kao osnov za utvrđivanje visine predmetne naknade. Takođe osporava i odluku o troškovima predmetnog postupka smatrajući da mu je, između ostalog, pripadalo pravo na naknadu troškova advokata na ime odsustva iz kancelarije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, u odnosu na navode apelanta kojima ističe da je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke bio zasnovan na platnim listama, a da se predmetna evidencija nije mogla koristiti kao osnov za utvrđivanje visine sporne naknade, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da na navedeni nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova u tom pogledu. Nadalje, u odnosu na navode kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje za svoju odluku u tom dijelu, pozivajući se pri tome na praksu Ustavnog suda u sličnim pravnim i činjeničnim predmetima, a Ustavni sud takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić