Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-25/21 (D. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Internet
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-25/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 25/21, rješavajući apelaciju Dragomira Kerovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Kerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 Mal 001479 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragomir Kerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Savo Bojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 31. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 Mal 001479 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 80 2 Mal 001479 19 Mal od 24. juna 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 8. jula 2022. godine dostavio traženu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca R. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20, odnosno 23. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 3. juna 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 19. avgusta 2022. godine. Tužilac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 29. juna, odnosno 22. avgusta 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Postupajući po tužiočevoj tužbi protiv apelanta radi naknade štete učinjene klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 80 2 Mal 001479 19 Mal od 24. juna 2020. godine, kojom je djelomično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati novčani iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je tužiocu odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa glavnog potraživanja, zahtjev za isplatu dijela zatezne kamate počev od dana nastanka štete, kao i za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu rezultata dokaznog postupka zaključio da je sporni Facebook profil postojao u kritičnom periodu (10. juna 2019. godine). U vezi s tim, obrazložio je da je tačno da su profil i sadržaj s navedenog profila sada izbrisani i da trenutno postoji identičan Facebook profil pod istim nazivom „dr. Dragomir Kerović“, što je potvrđeno nalazom vještaka za kriminalistiku i digitalnu forenziku, ali da na navedenom profilu nema sporne objave. Sud je ovaj nalaz ocijenio jasnim i objektivnim, a parnične stranke mu nisu prigovarale. Dalje je obrazloženo da je sud, koristeći se navedenim nalazom, zaključio da je upravo na apelantovom profilu objavljen dokument od 27. avgusta 1995. godine (u daljnjem tekstu: sporni dokument). U vezi s tim, obrazloženo je da je tužilac, dok je bio ratni komandant, dostavio sporni dokument u jednom primjerku samo apelantu lično kao tadašnjem poslaniku i predstavniku zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj. Sporni dokument je dostavio s namjerom da se apelant kao narodni poslanik založi kod vojnog i civilnog vrha vlasti da ne šalju ljudstvo s majevičkog prostora u zapadni dio Republike Srpske (Krajina) jer je i na majevičkim prostorima trajala neprijateljska ofanziva koju je trebalo zaustaviti. Dalje je obrazloženo da tužilac ne spori da se tada postavio „pomalo sebično i lokalpatriotski“. Tužilac je, dalje, s velikom sigurnošću izjavio da je sporni dokument bio pod bezbjednosnom zaštitom i da ga je apelant očito sačuvao u svojoj arhivi, te da ga je upotrijebio kao „inicijalni“ podstrek i povod za razgovor putem Facebooka o temi „kako je počela predaja sela Lukavica“. Nakon toga su, kako je dalje izjavio tužilac, apelant i druga lica kao njegovi „prijatelji“ na navedenom Facebook profilu nastavili negativne komentare protiv tužioca, označavajući ga kao izdajnika i ratnog profitera.

9. Osnovni sud je naveo da nije našao nikakve razloge da posumnja u iskaz tužioca kao parnične stranke, te da su postojanje sporne objave potvrdila i tri svjedoka. Takođe je istaknuto da su ti svjedoci sa sigurnošću potvrdili da je Facebook profil na kojem je postavljena sporna objava zaista pripadao apelantu jer su se i u drugim prilikama „susretali sa objavama“ na tom apelantovom profilu, koji je na njemu objavljivao detalje iz svog poslovnog i porodičnog okruženja. Osnovni sud je prihvatio iskaze navedenih svjedoka kao vjerodostojne jer se radi o licima koja dobro poznaju i tužioca i apelanta, koja su po svom ugledu i karakteru ozbiljni građani u sredini u kojoj žive i nemaju nikakav interes da lažno svjedoče protiv apelanta. Sud je naveo da je istina da je jedan od svjedoka u lošim odnosima s apelantom zbog različite političke pripadnosti, kako je sam naveo, ali je ocijenjeno da to ne umanjuje ubjeđenje suda da je i navedeni svjedok govorio istinu svjedočeći u postupku.

10. Osnovni sud je ukazao na tekst i sadržaj apelantove objave – javno iznošenje spornog dokumenta koji je tužilac dostavio apelantu u toku ratnih dejstava na području Majevice, kojem pripada i selo Lukavica. Dalje je navedeno da je to selo zaista palo u neprijateljske ruke. Povodom tog datuma je u selu, neposredno prije sporne objave, održana komemoracija palim borcima Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) tokom rata u selu, kojoj je prisustvovao i tužilac, koji je predsjednik boračke organizacije u Loparama. Ukazano je da je kritikovano tužiočevo postupanje tokom ratnih zbivanja u navedenom području. Takođe su iznesene druge negativne činjenice o njemu. Tužioca su javno optužili apelantovi pratioci na Facebooku kao da je on odgovoran za navedena dešavanja, odnosno izdaju tokom rata i postupke na štetu stanovnika sela. Osnovni sud je prilikom ocjene sadržaja apelantove objave cijenio i kontekst okolnosti u kojem je sporni tekst objavljen (neposredno nakon obilježavanja dana pogibije boraca sela). Posebno je uzeo u obzir da tužilac u kritično vrijeme kao komandant nije ni bio odgovoran za selo Lukavica i dokaze da je više puta pohvaljivan i nagrađivan za svoje ratne zasluge. Iz navedenog, prema ocjeni Osnovnog suda, jasno proizlazi da su činjenice iznesene na spornom Facebook profilu lažne i da su kao takve imale svrhu da kompromituju tužioca kao čovjeka i javnu ličnost.

11. Da bi se u konkretnom slučaju radilo o kleveti, kako je naveo Osnovni sud, potrebno je navedene činjenice dovesti u vezu s ostalim relevantnim kriterijumima. To je, prije svega, status tužioca za kojeg je nesporno utvrđeno da uživa veliki ugled i da je u vrijeme sporne objave bio javna ličnost (predsjednik opštinske organizacije udruženja boraca Republike Srpske). Takođe je ukazano i na apelantov status (trenutni stanovnik lokalne zajednice koji je nekad bio narodni poslanik) i njegove namjere. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je prihvatio tužiočeve navode da je apelant kritikovao tužioca s namjerom da mu se na taj način „osveti“. Naime, apelant je smatrao da je tužilac ranije, kada je postupao kao komandir Policijske stanice Lopare, neosnovano naredio i učestvovao u sprovođenju istrage koja je rezultirala osuđujućom presudom protiv apelanta. Istaknuto je i da je kod apelanta postojala svijest o posljedicama objave navedene priče o tužiocu. Nadalje je cijenjen i način apelantovog izražavanja putem medija na kojem je sporni sadržaj objavljen (Facebook) i koji je dostupan velikom broju građana u lokalnoj zajednici i „širom svijeta“. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovom postupanju u zloj namjeri. Takođe je istaknuto da sporno izražavanje nije imalo legitiman interes da se javnost izvijesti o nečem važnom i dokazano tačnim o tužiocu. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza tokom postupka, koji se tiču Facebook stranice na kojoj je objavljen sporni sadržaj (odštampani prikaz Facebook stranice sa apelantovog Facebook profila u vrijeme dok je sporni tekst bio objavljen), proizlazi da je bilo i drugih sličnih komentara i diskusija na Facebook stranici nakon apelantove objave. Dalje je navedeno da se nesporno može utvrditi da je Facebook stranica (dok je sporna objava bila objavljena) imala veliki broj aktivnih prijatelja (3459), što tvrdi i vještak forenzičar, te preko 100 komentara. Istaknuto je da je prije brisanja sporna objava bila postavljena više dana, odnosno da je funkcionisala najmanje jedan mjesec i 20 dana. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je potpuno razjašnjeno pitanje apelantove namjere za objavu spornog teksta. Takođe je zaključeno da je određenim riječima u navedenom tekstu apelant iznio neistine o tužiocu trećim licima i da je klevetom prouzrokovao štetu tužiocu u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti. Istaknuto je da stoga postoji osnov da se tužiocu dosudi naknada štete zbog klevete.

12. Osnovni sud je citirao odredbe člana 5 st. 1 i 2, člana 6 stav 1 tačka a), člana 7 i člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naveo je da tužilac u svom iskazu osnovano ukazuje da je apelant, ne razmišljajući o posljedicama, namjerno u spornom tekstu neistinito naveo da je tužilac kao ratni komandant tokom proteklih ratnih zbivanja na predmetnom području izdao svoj narod i predao selo Lukavica neprijateljskim vojnim snagama. Apelantu je, tadašnjem narodnom poslaniku, bilo poznato da tužilac nije bio odgovoran za navedeno selo. Dalje je navedeno da je apelant pokretanjem teme (debate) na Facebook stranici podstakao javnost i komentare ostalih korisnika navedene stranice (javnosti) da raspravljaju o temi ili da je makar komentarišu. Uz navedeno, iznio je i neistinite činjenice vezane za tužiočevu navedenu izdaju i ratno profiterstvo. Zaključeno je da se objavljivanje takvog sadržaja ne može smatrati legitimnim pravom građana da nadležnim organima prijave krivično djelo ili neko drugo protivdruštveno ponašanje ili da promijene nešto u lokalnoj zajednici u opštem interesu, već predstavlja klevetu. Obrazloženo je i da ostali dokazi (nalazi vještaka i komentari u javnosti) ukazuju da je tužilac zbog klevete pretrpio štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, što je dokazano vještačenjem po vještaku neuropsihijatru. Takođe je navedeno da apelant u toku postupka nije predočio nijedan valjan dokaz u prilog onome što je izneseno u spornoj izjavi. Osnovni sud je ukazao da je moguće da je apelant smatrao da je dovoljno što je navedenu „Facebook stranicu eliminisao“, te tako pokušao ukloniti osnovni tužiočev dokaz u sporu. Imajući u vidu da je apelant na navedeni način povrijedio tužiočev ugled i čast, druge okolnosti koje je cijenio i dosadašnju sudsku praksu, Osnovni sud je zaključio da je iznos od 2.000,00 KM adekvatan šteti koju je tužilac pretrpio.

13. Presudom Okružnog suda broj 80 2 Mal 001479 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi za primjenu člana 5 stav 1 ZZK. U vezi s tim, obrazložio je da je prvostepeni sud sasvim pouzdano i sigurno utvrdio činjenice koje se odnose na okolnost da je apelant autor teksta i da se iz sadržaja teksta zaključuje postojanje neistinitih činjenica koje su namjerno iznesene na apelantovom Facebook profilu. Dalje je obrazloženo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, pravilno utvrdio i postojanje i visinu štete. Takođe je zaključeno i da se, pored navedenog, iz stručnih vještačenja sasvim jasno zaključuje da je na apelantovom Facebook profilu objavljen neistinit tekst o tužiocu koji mu je narušio dostojanstvo, čast i ugled, što je kod tužioca proizvelo „duševni bol u dužem trajanju“.

14. U odnosu na apelantovu tvrdnju da tekst nije objavljen na njegovom Facebook profilu, Okružni sud je naveo da se takva tvrdnja zasniva samo na jednoj činjenici koja se odnosi na okolnost da je vještak utvrdio da lični podaci profila nisu istovjetni s podacima s dostavljenih fotografija ekrana. Dalje je obrazloženo da je vještak napomenuo da je navedeno „promjenjiva kategorija“ i da je „vlasnik profila sve navedeno mogao mijenjati u proteklom vremenskom periodu“. Istaknuto je da žalba selektivno koristi nalaz navedenog vještaka u nastojanju da ospori nalaz. Međutim, u nalazu su jasno utvrđene činjenice koje se odnose na okolnost da je apelant bio vlasnik spornog profila i autor teksta s neistinitim i uvredljivim sadržajem u odnosu na tužioca. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio niz jasnih i logičnih činjenica koje ukazuju da je objavljeni tekst lažan i da je sporni dokument zloupotrijebljen. Naime, tužilac je uputio sporni dokument apelantu i apelant je jedini imao primjerak spornog dokumenta zato što je bio povjerljivog karaktera. Istaknuto je da ga je apelant zloupotrijebio s ciljem da naruši tužiočev ugled. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

16. Apelant smatra da očigledno arbitrarno postupanje redovnih sudova proizlazi iz sadržaja provedenih dokaza, iz kojih se ne mogu s razumnim stepenom uvjerenja formirati zaključci redovnih sudova. U vezi s tim, ukazuje da je vještak u svom nalazu jasno naveo da nije u mogućnosti da utvrdi postojanje spornih objava s fotografija koje je priložio tužilac, niti njihovu autentičnost. Apelant tvrdi i da na navedenim fotografijama ne postoji bilo kakva Facebook objava vezana za tužioca, niti sporni dokument. Ukazuje i da su redovni sudovi svoj zaključak da je sporni dokument objavljen i da je apelant vlasnik Facebook profila zasnovali na izjavama svjedoka. Tvrdi da svjedoci nemaju neposredna saznanja i da su nepouzdani, da su u zavadi s apelantom i pripadaju suprotstavljenim političkim partijama, te da nijedan od svjedoka nije komunicirao s tužiocem na spornom Facebook profilu. Stoga, smatra da oni ne dokazuju da predmetni profil pripada apelantu. Apelant posebno ukazuje da su neosnovani navodi da je u spornom komentaru tužilac optužen da je odgovoran za predaju sela Lukavica. Tvrdi da se on u komentaru pominje na drugačiji način, bez inkriminišućeg konteksta. Ističe da se isto odnosi i na navodnu apelantovu objavu da je tužilac „primio neke velike pare“. Tvrdi da navedene izjave uopšte ne postoje, čak ni na fotografijama koje je priložio tužilac, niti u nalazu vještaka, pa se postavlja pitanje kako su redovni sudovi uopšte utvrdili postojanje navedenih izjava. Apelant ukazuje i da redovni sudovi zaključak o navodnom postojanju štete suštinski zasnivaju na nalazu vještaka neuropsihijatra, iako je nesumnjivo da nije pravilno utvrđeno prethodno pitanje postojanja klevete.

17. Apelant smatra da redovni sudovi nisu jasno identifikovali njegove klevetničke izjave, uzevši u obzir sadržaj ispisa/fotografije Facebook objave. Stoga, smatra da redovni sudovi nisu zauzeli stav o tome da li su izjave činjeničnog, odnosno dokazivog karaktera ili predstavljaju iznošenje vrijednosnog suda. Ističe da su sudovi u pojedinim dijelovima obrazloženja čak i izmislili apelantove navodne izjave (posebno prvostepeni sud). Takođe, smatra da je drugostepeni sud samo paušalno potvrdio stavove prvostepenog suda, bez obrazloženja i ignorišući mnoge žalbene navode. Apelant navodi da se u ovoj pravnoj stvari ne mogu osnovano primijeniti odredba člana 5 stav 1 ZZK jer bi to predstavljalo povredu prava na slobodu izražavanja. Smatra da komentari s ispisa/fotografije koje je priložio tužilac mogu predstavljati vrijednosni sud o drugim, širim situacijama i kontekstima ratnih dešavanja, te da citirani komentar nije na dovoljan način vezan za tužioca, niti je diskreditujućeg karaktera. Dalje navodi da se komentari koji su izneseni s drugih Facebook profila ne mogu dovoditi u kontekst objave na profilu za koji tužilac tvrdi da je apelantov. Smatra i da redovni sudovi nisu vodili računa da je tužilac javna ličnost i da pripadaju različitim političkim opcijama.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud navodi da je osporenu odluku zasnovao na svestranoj ocjeni svih utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, te da je zakonita i pravilna.

19. Osnovni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljne razloge.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

21. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 2 Mal 001479 20 Gž od 28. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 9. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i religije iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelantove navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

29. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

30. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

31. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, i Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka Ustavnog suda broj AP 1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

32. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, stav 67).

33. Ustavni sud nema dileme da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na slobodu izražavanja budući da je apelant osporenom presudom obavezan na naknadu štete zbog izražavanja koje je iznio o tužiocu. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 ZZK i člana 200 ZOO-a i da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugog. Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jest da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

34. Ustavni sud zapaža da se apelacijom pokreće pitanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, da li su u odluci dati „relevantni i dovoljni razlozi“ i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata da je pitanje postupaka komandanta i predsjednika boračke organizacije tokom ratnih dešavanja predstavljalo „temu“ od javnog interesa, te da je sporno izražavanje, koje se bavi pitanjem navodne umiješanosti tužioca kao tadašnjeg komandanta u predaju sela i ratno profiterstvo kao tavo predstavljalo doprinos raspravi od javnog interesa.

36. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je tužilac kao predsjednik opštinske boračke organizacije javna ličnost, pa mora pokazati i veći stepen tolerancije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da javni interes dopušta pokretanje pitanja o eventualno problematičnim ponašanjima javnih ličnosti, ali da to ne uključuje iznošenje informacija koje nisu istinite i koje predstavljaju napad na ugled tih javnih ličnosti. Stoga se takva izražavanja ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 807/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu eksplicitno cijenili da li su se sporne izjave ticale tužiočeve javne funkcije ili su zadirale i u njegov privatni život. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su se sporne apelantove izjave odnosile samo na tužiočevo javno djelovanje, tj. na njegove postupke kao komandanta VRS i navodno ratno profiterstvo jer sam tekst spornog izražavanja ne ukazuje na suprotno.

37. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su tužilac i apelant i prije sporne objave međusobno komunicirali u obavljanju svojih službenih dužnosti (slanje spornog dokumenta tokom rata), kao i da je tužilac učestvovao u istrazi protiv apelanta, koja je završila krivičnim postupkom i osuđujućom presudom. Stoga, Ustavni sud prihvata zaključak redovnih sudova u pogledu apelantovog cilja za sporne izjave („kritikovanje tužioca s namjerom da mu se na navedeni način osveti“), odnosno da se ne radi o dobronamjernoj kritici javnih lica. U pogledu sadržaja, oblika i posljedica objavljivanja, Ustavni sud primjećuje da se izjave da je tužilac kao ratni komandant tokom rata predao selo neprijateljskim vojnim snagama i da je ratni profiter mogu smatrati napadom na čast i ugled bilo kojeg lica koje obavlja vojnu dužnost, ako se ne mogu dokazati. Uticaj takvih izjava posebno je velik u situaciji kada lice obavlja funkciju predsjednika boračke organizacije koja okuplja ratne veterane. Nadalje, takva izjava je data na Facebook profilu, koji je, kako su to utvrdili redovni sudovi, imao veliki broj pratilaca i potaknula je veliki broj komentara. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije postupao u dobroj vjeri i da se ne može osloboditi odgovornosti za objavu spornih izjava koje su prouzrokovale štetu tužiočevom ugledu.

38. Što se tiče naknade štete na koju je apelant obavezan platiti, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud vrlo detaljno i pažljivo ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je tužiocu dosudio naknadu u iznosu od 2.000,00 KM. Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge i o ovom aspektu ispitivanja proporcionalnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Takođe, sud je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i to da je odbio višak tužbenog zahtjeva kako apelanta ne bi doveo u nepovoljniju materijalnu situaciju više nego što je u konkretnom slučaju bilo neophodno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda i časti, odnosno obavezivanje apelanta na naknadu štete tužiocu proporcionalna težini povrede njegovog ugleda.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira s „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je dao prvostepeni sud, a koja je prihvatio i Okružni sud u osporenoj presudi, za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

40. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna ocjena dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava, te kršenje prava na obrazloženu presudu“, te da je Ustavni sud, analizom člana 10 Evropske konvencije već odgovorio na ta pitanja. Imajući u vidu navedeno, te budući da apelant ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i da obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na slobodu misli, savjesti i religije

42. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi ovog prava nije posebno obrazložio, te stoga smatra da ih apelant zasniva na navodima koje je istaknuo u vezi sa slobodom izražavanja, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantu da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica na apelantovoj Facebook stranici, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te kada je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazao.

45. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije kad apelant navode o povredi tog prava zasniva na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na slobodu izražavanja, a ti navodi su ocijenjeni neosnovanim.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-25/21 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio