Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/22 (M. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Pretpostavka nevinosti
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- In dubio pro reo
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1323/22
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1323/22, rješavajući apelaciju Muamera Selimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Muamera Selimovića.
Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kv od 8. travnja 2022. godine u svezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Muamera Selimovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kv od 8. travnja 2022. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i toč. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s postojanjem osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Muamera Selimovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kv od 8. travnja 2022. godine u odnosu na pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muamer Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Dejan Vračić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 15. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 936862 22 Kv od 8. travnja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kpp od 1. travnja 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1323/22.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 9. lipnja 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kv 4 od 28. travnja 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2098/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 1323/22 i AP 2098/22 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1323/22.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom branitelju na izjašnjenje. Apelantov branitelj je dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Predmet broj AP 1323/22
7. Tužiteljstvo je 1. travnja 2022. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog osnove sumnje da je počinio kazneno djelo davanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz članka 382a. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), iz razloga propisanih odredbom članka 146. stavak 1. toč. b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Rješenjem suca za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kpp od 1. travnja 2022. godine usvojen je prijedlog Tužiteljstva i apelantu je određen pritvor iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH u trajanju od jednog mjeseca, koji se po tom rješenju ima računati od 31. ožujka 2022. godine i može trajati do 30. travnja 2022. godine ili do nove odluke suda.
8. U obrazloženju odluke sud je naveo da osnovana sumnja, u smislu odredbe članka 146. stavak 1. ZK FBiH, proizlazi iz materijalnih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu i drugim osumnjičenima (taksativno pobrojanima na str. 3–7. rješenja) koji se terete da su na način opisan u naredbi o provođenju istrage i naredbi o proširenju istrage počinili kaznena djela. Posebno je ukazano na transkripte presretnutih razgovora, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelantov brat, dok se apelant nalazio u pritvoru, tražio način da posreduje kod službenih osoba u FBiH da njegovom bratu pritvor ne bude produljen. Apelant je u pritvoru bio obaviješten o radnjama koje se poduzimaju, s njima se suglasio i prihvatio da budu poduzete za njegov račun. Nakon izlaska iz pritvora apelant je aktivno sudjelovao u davanju novca S. L. na ime posredovanja, i to za postupajućeg suca. Također, apelant je u razgovoru sa svojim bratom tražio „da mu se sredi“ da se vrati na posao, pa su apelantov brat i S. L. razgovarali o mogućim načinima da se to ostvari (od kojih je jedan da mu bude izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od šest mjeseci). Dalje, utvrđeno je da je apelant imao dogovoren susret sa S. L. neposredno nakon što je pušten iz pritvora, ali taj susret nije realiziran. Sud je, dalje, istaknuo da je za postojanje kaznenog djela za koje se apelant tereti dovoljno dokazati da osoba traži novac kako bi posredovala, da ima utjecaj na temelju kojeg može izvršiti posredovanje te da je primila novac. Iz analize navedenih dokaza utvrđeno je da oni u svojoj ukupnosti jasno ukazuju na dovoljan stupanj osnovane sumnje da je apelant na način, u mjestu i u vrijeme kako se to osnovano sumnja počinio kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, što sve ukazuje da je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora propisan člankom 146. stavak 1. ZKPFBiH.
9. U svezi s posebnim pritvorskim razlogom iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, Sud je naveo da je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni posebni uvjeti za određivanje mjere pritvora apelantu. Ukazano je da je A. S. u ime i za račun svog brata – apelanta, dok se apelant nalazio u pritvoru, angažirao osumnjičene A. G. i M. H. kako bi se urgiralo kod osoba u pravosudnoj zajednici da apelant bude pušten iz pritvora, te su u tu svrhu inicirali sastanak sa S. L., s obzirom na to da su imali saznanja o njegovim društvenim kontaktima i o ranijem vršenju utjecaja u određenim predmetima. Sama priroda kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret ukazuje na njegovu spremnost da iskoristi svoje kontakte i poduzme sve kako bi izbjegao kazneno gonjenje ili olakšao svoj položaj u istrazi utjecajem na svjedoke i druge osumnjičene. Ukazano je i da je Tužiteljstvo navelo da apelantov brat A. S. živi u Švicarskoj i da je nedostupan organima gonjenja BiH. Stoga je sud zaključio da sve navedeno ukazuje na postojanje osnovane bojazni da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ometati kazneni postupak utjecajem na supočinitelje, ali i na svjedoke, pa tako i na kvalitetu vođenja i okončanja same istrage, sve s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za djela koja mu se stavljaju na teret.
10. Dalje, Sud je naveo da je prilikom pretresanja apelanta od njega privremeno oduzet mobitel i drugi uređaji za obradu podataka, te da Tužiteljstvo, iz objektivnih razloga, nije bilo u mogućnosti provesti vještačenja, identificirati i saslušati sve osobe koje bi pružile relevantna saznanja s ciljem pronalaska drugih supočinitelja i svjedoka. Imajući u vidu prirodu konkretnih kaznenih djela, brojnost osumnjičenih, kako lišenih slobode tako i onih koji realno postoje i koji se još nalaze na slobodi jer su trenutno nedostupni, ukazuje na složenost istrage. Osim toga, činjenica da se predmet nalazi u početnoj fazi upućuje da, iz za sada opravdanih razloga, nisu saslušani svi svjedoci i suučesnici, zbog čega postoji bojazan da će apelant boravkom na slobodi izvršiti utjecaj na svjedoke koje poznaje i da će na taj način ometati istragu. Sve te okolnosti, prema ocjeni Suda, ukazuju na postojanje koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju.
11. Vezano za posebni pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, navedeno je da se apelant i drugi osumnjičeni u konkretnom slučaju terete da su počinili kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža, pa je uvjet propisan odredbom članka 146. stavak 1. točka c) koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen. Naročite okolnosti da će apelant boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, po stavu Suda, ogledaju se prije svega u njegovoj osobnosti i okolnostima počinjenja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Istaknuto je i da ranija osuđivanost, iako je jedna od okolnosti koje sud može cijeniti pri ocjeni ličnosti, nije odlučujuća za donošenje odluke suda o potrebi određivanja mjere pritvora zbog postojanja opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, a naročito samu prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, te činjenicu da iz prethodno navedenog proizlazi osnovana sumnja da je apelant u vrijeme dok je bio u pritvoru zbog koruptivnih kaznenih djela poduzeo radnje koje su vršene s visokim stupnjem organizacije i iskazanom upornošću i odlučnošću, Sud je smatrao da sve ukazuje na zaključak da bi boravkom na slobodi, sasvim izvjesno, apelant ponovio kazneno djelo (iteracijska opasnost), odnosno nastavio s vršenjem kaznenih djela.
12. U pogledu prigovora apelantovog branitelja o zakonitosti pribavljenih dokaza, Sud je podsjetio na odredbu članka 133. stavak 3. ZKPFBiH u kojoj je, između ostalog, propisano da osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera. Dalje, navedeno je da je Tužiteljstvo, u skladu s odredbom članka 61. ZKPFBiH, od Suda tražilo da se apelantu i njegovom branitelju u ovoj fazi istrage ne dopusti uvid u dostavljene dokaze u prilogu prijedloga za određivanje pritvora koji se odnose na provođenje posebnih istražnih radnji, a sve kako daljnja istraga ne bi bila ugrožena. Sud je taj prijedlog ocijenio utemeljenim, pa je za dio dokaza koji se odnose na provođenje posebnih istražnih radnji obrani uskratio uvid. Svi ostali dokazi bili su na raspolaganju obrani na uvid. U pogledu dokaza u koje je obrani bio zabranjen uvid, ukazano je da su oni cijenjeni samo u kontekstu u kojem su u prijedlogu za određivanje pritvora i izloženi, te da su u dovoljnoj mjeri reproducirani u prijedlogu za određivanje pritvora. Imajući u vidu navedeno, Sud je zauzeo stav da je obrana, i pored uskraćivanja neposrednog uvida u te dokaze, o njihovom sadržaju bila dovoljno obaviještena.
13. Sud je razmotrio apelantov prijedlog da mu se odredi druga mjera u smislu odredaba članka 137. stavak 2. ZKPFBiH. Međutim, detaljnom analizom svih okolnosti postupka zaključio je da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora apelantu, odnosno da je apelantov prijedlog za izricanje mjera zabrane u ovoj fazi postupka neprihvatljiv.
14. Rješenjem Vijeća Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kv Sarajevo od 8. travnja 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i rješenje o određivanju pritvora Općinskog suda od 1. travnja 2022. godine je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Vijeće je navelo da je, imajući u vidu apelantovu žalbu, pregledalo materijale u svezi s provođenjem posebnih istražnih radnji, te je utvrdilo da su određene i provedene po naredbama Općinskog suda, u skladu sa odredbama čl. 130–136. ZKPFBiH. S obzirom na navedeno, Vijeće nije smatralo da navedeni dokazi predstavljaju dokaze iz članka 11. ZKPFBiH, te da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je na njima utemeljio odluku o određivanju pritvora.
15. Dalje, Vijeće je zaključilo da nisu utemeljeni ni apelantovi navodi kojima se osporava postojanje osnovane sumnje. Prvenstveno je istaknuto da u fazi istrage, pa ni prilikom određivanja pritvora, radnje osumnjičenih u kojima se stječu obilježja kaznenih djela za koja se utemeljeno sumnjiče ne moraju biti izložene u pravnom i činjeničnom totalitetu. Pri tome, analiza dokaza ne podrazumijeva njihovo detaljno razmatranje i ocjenu, već se ogleda u isticanju suglasnosti njihovog sadržaja, što je dovelo do određenog zaključka suda, kako je to prvostupanjski sud u svom rješenju i uradio. Ukazano je da se prvostupanjski sud u osporenom rješenju pozvao na veći broj konkretnih dokaza, kako objektivnih tako i subjektivnih, pa je njihovom ocjenom i analizom došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje u odnosu na počinitelje. Pri tome je popis i sadržaj navedenih dokaza detaljno prezentirao u argumentaciji postojanja osnovane sumnje. Vijeće je u nastavku rješenja izložilo dokaze koje je prvostupanjski sud imao u vidu prilikom određivanja pritvora, te podržalo argumentaciju i zaključak tog suda o tome da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.
16. Vijeće je u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) ukazalo na utvrđenje prvostupanjskog suda da su A. G. i M. H. inicirali sastanak sa S. L. kako bi se urgiralo kod osoba u pravosudnoj zajednici da apelant bude pušten iz pritvora. Ukazano je da sama priroda djela apelanta i navedenih osumnjičenika ukazuje na njihovu spremnost da koriste svoje kontakte i poduzmu sve kako bi izbjegli kazneno gonjenje ili olakšali svoj položaj u istrazi utjecajem na svjedoke i druge osumnjičene koji su poznati Tužiteljstvu, kao i na one koji tek trebaju biti identificirani.
17. Dalje, navedeno je da, utvrđujući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da, pored objektivnog uvjeta koji se ogleda u zaprijećenoj kazni za djelo koje je apelantu stavljeno na teret, postoji i iteracijska opasnost. Pri tome je naglašeno da ta opasnost nije isključivo vezana za povratnike u činjenju kaznenih djela, već sud konkretne okolnosti temeljem kojih utvrđuje njezino postojanje može temeljiti i na okolnostima djela koje obuhvaćaju način izvršenja, vremenski interval u kojem su osumnjičeni izvršili više kaznenih djela, karakter odnosa počinitelj – žrtva i slično. U konkretnom slučaju, očigledno je da je, u kratkom razdoblju koliko je trajalo provođenje posebnih istražnih radnji, dokumentiran relativno veliki broj radnji osumnjičenih osoba koje mogu imati obilježja kaznenog djela, te da je poduzimanje tih radnji od osumnjičenih bilo kontinuirano i učestalo. Ukazano je da se u žalbama apelanta i drugih osumnjičenih u ovom smislu ukazuje isključivo na njihovu raniju neosuđivanost, što u kontekstu navedenog nije razlog temeljem kojeg se mogu osporiti činjenični nalazi o uspostavljenoj mreži kontakata koju osumnjičeni imaju razvijenu radi vršenja djela koja im se stavljaju na teret.
Predmet broj AP 2098/22
18. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kv 4 od 28. travnja 2022. godine usvojen je prijedlog Tužiteljstva i apelantu je produljen pritvor iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH u trajanju od dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 28. travnja 2022. godine ili do nove odluke suda.
19. Sud je, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva, naveo da osnovana sumnja, u smislu odredbe članka 146. stavak 1. ZKPFBiH, proizlazi iz materijalnih dokaza Tužiteljstva (taksativno pobrojanih na str. 25. i 26. rješenja). Te je dokaze sud detaljno interpretirao na str. 26–33. rješenja, te nakon njihove ocjene zaključio da iz svega navedenog proizlazi da postoji osnovana sumnja da su u radnjama apelanta i drugih osumnjičenih stečena sva bitna obilježja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, te da dokazi koje je sud cijenio ukazuju da su se predmetni događaji odvili upravo na način opisan u naredbi o provođenju istrage, u mjeri dovoljnoj za postojanje osnovane sumnje. Istaknuto je da je Sud u konkretnom slučaju odlučivao o postojanju osnovane sumnje u razini potrebnoj za produljenje pritvora u istrazi, koja u ovoj fazi postupka ne mora obuhvatiti pravni i činjenični totalitet slučaja.
20. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud je smatrao da i dalje postoje okolnosti propisane odredbom članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, pa je, u biti, ponovio razloge koje je naveo i u rješenju o određivanju pritvora (vidi točka 9. ove odluke). Na temelju toga, Sud je zaključio da i dalje postoji osnovana bojazan da će apelant uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, odnosno da postoji opravdana bojazan da će boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Naročito je istaknuto da se postupak u vrijeme donošenja odluke nalazi u posebno osjetljivoj fazi, kada svi dokazi još uvijek nisu osigurani, tako da je nužno omogućiti da se postupak odvija i dovrši na efikasan i neometan način. Sud je naveo da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za produljenje pritvora proizlazi da Tužiteljstvo istražne radnje provodi ubrzanom dinamikom, pa je, imajući vidu navedeno, smatrao da je opravdano zaštititi istragu zadržavanjem apelanta i drugih osumnjičenih u pritvoru još dva mjeseca ili do naredne odluke suda.
21. Dalje, Sud je utvrdio da postoje okolnosti da se apelantu produlji pritvor i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz točke c) stavak 1. članka 146. ZKPFBiH. Ukazano je da je, uzimajući u obzir prirodu i način izvršenja kaznenih djela za koja se apelant i drugi osumnjičeni terete, brojnost kaznenih djela, nedozvoljenost radnji i organiziranost izvršenja tih djela, Sud ocijenio da sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti s vršenjem kaznenih djela, odnosno ponoviti pojedina kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ukazano je i da su apelant i drugi osumnjičeni, načinom na koji su počinili kaznena djela za koja se terete, iskazali ozbiljnu namjeru za činjenjem drugih i istovrsnih kaznenih djela, osiguravajući pri tome i uvjete za njihovo činjenje, odnosno da su iskazali iznimnu upornost i odlučnost u vršenju kaznenih djela.
22. Sud je razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera umjesto mjere pritvora, pa je analizom svih navedenih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produljenje mjere pritvora, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH nisu adekvatne ni svrsishodne u toj fazi postupka.
23. Dalje, odbijen je zahtjev apelantovog branitelja za izuzeće sudećeg vijeća i predsjednice suda, u kojem je tvrdio da postoji razumna sumnja u nepristranost suda, koja proizlazi iz objektivnih okolnosti vezanih za predmet (svjedoci u ovom predmetu su suci Općinskog suda N. Ć. i S. LJ., te je u predmet involviran i sudac S. S.). Sud je ukazao da se u konkretnom slučaju, shodno odredbi članka 43. ZKPFBiH, radi o radnjama za koje postoji opasnost od odlaganja, te upoznao obranu da je postupajuća sutkinja za prethodni postupak u predmetu podnijela prijedlog Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine za prenošenje mjesne nadležnosti iz važnih razloga na drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona, koji je odbijen kao neutemeljen.
24. Sud je također odbio prigovore obrane na zakonitost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama. Ukazano je da je odredbom članka 134. ZKPFBiH propisano da se ne mogu koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni poduzimanjem radnji iz članka 130. ZKPFBiH, ako se ne odnose na kazneno djelo iz članka 131. ZKPFBiH. Imajući u vidu činjenicu da je apelantu na teret stavljeno kazneno djelo davanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz članka 382.a KZFBiH za koje je zaprijećena maksimalna kazna od pet godina, Sud je smatrao da se slučajni nalaz treba i može cijeniti u okviru tog prijedloga. Naime, u predmetu protiv apelanta i drugih osumnjičenih provođenjem posebnih istražnih radnji policijski službenici su došli do saznanja o postojanju osnove sumnje da apelant i drugi osumnjičeni čine navedeno kazneno djelo. Zbog toga je Državna agencija za istrage i zaštitu 29. studenog 2021. godine dostavila Tužiteljstvu prijedlog za podnošenje prijedloga sudu za izdavanje naredbe kojom će se odrediti provođenje posebnih istražnih radnji iz članka 130. stavak 2. toč. a) i d) ZKPFBiH prema apelantu i drugima, na temelju slučajnog nalaza dobivenog provođenjem posebnih istražnih radnji u drugom predmetu. Naime, analizom ostvarenih komunikacija nadziranih osoba, moglo se zaključiti da postoji osnova sumnje da oni preko osumnjičenog S. L. nastoje utjecati na kazneni postupak u predmetu koji vodi Tužiteljstvo, i to na način da S. L. posreduje u davanju dara u iznosu od 1.000,00 KM sucu S. S. koji je njegov susjed, kako bi taj sudac kao predsjednik vijeća donio odluku o puštanju apelanta iz pritvora.
25. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja. U obrazloženju sud je, između ostalog, ukazao da nisu utemeljeni navodi iz žalbe da je rješenje o produljenju mjere pritvora utemeljeno na nezakonitim dokazima, odnosno „pretpostavkama i apstraktnim tvrdnjama“. Ukazano je da se osnovama sumnje smatraju sve činjenice i dokazi koji se odnose na radnju izvršenja kaznenog djela, ukazuju na počinitelja i upućuju (potvrđuju) da se radnja mogla odvijati na način koji bi se mogao okarakterizirati kao kazneno djelo. U konkretnom slučaju ta su osnova bili presretnuti razgovori, pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji vršenih u skladu sa zakonom. Nadalje, ukazano je da apelantove tvrdnje o tome da nije spomenut u predmetnim razgovorima same po sebi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda zato što iz drugih dokaza – operativnih saznanja i materijalnih dokaza – proizlazi osnovanost sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, što je prvostupanjski sud obrazložio na vrlo jasan način, shodno fazi u kojoj se postupak nalazi. Također, navedeno je da su korišteni dokazi i činjenice iz spisa Tužiteljstva T09 0 KTK 0172154 21, s obzirom na to da postoji sveza između tog i konkretnog predmeta, te da navedeni dokazi u potpunosti potkrjepljuju zaključke o osnovanoj sumnji.
26. U odnosu na pritvorske razloge iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, navedeno je da je sud, analizirajući presretnute razgovore, iz ostvarenih komunikacija utvrdio da se nezakonit utjecaj ostvaruje tako da se osumnjičeni dogovaraju na koga će utjecati, kome treba dati novac, koje vijeće produljuje pritvor, dakle da se radi o realnim radnjama koje su osumnjičeni poduzimali.
27. Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni i apelantovi žalbeni prigovori u odnosu na posebnu pritvorsku osnovu iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, pa je u cijelosti podržao obrazloženje prvostupanjskog suda o tom pitanju. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i na to da je apelant od studenog 2021. godine do 31. ožujka 2022. godine izlazio iz Bosne i Hercegovine osam puta, što je evidentirano na različitim graničnim prijelazima. Tako je na graničnom prijelazu Gradiška tri puta izašao iz BiH, pri čemu su ulasci i izlasci bili sa četiri različita vozila. Sud je ukazao da je Tužiteljstvo navelo da se apelant, navodno, bavi uvozom vozila bez odobrenja. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da postoje sasvim opravdani razlozi za produljenje mjere pritvora u odnosu na apelanta i prema toj osnovi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
29. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju pritvor predložen i određen isključivo na nezakonitim dokazima na kojima se prema odredbama ZKPFBiH te članka 5. stavak 1. Europske konvencije ne može temeljiti sudska odluka. Ukazuje da su svi dokazi Tužiteljstva „plod otrovne voćke“, odnosno plod posebnih istražnih radnji koje su rezultirale slučajnim nalazom u odnosu na apelanta i koje se nisu mogle ni provoditi u odnosu na njega, u skladu s odredbama ZKPFBiH, pa su nezakonite. Apelant, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1158/10 od 28. veljače 2013. godine, tvrdi da se za djelo za koje je osumnjičen može izreći minimalna kazna od šest mjeseci zatvora, da se za takvo djelo ne bi mogle ni provoditi posebne istražne radnje i da, stoga, „slučajni nalazi“ dobiveni posebnim istražnim radnjama protiv drugih osoba ne mogu biti korišteni kao dokaz protiv njega.
30. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH, istaknuo je da je redoviti sud odluku o njihovom postojanju utemeljio suprotno od sudske prakse Europskog suda i Ustavnog suda. Naime, apelant tvrdi da je te posebne razloge sud utemeljio na radnjama trećih osoba – A. G. i M. H., za koje je utvrđeno da su inicirali sastanak sa S. L. kako bi se kod osoba u pravosudnoj zajednici urgiralo da apelant bude pušten iz pritvora.
31. U odnosu na pritvorske razloge propisane člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPBiH, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili postojanje iteracijske opasnosti, odnosno da nije naveden niti jedan individualizirani razlog u odnosu na njega. Također, problematizira navode Kantonalnog suda o, navodno, nezakonitom uvozu motornih vozila, tvrdeći da za te navode ne postoji niti jedan dokaz. Dalje, navodi da je Sud obrazlažući taj pritvorski razlog povrijedio načelo pretpostavke nevinosti navodeći: „Izjavljenim žalbama se ukazuje isključivo na njihovu raniju neosuđivanost, a što u kontekstu naprijed iznesenog nije razlog temeljem kojeg se mogu osporiti činjenični nalazi o uspostavljenoj mreži kontakata koju osumnjičeni imaju razvijenu radi vršenja djela koja im se stavljaju na teret, a koja je dokumentirana provođenjem posebnih istražnih radnji.“ Tvrdi da je u tom pasusu izneseno uvjerenje suda o njegovoj krivnji, odnosno uvjerenje da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da čini kaznena djela, pri čemu ne postoji nijedan dokaz da je apelant počinio bilo koju radnju kaznenog djela.
32. Kada je riječ o povredi prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, apelant tvrdi da Vijeće koje je razmatralo njegovu žalbu o velikom broju žalbenih navoda nije donijelo odluku, dok je u odnosu na sve ostale žalbene navode ponovilo navode prvostupanjskog suda. Tvrdi i da u rješenju o produljenju pritvora ni Kantonalni ni Općinski sud nisu odgovorili na sve apelantove navode istaknute u izjašnjenju na prijedlog za produljenje pritvora. Osim toga, smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno i odlukama suda o njegovom zahtjevu za izuzeće sudećeg vijeća. Apelant tvrdi da je vijeće bilo obvezno prekinuti sjednicu po zahtjevu obrane, u skladu s odredbom članka 41. ZKPFBiH, o zahtjevu obavijestiti predsjednika suda i uputiti zahtjev za odlučivanje o zahtjevu Općoj sjednici suda, što u konkretnom slučaju sud nije učinio.
b)Odgovor na apelaciju
33. Vijeće Općinskog suda je u odgovoru na apelaciju ponovilo argumente iz osporenog rješenja i navelo da smatra da tijekom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
34. Sudac za prethodni postupak je opisao tijek postupka pred Općinskim sudom i ukazao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se ukazuje u apelaciji.
35. Tužiteljstvo je u opširnom odgovoru na apelaciju detaljno izložilo dokaze na temelju kojih smatra da se može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, te zaključilo da, s obzirom na to da nema povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, ona treba biti odbačena.
36. U izjašnjenu na odgovore na apelaciju apelantov branitelj je naveo da redoviti sudovi u svojim odgovorima ni na koji način nisu osporili navode iz apelacije, kao i da je Tužiteljstvo u svom odgovoru potvrdilo ono što je navedeno u apelaciji. Predloženo je da se apelacija usvoji i u meritumu utvrdi povreda prava na koja se pozvao, ili da se osporena rješenja ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
V.Relevantni propisi
37. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 39.
Razlozi za izuzeće Sudac ne može obavljati sudačku dužnost:
a) ako je oštećen kaznenim djelom,
b) ako mu je osumnjičenik odnosno optuženik njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno izvanbračni drug ili krvni rođak u ravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja,
c) ako je s osumnjičenikom odnosno optuženikom, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja ili hranjenika,
d) ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao kao sudac za prijašnji postupak, sudac za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenika ili je ispitan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Članak 40.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja (1) Izuzeće predsjednika suda i suca može tražiti stranka ili branitelj.
(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti do početka glavne rasprave, a ako se za razlog izuzeća iz članka 39. toč. a) do e) ovoga Zakona, saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(3) Zahtjev za izuzeće suca vijeća žalbenog odjeljenja, stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranke i branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimence određenog suca, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.
(5) Stranka ili branitelj dužni su u zahtjevu navesti okolnosti i dokaze zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih temelja za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovno navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzeće koji je ranije odbijen.
Članak 41.
Postupak za izuzeće (1) Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz članka 39. toč. a) do e) ovoga Zakona, sudac je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudac smatra da postoje okolnosti iz članka 39. točke f) ovoga Zakona, izvijestit će o tome predsjednika suda.
(2) Uslučaju iz stavka 1. ovoga članka, kao i u slučaju kada se radi o izuzeću predsjednika suda, o njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudaca tog suda.
Članak 42.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz članka 40. ovoga Zakona, odlučuje opća sjednica odnosno kolegij sudaca.
(2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava suca, odnosno predsjednika suda, a po potrebi provest će se i drugi izvidi.
(3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće, žalba nije dopuštena.
(4) Ako je zahtjev za izuzeće iz članka 39. točka f) ovoga Zakona podnesen poslije početka glavne rasprave ili ako je postupljeno protivno odredbama članka 40. st. 4. i 5. ovoga Zakona, zahtjev će se odbaciti u cijelosti odnosno djelomično.
Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće. U donošenju tog rješenja ne može sudjelovati sudac čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba.
Članak 43.
Valjanost radnji poduzetih nakon podnošenja zahtjeva za izuzeće Kada sudac sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz članka 39. točka f. ovoga Zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.
Članak 146. stavak (1) toč. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivatelje,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] VI.Dopustivost
38. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U predmetu broj AP 1323/22 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 936862 22 Kv od 8. travnja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. travnja 2022. godine, a apelacija je podnesena 15. travnja 2022. godine. U predmetu broj AP 2098/22 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 936862 22 Kž od 20. svibnja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 30. svibnja 2022. godine, a apelacija je podnesena 9. lipnja 2022. godine. Dakle, obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
41. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
a)Pravo na slobodu i sigurnost osobe
43. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
44. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
45. Apelant smatra da je mjera o produljenju pritvora proizvoljna i nezakonita jer, prema njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opći, ni posebni razlozi za pritvor.
46. Ustavni sud ukazuje na to da članak 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Stoga je najprije potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojima se temelji sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Europskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja kaznenog djela i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 88.).
47. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se i s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u svezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.). Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka
c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
Osnovana sumnja
48. Dovodeći navedena načela u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe članka 132. stavak 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom određivanja, a zatim i produljenja pritvora, proizlazi da su sudovi imali u vidu opsežnu dokaznu građu (koja je detaljno pobrojana u osporenim rješenjima, opisan proces ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj svezi, te na temelju te ocjene izvedeni zaključci) koja je sudovima dala dovoljno osnove za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje. Vijeće Općinskog suda u rješenju kojim je potvrdilo rješenje suca za prethodni postupak kojim je apelantu određen, a kasnije i produljen pritvor i Kantonalni sud potvrđujući ta rješenja utvrdili su da su prvostupanjski sudovi pravilno ocijenili da iz sadržaja dokaza dostavljenih uz prijedloge Tužiteljstva za određivanje, odnosno produljenje pritvora proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Istaknuto je da dokazni materijal Tužiteljstva predstavlja pouzdanu osnovu za izvođenje takvog zaključka, pri čemu apelantova obrana nije ukazala na dokaze koji bi doveli u pitanje zaključak o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud drži da su redoviti sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje.
Posebni pritvorski razlozi U odnosu na članak 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH
49. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva za određivanje i produljenje pritvora, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora, utvrdili da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji i posebni pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi, navedena osnova može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju utvrdili da su se, u apelantovo ime i za njegov račun, angažirale određene osobe s ciljem urgiranja kod osoba u pravosudnoj zajednici da apelant bude pušten iz pritvora, kao i da se u presretnutim razgovorima raspravljalo o tome da se utječe na to da apelant dobije kaznu do šest mjeseci zatvora, kako ne bi izgubio posao, odnosno „kako bi ostao gdje je i do sada bio“. Apelant je, dakle, bio upoznat s tim radnjama i s njima se suglasio. Imajući to u vidu, redoviti sudovi su zaključili da sama priroda kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret ukazuje na njegovu spremnost da iskoristi svoje kontakte i poduzme sve kako bi izbjegao kazneno gonjenje ili olakšao svoj položaj u istrazi utjecajem na svjedoke i druge osumnjičene. Zbog toga su zaključili da postoji osnovana bojazan da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ometati kazneni postupak utjecajem na supočinitelje, ali i na svjedoke pa tako i na kvalitetu vođenja i okončanja same istrage, sve e ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za djela koja mu se stavljaju na teret.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH.
U odnosu na članak 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH
51. Apelacijom je ukazano na pogrešan zaključak u pogledu ispunjenosti uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena/produljena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
52. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991. godine, stavak 40., serija A, br. 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući i jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive s obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60., 15. svibnja 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115., 18. lipnja 2009. godine). Također, samo osobne prilike osumnjičenog odnosno optuženog ne mogu biti osnova za zaključak da je on sklon vršenju kaznenih djela (vidi Europski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. veljače 2005. godine, stavak 64.). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81., 26. srpnja 2001. godine; Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49., 4. svibnja 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186., 1. travnja 2010. godine).
53. Dalje, određivanje odnosno produljenje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“ nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Europski sud, I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998. godine, stavak 102., Izvješća 1998-VII., i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u svezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.).
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ponovno ukazuje, podržavajući vlastitu praksu i praksu Europskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, da težina kaznenog djela i visina zaprijećene kazne sami po sebi nisu dovoljni za opravdanost pritvora iz navedenog razloga. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi kao naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti ili učiniti novo kazneno djelo našli u apelantovoj osobnosti i okolnostima počinjenja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Cijenjene su priroda i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, konkretno okolnost da je apelant u vrijeme dok je bio u pritvoru zbog koruptivnih kaznenih djela poduzeo radnje koje su vršene s visokim stupnjem organizacije i iskazanom upornošću i odlučnošću, te zaključeno da sve to ukazuje na zaključak da bi boravkom na slobodi sasvim izvjesno ponovio kazneno djelo, odnosno nastavio s vršenjem kaznenih djela. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da osim navedenog, redoviti sudovi nisu konkretizirali na što se točno odnosi sintagma „apelantova osobnost“ u smislu naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo.
55. Ustavni sud, dalje, zapaža da se Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja o produljenju pritvora, pozvao i na okolnost da je apelant od studenog 2021. godine do ožujka 2022. godine izlazio iz Bosne i Hercegovine osam puta, što je evidentirano na različitim graničnim prijelazima. Sud je ukazao da je Tužiteljstvo navelo da se apelant, navodno, bavi uvozom vozila bez odobrenja, te je u svezi s tim smatrao da postoje opravdani razlozi za produljenje mjere pritvora iz razloga propisanih odredbom članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud nije ponudio obrazloženje kako činjenica da je apelant u više navrata napuštao teritorij Bosne i Hercegovine i vraćao se ukazuje na to da će, ukoliko bude pušten na slobodu, počiniti kazneno djelo za koje je osnovano sumnjiv u konkretnom postupku. Nadalje, zaključak redovitih sudova o iskazanoj upornosti i odlučnosti u vršenju kaznenih djela, u nedostatku bilo kakvih dokaza ili bar indicija koje bi uputile na opravdanu bojazan da apelant planira i poduzima aktivnosti kako bi nastavio s vršenjem kaznenih djela, također se ne mogu prihvatiti kao dovoljan razlog od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu u smislu navedenog pritvorskog razloga. Ustavni sud podsjeća da osnovana bojazan da će biti počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će kazneno djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni dovoljni razlozi koji bi ukazali na postojanje takvih naročitih okolnosti, pa Ustavni sud smatra da je u svezi s određivanjem i produljenjem pritvora po toj osnovi prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
56. Apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije iz razloga što navodi koje je istaknuo u žalbi nisu stvarno i suštinski preispitani, te da zaključci drugostupanjskih sudova kojima su usvojeni stavovi prvostupanjskih sudova nisu jasni i prihvatljivi. Međutim, imajući u vidu zaključke u svezi s navodima o kršenju prava iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati te apelantove navode.
57. Apelant je također smatrao da mu je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije i tvrdio je da je, nakon što je podnio zahtjev za izuzeće sudećeg vijeća, vijeće bilo obvezno, u skladu s odredbom članka 41. ZKPFBiH, prekinuti sjednicu po zahtjevu obrane, o zahtjevu obavijestiti predsjednika suda i uputiti zahtjev za odlučivanje o zahtjevu Općoj sjednici suda, što u konkretnom slučaju Sud nije učinio. U svezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 39. stavak 1. točka f) ZKPFBiH propisano da sudac ne može vršiti dužnost ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Dalje, odredbom članka 43. ZKPFBiH je propisano da je sudac, kada sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzimanje, dužan odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz članka 39. točka f) tog zakona, sudac može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgađanja. U konkretnom slučaju, Sud je ukazao da je imao u vidu apelantov zahtjev, ali da je zaključio da se u konkretnom slučaju, shodno odredbi članka 43. ZKPFBiH, radi o radnjama za koje postoji opasnost od odlaganja, zbog čega nije prekinuo postupak do odluke Opće sjednice suda. Ustavni sud smatra da u ovakvom postupku redovitog suda nema proizvoljnosti na koju apelant ukazuje, odnosno da je sud postupio u skladu s navedenim zakonskim odredbama, te da nema ni kršenja prava na koje se apelant pozvao.
58. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je rješenjima o određivanju i produljenju pritvora apelantu prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH (iteracijska opasnost). Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ovog prava u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH (koluzijska opasnost), kao ni kršenja prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.
b)Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
59. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.
60. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
61. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije glasi:
2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
62. Apelant tvrdi da je Općinski sud u prvostupanjskom rješenju povrijedio načelo pretpostavke nevinosti prejudicirajući ishod kaznenog postupka navodeći: „Izjavljenim žalbama se ukazuje isključivo na njihovu raniju neosuđivanost, a što u kontekstu naprijed iznesenog nije razlog temeljem kojeg se mogu osporiti činjenični nalazi o uspostavljenoj mreži kontakata koju osumnjičeni imaju razvijenu radi vršenja djela koja im se stavljaju na teret, a koja je dokumentirana provođenjem posebnih istražnih radnji.“ Apelant tvrdi da je u tom pasusu izneseno uvjerenje Suda o njegovoj krivnji, odnosno uvjerenje da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da čini kaznena djela, a da ne postoji nijedan dokaz da je apelant počinio bilo koju od radnji jednog kaznenog djela.
63. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da članak 6. stavak 2. Europske konvencije garantira da se svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članku 6. stavak 2. Europske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za kazneno djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivnja dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu službene odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Europski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. veljače 1980. godine, serija A, broj 35., str. 30. § 56; Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A, broj 62., st. 27., 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. veljače 1995. godine, serija A, broj 308., str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stavak 49., 28. lipnja 2005. godine).
64. Dovodeći u svezu navedene stavove s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je stav iznesen u predmetnom pasusu dan u dijelu obrazloženja u kojem se prvostupanjski sud bavio pitanjem postojanja osnovane sumnje, te da sintagmu upotrijebljenu u predmetnom pasusu treba tumačiti jedino u kontekstu tog općeg uvjeta za produljenje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je cilj članka 6. stavak 2. Europske konvencije da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivnju, a dane su u bliskoj svezi s postupkom, te u svezi s tim drži da sintagma koju je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud upotrijebio prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje, u kontekstu predmetnih okolnosti, ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivnji“ i ne dovodi u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti.
65. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije kada su redoviti sudovi prilikom donošenja rješenja o određivanju i produljenju pritvora apelantu propustili ponuditi relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku o ispunjenosti posebnog uvjeta za produljenje pritvora iz odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
67. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, odlučujući o određivanju i produljenju mjere pritvora apelantu, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da pored osnovane sumnje postoji i posebni razlog za produljenje pritvora apelantu propisan odredbom članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, te dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje kaznenog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu, te kada ne postoje opravdani razlozi koji bi ukazivali na pristranost suda ili na proizvoljnu odluku o tom pitanju.
68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije u situaciji kada iz sintagme koju je Općinski sud upotrijebio prilikom obrazlaganja razloga na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret proizlazi da ona ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivnji“.
69. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić