Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4754/20 (JP „RADIO BOSANSKA KRUPA“ d.o.o.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Tužba
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4754/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4754/20, rješavajući apelaciju JP „Radio Bosanska Krupa“ d.o.o. Bosanska Krupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP „Radio Bosanska Krupa“ d.o.o.

Bosanska Krupa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 037708 19 Rsž 2 od 10. januara 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Radio Bosanska Krupa“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Jasmina Šarić Hasanović, advokat iz Bihaća, podnijelo je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 037708 20 Rev od 28. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 037708 19 Rsž 2 od 10. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 Rs 037708 17 Rs od 25. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1227/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 2. aprila 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 037708 19 Rsž 2 od 10. januara 2020. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja u predmetnom postupku A. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je u periodu od 1. do 12. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 7. do 25. aprila 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelj nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 10. maja 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

6. Apelant je 17. maja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

7. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 27. augusta 2021. godine i 13. jula 2022. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka djelomično ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud je donio Presudu broj 18 0 Rs 037708 19 Rs 2 od 30. oktobra 2019. godine, kojom su poništavaju kao nezakoniti apelantovo rješenje od 20. marta 2017. godine o otkazu ugovora o radu tužitelju i apelantovo rješenje od 18. aprila 2017. godine o odbijanju prigovora (u daljnjem tekstu: predmetna rješenja), te je obavezan apelant da tužitelja vrati u radni odnos na ranije poslove i radne zadatke ili rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Presudom je dalje obavezan apelant da tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati dospjele, a neisplaćene pripadajuće plaće u periodu od 20. marta 2017. godine do 1. marta 2018. godine u određenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te mu na iste plaće obračuna i isplati poreze i doprinose u skladu sa zakonom. Također, presudom je apelant obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, a odbijen je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj bio apelantov zaposlenik po osnovu ugovora o radu iz 2016. godine kao administrativno-tehnički radnik. Dalje je navedeno da je presudom Općinskog suda od 29. januara 2016. godine tužitelj proglašen krivim što je, na nepoznat način, pribavio lažni prijepis diplome o stečenoj visokoj stručnoj spremi koju je upotrijebio kao pravu uz prijavu na konkurs za izbor i imenovanje direktora i izvršnog direktora apelantovog programa. Na osnovu toga je izabran za direktora i na toj dužnosti se nalazio na dan donošenja presude, čime je počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, za šta mu je izrečena uvjetna osuda. Istaknuto je da je navedena presuda Općinskog suda preinačena presudom Kantonalnog suda od 29. augusta 2016. godine u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije na način da je tužitelju izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

11. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužitelju dat otkaz ugovora o radu iz dva razloga: zbog osude za krivično djelo i zbog upotrebe lažne diplome prilikom zapošljavanja, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja teži prijestup, odnosno težu povredu radne obaveze. Dalje je navedeno da se u predmetnim rješenjima ne navode odredbe pravilnika o radu niti odredbe kolektivnog ugovora koje predviđaju da je upotreba lažne diplome teži prijestup, odnosno teža povreda radne obaveze. U vezi s tim, ukazano je na odredbu člana 97. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te da je apelant kao poslodavac bio dužan pravilnikom o radu propisati konkretnu situaciju kao teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza, što nije učinio. Kako apelant nije imao osnova u zakonu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru, niti nekom drugom aktu da navedene razloge za otkaz cijeni kao teži prijestup ili težu povredu radne obaveze, Općinski sud je zaključio da je odluka o otkazu nezakonita. Istaknuto je da samo paušalno pozivanje na razloge bez osnova u pravu ne može biti razlog za otkaz.

12. Općinski sud je ukazao da je, bez obzira na okolnost da apelant nije imao pravilnik o radu kojim bi se regulirala povreda, cijenio i okolnost da je tužitelj proglašen odgovornim za upotrebljavanje lažne diplome prilikom zapošljavanja. U vezi s tim, kako tužitelj prilikom zaključenja ugovora o radu iz 2016. godine nije koristio lažnu diplomu, zaključeno je da tužitelj na navedeni način nije niti mogao počiniti težu povredu radne obaveze. U pogledu okolnosti da je prethodno utvrđeno da je prvenstveni razlog zbog kojeg je apelant otkazao tužitelju ugovor o radu taj što je tužitelj osuđen presudom za krivično djelo, Općinski sud je naveo da je tačno da je ZOR-om utvrđeno da u slučajevima izrečene kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca nastaje pravna posljedica prestanka radnog odnosa, ali da ona nastaje danom stupanja na izdržavanja kazne, te da se radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona. Kako je utvrđeno da apelant prilikom donošenja predmetnih rješenja nije utvrđivao datum stupanja na izdržavanje kazne, odnosno da li je tužitelj uopće stupio na izdržavanje kazne, niti je dokazivao navedene činjenice u postupku, već je samo dokazivao i zasnovao predmetna rješenja na činjenici da je tužitelj osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci, Općinski sud je zaključio da su predmetna rješenja nezakonita u smislu odredbe člana 94. stav 1. tačka h) ZOR-a. Općinski sud je citirao odredbu člana 106. stav 2. ZOR-a, te ukazao da, kako je utvrđeno da su predmetna rješenja nezakonita, usvojen je i tužbeni zahtjev za vraćanje u radni odnos i isplatu plaća i uplatu doprinosa. Istaknuto je da je visinu novčanih potraživanja utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 037708 19 Rsž 2 od 10. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je tužitelju ugovor o radu otkazan iz dva razloga. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelju ugovor o radu otkazan samo iz jednog razloga, zbog teže povrede radne obaveze u smislu člana 97. stav 1. ZOR-a, zato što je osuđen za krivično djelo, kako je navedeno u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud je dalje ukazao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda i u pogledu okolnosti da ni apelantovim internim aktom niti kolektivnim ugovorom nije propisano da težu povredu radne dužnosti čini upotrebljavanje lažne diplome „i zasnivanje radnog odnosa na osnovu lažne diplome ne ograničava poslodavca da navedenu radnju zaposlenika okvalificira kao težu povredu u smislu člana 97. stav 1. ZOR-a. Iz navedenog slijedi da je tužitelj počinio povredu radne dužnosti u smislu navedene zakonske odredbe.“

15. Međutim, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 100. ZOR-a, te ukazao da je ocjenom iskaza svjedoka B. E. prvostepeni sud utvrdio da je navedeni svjedok bio vršitelj dužnosti direktora apelanta od februara 2016. godine do marta 2017. godine, te da je za pravosnažnu krivičnu presudu protiv tužitelja saznao u novembru 2016. godine, a da je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno 21. marta 2017. godine. Cijeneći navedene činjenice, Kantonalni sud je zaključio da je predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno suprotno odredbi člana 100. ZOR-a, odnosno po isteku roka od 60 dana od dana saznanja za pravosnažnu presudu, te da je stoga nezakonito. Dalje je zaključeno da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 106. stav 2. ZOR-a odlučio kada je apelanta obavezao da tužitelja vrati na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, da mu isplati plaće i uplati doprinose u utuženim iznosima. Sud je istakao i da je cijenio ostale žalbene navode, ali da je zaključio da nemaju utjecaj za donošenje drugačije odluke.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 037708 20 Rev od 28. augusta 2020. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda na osnovu člana 237. st. 2. i 5. ZPP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi prava na obrazloženu odluku.

18. Apelant smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda nije razumljivo i ne sadrži valjane razloge za odluku o potvrđivanju prvostepene presude. Tvrdi da je teret dokazivanja činjenice da li je otkaz dat nakon proteka roka iz člana 100. ZOR-a na tužitelju. U vezi s tim, ističe da u prvostepenom postupku tužitelj nije tvrdio niti je dokazivao da je otkaz dat nakon proteka zakonskog roka, niti je navedeno utvrđivao prvostepeni sud, a niti se o tome raspravljalo, pa se o tome ne može odlučivati u drugostepenom postupku izvan zahtjeva stranaka. Nadalje, ističe i da se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni materijalnog prava, već o utvrđivanju činjenica pred drugostepenim sudom, ocjenom dokaza, a izvan apelantovih žalbenih razloga, pa je stoga Kantonalni sud prekoračio svoja ovlaštenja i granice ispitivanja prvostepene presude. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrđivao činjenično stanje u drugostepenom postupku kada je iz iskaza svjedoka B. E. „izvlačio“ trenutak saznanja za presudu o tužiteljevoj krivičnopravnoj odgovornosti. Apelant ukazuje i na proizvoljno tumačenje i primjenu člana 100. ZOR-a, te ukazuje na praksu Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbe 89. ranijeg Zakona o radu (koja je sada obuhvaćena članom 100. ZOR-a) u Presudi broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine. Smatra da u trenutku otkaza nije protekao jednogodišnji rok iz člana 100. ZOR-a od učinjene povrede pa nije ni došlo do prekluzije.

19. Apelant tvrdi i da je sud donio pravosnažnu odluku o tužbi koja je neblagovremeno podnesena, odnosno da je sud trebao tužbu kao neblagovremenu odbaciti u skladu sa odredbom člana 114. ZOR-a u vezi sa odredbom člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP-a, te da je propustio po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 227. stav 2. tačka 12. ZPP-a, utvrditi da li je tužba podnesena blagovremeno. U vezi s tim, ističe da je tužitelj 24. marta 2017. godine zahtijevao zaštitu prava podnošenjem prigovora, o kojem je negativno odlučeno 18. aprila 2017. godine (unutar roka od 30 dana) pa se rok od 30 dana za odluku poslodavca računa od 24. marta 2017. godine i ističe 23. aprila 2017. godine, od kada se računa rok od 90 dana za podnošenje tužbe sudu, koji je protekao 22. jula 2017. godine. Dalje ističe da je tužba podnesena 27. septembra 2017. godine, te da su redovni sudovi po službenoj dužnosti trebali paziti na blagovremenost tužbe. Apelant, također, ukazuje da je zbog postupanja redovnih sudova povrijeđen princip vladavine prava, tačnije princip pravne sigurnosti jer nisu postupali isključivo u skladu sa zakonom, tj. izašli su iz okvira ovlaštenja. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno prava kada je odbacio njegovu reviziju, što je detaljno obrazložio u apelaciji.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u revizionom rješenju zbog kojih je odbacio reviziju kao nedozvoljenu.

21. Kantonalni sud smatra apelaciju neosnovanom jer drugostepenom odlukom nisu prekršena apelantova prava navedena u apelaciji. Dalje navodi da je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza.

22. Općinski sud navodi da u cijelosti ostaje pri prvostepenoj presudi jer je donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

23. Apelant navodi da su odgovori na apelaciju neosnovani i nedovoljno obrazloženi, te da u cijelosti ostaje pri navodima iz apelacije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 67. stav 1. tačka 2) (1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

2) da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

Član 79. st. 1. i 2.

(1) Nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, raspravljat će se o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljni tok postupka. O tim se pitanjima mogu na pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno.

(2) Sud će, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, postupiti u skladu sa odredbama člana 67. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.

Član 98. stav 1.

(1) Sud će prvo, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, utvrditi postoje li procesne smetnje za dalje postupanje i postupiti u skladu s odredbama člana 67. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije predviđeno.

Član 209. stav 1. i stav 2. tačka 12) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

12) ako je odlučeno o nepravovremeno podnesenoj tužbi, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (član 67. stav 1. tačka 2.);

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 227. stav 2.

(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti, ili o kojem već teče parnica ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

25. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20, 31/20, 49/21, 19/22 i 44/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine FBiH“ broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja predmetnih rješenja, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načini prestanka ugovora o radu Član 94. stav 1. tač. f. i h.

Ugovor o radu prestaje:

f. otkazom ugovora o radu;

h. ako radnik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca - danom stupanja na izdržavanje kazne;

Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka Član 97. st. 1. i 4.

(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Rok za otkaz ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka Član 100.

U slučajevima iz čl. 97. i 99. ovog zakona, ugovor o radu može se otkazati u roku od 60 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, ali najduže u roku od jedne godine od dana učinjene povrede.

Zaštita prava iz radnog odnosa Član 114.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

(2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1.

ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.

(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 037708 20 Rev od 28. augusta 2020. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 037708 19 Rsž 2 od 10. januara 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1227/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke). U konkretnom slučaju osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov zastupnik je primio 3. februara 2020. godine a apelacija broj AP 1227/20 je podnesena 2. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine

31. S obzirom na to da je apelant kao javna ustanova u istom statusu kao i nositelj javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 314/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant osporava odluku Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan postupak koji je pokrenuo tužitelj radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje.

34. Apelant, u suštini, tvrdi da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a i ZOR-a kada je zaključio da je predmetno rješenje o otkazu doneseno po isteku zakonskog roka. Također, apelant ukazuje i da je tužba u konkretnom slučaju podnesena nakon isteka zakonskog roka, te da su je redovni sudovi, po službenoj dužnosti, bili dužni odbaciti kao neblagovremenu.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

37. Razmatrajući apelantove navode kojim se ukazuje da je tužba u konkretnom slučaju podnesena neblagovremeno, Ustavni sud podsjeća da su članom 114. ZOR-a propisani rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa pred poslodavcem, odnosno sudom. Nadalje, Ustavni sud uočava da je odredbama ZPP-a propisano da prvostepeni sud u toku prethodnog ispitivanja tužbe, na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (član 67. stav 1. tačka 2), član 79. stav 2. ZPP-a i član 98. stav 1. ZPP-a). Također, propisano je i da se žalba može podnijeti ako je odlučeno o neblagovremeno podnesenoj tužbi, te da će drugostepeni sud ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu ukoliko utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka, zbog čega je tužbu trebalo odbaciti (član 209. stav 2. tačka 12. i član 227. stav 2. ZPP-a). Pri tome, članom 221. ZPP-a propisano je da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, između ostalog, i na povredu iz člana 209. stav 2. tačka 12) ZPP-a koja se odnosi na odlučivanje o neblagovremeno podnesenoj tužbi. Iz navedene odredbe proizlazi da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je tužba blagovremeno podnesena, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, pa ako utvrdi da je tužba podnesena nakon isteka roka za njeno podnošenje, odbacit će tužbu. U suprotnom će postojati povreda postupka koju propisuje navedena odredba.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi da su se redovni sudovi ni kod prethodnog ispitivanja tužbe u prvostepenom postupku, niti prilikom odlučivanja o žalbi bavili pitanjem blagovremenosti tužbe, niti proizlazi da je apelant to pitanje isticao tokom postupka. Međutim, dovodeći apelacione navode o ovom pitanju u vezu s navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud uočava da je odredbama ZOR-a propisan rok u kojem radnik može tražiti zaštitu svojih prava pred sudom, pod uvjetom prethodnog obraćanja poslodavcu, što je u konkretnom slučaju urađeno. Nadalje, nesporno je i da je odredbama ZPP-a propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na blagovremenost tužbe, dakle, bez obzira na okolnost da li su stranke isticale takav prigovor. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je pitanje blagovremenosti tužbe od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari jer u slučaju da je tužba podnesena nakon proteka zakonskog roka, ona po zakonu mora biti odbačena. Naime, u situaciji kada Općinski sud nije razmotrio pitanje blagovremenosti tužbe, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, po službenoj dužnosti bio dužan da pazi, između ostalog, i na blagovremenost tužbe. U takvoj situaciji, imajući u vidu stavove navedene u tačkama 35. i 36. ove odluke, Ustavni sud smatra da ovakvo postupanje ukazuje na proizvoljnost u primjeni procesnog prava, te zbog propusta redovnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju blagovremenost tužbe, Ustavni sud ne može, u okolnostima konkretnog predmeta, razmotriti ostale apelacione navode kojima se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je parnični postupak koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

40. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su sudovi propustili da ispitaju da li je, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a u vezi sa odredbom člana 114. ZOR-a, tužba u konkretnom slučaju podnesena u zakonskom roku, iako po zakonu na blagovremenost tužbe paze po službenoj dužnosti, kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4754/20 (JP „RADIO BOSANSKA KRUPA“ d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio