Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/22 (Z.Z.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1584/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1584/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. Z.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 027979 18 Gž od 24. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 29 0 P 027979 18 Gž od 24. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 027979 16 P od 22. maja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužiteljka (S.Z.) s apelantom u toku trajanja bračne zajednice stekla bračnu tekovinu (stambeno porodični objekat pobliže naznačen izrekom prvostepene presude zajedno sa zemljištem za redovnu upotrebu tog objekta, kao i pokretne stvari precizirane izrekom prvostepene presude), pa je utvrđen udio u sticanju tužiteljke u predmetnoj bračnoj tekovini od ½ dijela, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljka upiše u katastarskom operatu kao saposjednik u dijelu ½, odnosno da se u posebnom postupku izvrši dioba pokretnih stvari sa po ½.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su parnične strane bile u braku od 18. maja 1995. godine do 19. septembra 2016. godine, da je u toku trajanja bračne zajednice rođeno dvoje djece, te da su po zaključenju braka parnične stranke živjele u kući roditelja apelanta, a kasnije u stambenom objektu koji je napravljen u toku trajanja bračne zajednice. Nadalje, da je otac apelanta ugovorom o poklonu od 22. septembra 2006. godine apelantu poklonio zemljište na kojem je napravljen naprijed navedeni stambeni objekat. Međutim, u tom ugovoru nije navedena svrha poklona, a otac apelanta nije sporio da je parcela poklonjena u svrhu izgradnje porodične kuće parničnih stranaka, te da je gradnja te kuće započela u toku 2007. godine. Takođe, da je apelantu (kao ratnom vojnom invalidu) i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, na ime pomoći u rješavanju stambenog pitanja, odobreno 15.000,00 KM bespovratnih sredstava, kao i da je apelant podigao kredit u iznosu od 5.000,00 KM. Dalje, da su očevi parničnih stranaka, kao i brat tužiteljke, radili na izgradnji predmetnog stambenog objekta, da su tužiteljku novčano pomagali i njeni roditelji, te da je tužiteljka spremala hranu i posluživala majstore koji su radili na izgradnji predmetnog stambenog objekta. Konačno, da je apelant bio zaposlen, a tužiteljka nije, da je apelant nabavljao materijal za izgradnju porodične kuće i isti plaćao (on ili njegov otac), te da parnične stranke i dalje žive u predmetnom objektu.
4. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 251. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojim je propisano da bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i prihodi iz te imovine, te da pokloni osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu tekovinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Takođe, sud je naveo i da je odredbama člana 252. stav (1) Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini, ako nisu drugačije ugovorili. Imajuči to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su za vrijeme trajanja bračne zajednice parnične stranke sagradile predmetnu kuću na parceli koju je otac apelanta poklonio apelantu upravu za tu namjenu i to novcem dobijenim za apelanta i članove njegove porodice u iznosu od 15.000,00 KM, kreditom od 5.000,00 KM koji je apelant podigao, te simboličnim novčanim iznosima koje je tužiteljka dobijala od svojih roditelja.
5. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da parcela na kojoj je predmetna kuća sagrađena predstavlja poklon koji mu je njegov otac učinio, pa da predstavlja posebnu imovinu apelanta, a ne bračnu tekovinu, jer iz izvedenih dokaza proizlazi drugačije. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, kako se pretpostavlja da je imovina koju bračni partner primi na poklon u toku braka zajednička imovina, na apelantu je u konkretnom slučaju bio teret dokazivanja da sporna parcela predstavlja njegovu posebnu imovinu, odnosno da je predmetni poklon učinjen isključivo njemu, što apelant izvedenim dokazima nije dokazao. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je predmetna parcela poklonjena isključivo radi izgradnje porodičnog stambenog objekta stranaka kao bračnih partnera, što je u svom iskazu potvrdio ne samo apelant, nego i njenog otac, poklonodavac. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da na zaključak da je predmetna parcela poklonjena radi izgradnje porodičnog stambenog objekta upućuje i vremenski kontinuitet učinjenog poklona (2006. godine) i započete gradnje (2007. godine), pa se navodi žalbe apelanta da je prvostepeni sud u tom smislu pogrešno utvrdio činjenično stanje ukazuju neosnovanim.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije. Takođe navodi da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, te da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Apelant, između ostalog, navodi da je parcelu na kojoj je izgrađena predmetna nekretnina apelantu poklonio njegov otac, pa da predmetna parcela predstavlja njegovu posebnu imovinu. U vezi s tim navodi da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe člana 251. Porodičnog zakona jer je njegov otac spornu parcelu poklonio isključivo njemu. Apelant od Ustavnog suda traži da utvrdi povredu naprijed navedenih prava u predmetnom postupku, te da ukine osporene presude i da predmet vrati Općinskom sudu u Kalesiji na ponovno suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić