Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1591/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022, u predmetu broj AP-1591/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 294751 18 Gž od 10. februara 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Martinović i Partneri“ iz Tuzle, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 294751 18 Gž od 10. februara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 294751 16 Mal od 12. aprila 2018. godine obavezan je tuženi (Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini) da prvotužiocu (A.Č.) na ime naknade materijalne štete, troškova pribavljanja zapisnika i zakonske zatezne kamate isplati određene novčane iznose (st. I i II izreke presude), te je obavezan tuženi da tužiocima (A.Č. i A.Č.) naknadi troškove postupka u iznosu od 696,55 KM (stav III izreke presude). Obavezani su tužioci da apelantu, kao umješaču na strani tuženog, naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 587,44 KM (stav IV izreke presude). Ostali dio tužbenog zahtjeva, uključujući i zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, odbijen je kako je to precizirano u izreci prvostepene presude.

3. Odlučujući o žalbama tužilaca i apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Mal 294751 18 Gž od 10. februara 2022. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužilaca djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka iz st. IV i VI izreke prvostepene presude na način da je u cijelosti odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka, te je obavezao tuženog da, pored dosuđenih troškova iz stava III izreke prvostepene presude, tužiocima isplati i troškove postupka u iznosu od 216,61 KM. Obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen u cijelosti zahtjev apelanta za naknadu tih troškova.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se osnovano žalbom tužilaca osporava prvostepena presuda u dijelu kojim su tužioci obavezani da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 587,44 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran iznos troškova. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju tužioci nisu u cijelosti uspjeli u postupku, tako da djelimični neuspjeh tužilaca predstavlja uspjeh tuženog, kojem se pridružio apelant kao umješač. Međutim, Kantonalni sud je naveo da umješač nije stranka u postupku već se samo pridružuje jednoj od stranaka jer ima interes da ta stranka uspije u parnici. Stoga umješač, prema sadržaju i smislu odredaba ZPP o troškovima postupka (čl. 383. do 405. ZPP), nema pravo na naknadu troškova koje je imao u parnici, jer on parnicu i ne vodi u svoje ime, već svojim miješanjem u parnicu samo nastoji pomoći jednoj od stranaka čiji se uspjeh, odnosno neuspjeh može pozitivno ili negativno odraziti na pravnu situaciju umješača. Također, Kantonalni sud je naveo da umješač ne nadoknađuje troškove postupka protivnoj stranci ako stranka kojoj se pridružio izgubi parnicu, pa, jednako tako, ni umješaču se ne nadoknađuju troškovi postupka. Na drugačiji zaključak u pogledu prava umješača na naknadu troškova postupka ne mogu biti od uticaja ni apelantovi žalbeni navodi da je, shodno odredbama člana 371. ZPP, u toku parnice umješač ovlašćen da stavlja prijedloge i da poduzima sve ostale parnične radnje koje može poduzimati stranka kojoj se pridružio, jer ova zakonska odredba ne daje umješaču i pravo na naknadu parničnih troškova.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je, polazeći od relevantnih odredaba ZPP, umješač definisan kao „osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije“, pa da se, pravilnim tumačenjem člana 386. ZPP može izvesti jasan zaključak da, osim tužioca, u parnici može uspjeti i tuženi, a posljedično tome i umješač na strani tuženog. Apelant ponovo ističe da se kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u parnici treba uzeti u obzir kako tužiočev, tako i uspjeh tuženog u parnici. Također, apelant citira dio presude Vrhovnog suda Federacije BiH od 3. septembra 2019. godine, koju nije dostavio u prilogu apelacije, navodeći da, imajući u vidu da je umješač, u smislu odredbi člana 371. ZPP, ovlašćen da preduzima sve parnične radnje kao i stranka na čijoj se strani miješa, jasno je da umješač ima pravo da traži da mu se priznaju troškovi postupka“ shodno uspjehu stranke na čijoj se strani umiješao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da apelantu, kao umješaču na strani tuženog u postupku u kojem je tuženi djelimično uspio u parnici, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/22 („Adriatic osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio