Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/22 (N.K. i N.M.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1968/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1968/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli N. K. i N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli N. K.

i N. M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001363 21 Rev 2 od 2. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. K. i N. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Beograda, podnijeli su 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 001363 21 Rev 2 od 2. marta 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001363 18 P 2 od 31. maja 2019. godine obavezani su tuženi D.K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Preduzeće za građevinarstvo, trgovinu i proizvodnju „MDM" d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog rušenja porodične kuće solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev apelanata, preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da uspostave prijašnje stanje izgradnjom nove porodične koja će biti „replika porušene kuće“.

3. Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001363 20 Gž 3 od 17. juna 2021. godine žalba tuženih je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je snižen dosuđeni iznos naknade materijalne štete, dok su žalba tuženih u preostalom dijelu i žalba apelanata odbijene i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.

4. Vrhovni sud je presudom od 2. marta 2022. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je prvotuženi, kao investitor, započeo sa radovima na rušenju objekta koji graniči sa kućom u vlasništvu apelanata radi izgradnje novog objekta, a te radove je po njegovom zahtjevu izvodio drugotuženi. Nadalje je utvrđeno da je usljed izvođenja tih radova došlo do urušavanja zida kuće apelanata, što je konstatovano zapisnikom Urbanističko-građevinske inspekcije, koja je nakon toga naložila apelantima da poruše preostali dio kuće, jer je predstavljala opasnost po život ljudi i okolne objekte. Takođe je utvrđeno da je zbog propusta i radnji tuženih koje su dovele do rušenja kuće apelanata, pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Trebinju od 13. decembra 2013. godine utvrđena krivična odgovornost tuženih.

5. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da su tuženi odgovorni za materijalnu štetu koja je nastala rušenjem kuće apalenata, budući da njihova odgovornost proizlazi iz navedene krivične presude, kojom su utvrđene njihove protivpravne radnje kojima je prouzrokovana šteta. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud utvrdio visinu naknade materijalne štete, koja odgovara građevinskoj vrijednosti objekta prije rušenja, a na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da apelantima nisu oduzeta prava na parceli na kojoj se nalazi porušeni objekat, tako da bi dosuđivanje naknade prema tržišnoj vrijednosti, koja bi uključivala i vrijednost zemljišta, bilo suprotno odredbi člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer bi na taj način materijalne prilike apelanata bile dovedene u povoljniji položaj od onog u kojem su bile prije nastanka štete. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili zahtjev apelanata za uspostavljanje prijašnjeg stanja izgradnjom nove porodične kuće koja će biti replika porušene, budući da je riječ o objektu starom oko 100 godina, koji je bio izgrađen materijalom dostupnim u vrijeme gradnje, a isti je u potpunosti srušen i materijal odvezen, te na tom mjestu novoizgrađeni objekat ne bi mogao predstavljati istovrsan objekat onom koji je porušen. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 185. stav 2. ZOO apelantima dosudili naknadu štete u novcu umjesto naturalne restitucije.

6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te ističu da je radnjama tuženih uništena njihova porodična kuća, zbog čega smatraju da su tuženi dužni da uspostave prijašnje stanje, odnosno da im isplate naknadu koja će im omogućiti da izgrade istu porodičnu kuću kao onu koja je porušena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apealcioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata, niti da je došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/22 (N.K. i N.M.) | Sudska praksa | Aktio