Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-848/21 (Đ. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjere zabrane
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-848/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 848/21, rješavajući apelaciju Đevada Muslića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đevada Muslića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 153632 20 Kž 4 od 14. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đevad Muslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 153632 20 Kž 4 od 14. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 153632 19 K 4 od 10. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. marta do 4. aprila 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje 5. februara 2022. godine, ali se apelantov punomoćnik nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 153632 19 K 4 od 10. jula 2020. godine apelant, „po zanimanju instruktor za obuku kandidata za polaganje vozačkog ispita“ (u daljnjem tekstu: instruktor), proglašen je krivim što je, navedenih datuma 2017. godine, kao odgovorno lice u svojstvu instruktora u autoškoli „Muslić“ Zenica (u daljnjem tekstu: autoškola) i kao direktor autoškole, u kojem svojstvu je ovlašten odredbama člana 2. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 1. Pravilnika o osposobljavanju za vozača motornih vozila (u daljnjem tekstu: Pravilnik), radnjama detaljno opisanim pod tačkama 1.a) i 1.b) počinio produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a radnjama opisanim u tački 2. izreke presude krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je za produženo krivično djelo iz člana 380. stav 1. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za krivično djelo iz člana 383. stav (1) KZFBiH kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, u koju je uračunato navedeno vrijeme provedeno u pritvoru. U skladu sa članom 76. stav (1) KZFBiH, apelantu je izrečena i mjera sigurnosti „zabrana obavljanja poslova vozača instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita svih kategorija u trajanju od dvije godine, a vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora se ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere“ te je, u skladu sa članom 78. stav (1) KZFBiH, izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta – opisanog mobilnog telefona. Konačno, presudom je odlučeno da se, u skladu sa članom 114. stav (1) KZFBiH, od apelanta i Asmera M. oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od po 150,00 KM, te im je naloženo da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplate označeni iznos kao prihod u budžet FBiH.
7. Apelant je proglašen krivim jer je utvrđeno da je posredstvom drugih lica obećavao da će omogućiti uspješno polaganje vozačkog ispita kandidatima, za šta je od njih primao novčane darove, sve kako je detaljno navedeno u izreci prvostepene presude.
8. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano da su na ponovnom glavnom pretresu, u smislu člana 331.a) stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prihvaćeni dokazi Tužilaštva i odbrane, koji su izvedeni na prethodnom glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 3–5. presude), kao i da su na ponovnom glavnom pretresu Tužilaštvo i odbrana dopunili dokazni postupak i izveli dodatne dokaze (pobliže opisane na stranici 6. presude). Navedeno je da je Općinski sud odbio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedokinje sasluša A. G. (čiji je iskaz iz istrage u Tužilaštvu pročitan) jer je svjedokinja obavijestila sud da živi i radi u SR Njemačkoj i da ostaje u cijelosti pri izjavi koju je ranije dala.
9. Cijeneći izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao instruktor za obuku kandidata za polaganje vozačkog ispita u autoškoli, čiji je bio vlasnik i direktor, imao svojstvo odgovornog lica, te je naveo dokaze iz kojih to proizlazi (str. 6. i 7. presude). U tom smislu, Općinski sud je ukazao da apelantovo navedeno svojstvo proizlazi iz odredaba člana 2. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 1, kao i iz člana 16. Pravilnika, koje je citirao. Istaknuto je da vrsta, obim poslova, ovlaštenja i odgovornost apelanta kao direktora autoškole i instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita proizlaze iz prirode poslova koje je obavljao u kritično vrijeme. Da je apelant imao svojstvo odgovornog lica u autoškoli, kako je Općinski sud dalje naveo, vidljivo je i iz sadržaja Presude Općinskog suda broj 43 0 K 161410 18 K od 8. novembra 2019. godine kojom je apelant kao odgovorno lice u tom svojstvu u autoškoli pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, koje je učinio u toku 2016. godine.
10. Dalje je Općinski sud naveo da je u postupku bilo nesporno da su u toku istrage u odnosu na apelanta, na osnovu prijedloga Tužilaštva, a po naredbama Općinskog suda (bliže navedene na stranici 5. obrazloženja presude), provođene posebne istražne radnje, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH, tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima iz člana 130. stav 2. tačka
d) ZKPFBiH i nadzor i tehničko snimanje prostorija iz člana 130. stav 2. tačka c) ZKPFBiH. Istaknuto je da su naredbe Općinskog suda sadržavale sve podatke propisane članom 132. stav 1. ZKPFBiH, te se može nedvojbeno zaključiti da su svi dokazi (audio zapisi i sačinjeni transkripti razgovora i SMS poruka), koji su pribavljeni provođenjem tih radnji protiv apelanta, pribavljeni na zakonit način. Zatim je Općinski sud pojasnio da je iz stanja spisa vidljivo da su se posebne istražne radnje protiv apelanta okončale njegovim hapšenjem i određivanjem pritvora. Tada su apelantu i njegovom braniocu prezentirane činjenice o provođenju posebnih istražnih radnji protiv njega i na taj način su apelant i njegov branilac imali mogućnost da, prilikom saslušanja povodom prijedloga za određivanje pritvora, zatraže da se preispita zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji. Ukazano je da iz sadržaja audiozapisa i transkripata proizlazi kad su nastali, ko je njihov autor i da se jasno prepoznaju glasovi apelanta i lica s kojim je obavljao presretnute telefonske razgovore.
11. U nastavku obrazloženja presude Općinski sud je na opširan način elaborirao svaku pojedinačnu tačku optužnice, odnosno izreke presude u svjetlu izvedenih subjektivnih i materijalnih dokaza (pobliže opisano na str. 10–19. presude). Općinski sud je naročito detaljno analizirao sve iskaze svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo i odbrana, izjašnjavajući se naročito o tome zašto i kako je određenim iskazima poklonio vjeru, a druge smatrao „tendencioznim i usmjerenim na pomoć“ apelantu. Također, sud je analizirao i sadržaje presretnutih razgovora i druge materijalne dokaze, pa je dovodeći sve u međusobnu vezu zaključio da je Tužilaštvo nesumnjivo dokazalo da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Općinski sud je također naveo da se iz rezultata dokaznog postupka „stječe dojam“ da su radnje koje su stavljene apelantu na teret „uobičajeni način rada i ponašanja u njegovom obavljanju djelatnosti obuke kandidata za vozača (...) i da je to trajalo mnogo duži vremenski period nego što je obuhvaćeno optužnicom“, naročito imajući u vidu da apelant „predmetnu djelatnost obavlja već duži vremenski period“ i da je za sebe nezakonitim radnjama pribavio „znatnu imovinsku korist“. Ove okolnosti, kako je dalje obrazložio sud, krivična djela koja su mu stavljena na teret čine osobito teškim.
12. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije Općinski sud je, između ostalog, kao otežavajuće okolnosti cijenio da je apelant do sada dva puta osuđivan za druga krivična djela, jednom za istovrsno krivično djelo, i da mu se optužbom na teret stavlja produženo krivično djelo koje se sastoji iz dvije radnje u stjecaju sa drugim krivičnim djelom. Osim toga, Općinski sud je imao u vidu da predmetna krivična djela spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela kojim se ugrožavaju osnovne vrijednosti društva, tj. da se radi o krivičnim djelima s povećanim stepenom društvene opasnosti. Na kraju je navedeno da je, u skladu sa članom 57. KZFBiH, u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 13. jula 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine, a da se odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti oduzimanja označenih predmeta (apelantovog mobitela) koje je apelant upotrijebio za izvršenje predmetnih krivičnih djela zasniva na odredbi člana 78. stav (1) KZFBiH i da je osnovano očekivati da, ako bi oni ostali kod apelanta, da će biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje istih ili sličnih krivičnih djela.
13. Općinski sud je odluku o izricanju mjere zabrane obavljanja poslova „vozača instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita svih kategorija“ u trajanju od dvije godine zasnovao na članu 76. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je naveo da je apelant navedena krivična djela učinio u vezi s obavljanjem poslova instruktora i da bi, prema ocjeni tog suda, dalje obavljanje navedenih poslova moglo poticajno djelovati na njega da nastavi vršiti ista ili slična krivična djela, te bi izrečena mjera sigurnosti, prema ocjeni suda, preventivno djelovala na apelanta i druga lica da ne učine ista ili slična krivična djela (stranica 21, zadnji pasus presude).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 153632 20 Kž 4 od 14. januara 2021. godine djelimično je uvažena žalba apelantovih branilaca, pa je presuda od 10. jula 2020. godine preinačena u odluci o kazni, tako što se apelantu, na osnovu čl. 42, 43. i 49. KZFBiH, utvrđuju, i to: za produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH, u vezi sa članom 55. KZFBiH, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 11 mjeseci, u koju mu se primjenom odredaba člana 57. stav (1) KZFBiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. jula do 10. oktobra 2017. godine. Presudom je odlučeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
15. Kantonalni sud je ocijenio da je svojstvo apelanta kao odgovornog lica, kako je opisano u izreci pobijane presude, pravilno utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza optužbe, na koje se prvostepeni sud pozvao na stranici 6, pasusi od 1. do 3. presude i kako je to već detaljno navedeno.
16. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da nenavođenje čl. 42, 43. i 49. KZFBiH u izreci i obrazloženju prvostepene presude (kada se radi o odluci o vrsti i visini krivične sankcije), prema mišljenju tog suda, ne predstavlja bitnu povredu s obzirom na to da iz obrazloženja o krivičnopravnoj sankciji proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio, a potom i cijenio, kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, te se opredijelio za izricanje bezuvjetne zatvorske kazne u jedinstvenom trajanju, kako je izričito navedeno u izreci prvostepene presude. Prvostepeni sud je imao u vidu propisane kazne zatvora za navedena krivična djela u okviru kojih je utvrdio pojedinačne kazne apelantu, a zatim izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Osim toga, u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora apelantu je, na osnovu odredbe člana 57. KZFBiH, pravilno uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.
17. Kantonalni sud je odbio i apelantove prigovore koji su se odnosili na navodnu kontradiktornost izreke presude i obrazloženja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je tačno da se u pravnom opisu djela spominje riječ ,,pokušaj“, ali da radnja izvršenja krivičnog djela iz tačke 1.a) prvostepene presude u potpunosti sadrži sve neophodne činjenice i okolnosti. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da visina pribavljene imovinske koristi ne predstavlja bitan element krivičnog djela iz člana 380. stav 1. KZFBiH i od visine imovinske koristi ne zavisi ni postojanje djela. Bitno je da između primljenog poklona, odnosno obećanog poklona i apelantovog obećanja da će učiniti utjecaj na ispitnu komisiju da A. G. položi ispit (dakle, nedozvoljenu radnju) postoji uzročna veza.
18. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio apelantovu presumpciju nevinosti jer je (na stranici 16. pasus 3) naveo period koji je mnogo duži od perioda koju obuhvata optužnica, a u kojem periodu se apelant navodno bavio djelatnostima obuke kandidata za polaganje vozačkog ispita, te da je navodno ostvario znatnu imovinsku koristi činjenjem istih ili sličnih krivičnih djela, dok je izreka presude jasna i obuhvata period od 21. maja do 10. juna 2017. godine. Iako je istakao da su ovakve konstatacije nepotrebno iznesene, Kantonalni sud je obrazložio da one ne utječe na jasnost i razumljivost kako izreke pobijane presude tako ni u pogledu imovinske koristi, koja je u određenim iznosima i navedena u činjeničnim opisima radnji izvršenja. Naime, prvostepeni sud nije za navodni nezakoniti rad u periodu van optužnice „ni sudio ni presudio“ apelantu, za te eventualne radnje apelant nije bio optužen, nije mu izrečena, niti mu je mogla biti izrečena bilo kakva sankcija.
19. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju presude prvostepeni sud naveo pravomoćnu presudu Općinskog suda u predmetu broj 43 0 K 161410 18 K od 8. novembra 2019. godine, ali ta odluka nije osnov prvostepenom sudu da utvrdi svojstvo apelanta kao odgovornog lica, nego su to bili drugi, i to materijalni dokazi, a koji su već ranije spomenuti u ovoj presudi. Ocijenjen je neosnovanim i žalbeni navod da je u predmetnom postupku kao dokaz korištena presuda Općinskog suda protiv A. M. i E. S. Tom presudom su A. M. i E. S. priznali krivnju za tačku optužnice, koja je činjenično identična tački 2. izreke presude u ovom predmetu i proglašeni su krivim. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivnji, u odnosu na tačku 2. izreke presude, nije uopće zasnovao na pravomoćnoj presudi tog suda koja je donesena u odnosu na A. M. i E. S., nego na osnovu svih drugih dokaza koji se odnose na tu tačku.
20. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluka o izricanju mjere zabrane obavljanja navedenih poslova zasnovana na odredbama člana 76. stav (1) KZBiH. Kako je apelant predmetna krivična djela učinio u vezi s obavljanjem poslova instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita, prema ocjeni Kantonalnog suda, dalje obavljanje poslova moglo bi poticajno djelovati na njega da nastavi vršiti ista ili slična krivična djela, te će izrečena mjera sigurnosti, i prema ocjeni tog suda, preventivno djelovati na apelanta i druga lica da ne učine ista ili slična krivična djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporene presude, u vezi s pitanjem utvrđivanja njegove krivice, donesene arbitrarnom primjenom prava. Apelant ističe da je „neobrazlaganjem žalbenih prigovora u drugostepenoj presudi“, odnosno prihvatanjem nelogičnih zaključaka prvostepenog suda, kao i „kršenjem prava na obrazloženu presudu“ došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelant smatra da je prvostepeni sud, čije je nalaze u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, pogrešnom (i proizvoljnom) primjenom standarda ocjene dokaza pogrešno zaključio da je apelant „imao svojstvo odgovornog lica“, što predstavlja proizvoljnu primjenu člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Osim toga, apelant smatra da je prvostepeni sud svojstvo apelanta kao odgovornog lica, između ostalog, zasnivao na opisanim dokazima iz postupka protiv A. M. i E. S. Apelant smatra da je tužilac ulažući osuđujuću presudu protiv tih lica ukazao da u konkretnom slučaju smatra apelanta krivim, što predstavlja preuranjeno iznošenje takvog mišljenja. Dalje, apelant navod da je Općinski sud odluku u odnosu na tačku l.a) izreke presude zasnovao i na dokazima koji su posredno izvedeni na osnovu člana 288. stav 2. ZKPFBiH jer je pročitan zapisnik iz istrage o saslušanju svjedokinje A. G. koja nije mogla pristupiti da svjedoči. Apelant, također, ponavlja navode o nerazumljivosti izreke koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude. Također, apelant navodi da je Općinski sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi koja je navodno pribavljena krivičnim djelom, i to u iznosu od po 150,00 KM, kako od apelanta tako i od svjedoka A. M. S obzirom na to da u ovom postupku A. M. nije bio optuženi, niti osumnjičeni, nego svjedok u postupku, apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva jer se imovinska korist ne može oduzimati od lica koje je bilo svjedok u postupku.
22. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede njegovog prava na imovinu zbog proizvoljne primjene člana 76. stav 1. KZFBiH i izricanja mjere sigurnosti zabrane obavljanja opisanih poslova. Apelant smatra da u članu 76. KZFBiH „pravno i terminološki ne postoji zabrana obavljanja poslova.“ Apelant je osuđen u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu, pa nije jasno zašto se izriče ova mjera sigurnosti umjesto zabrane obavljanja poslova funkcije direktora kao jedinog odgovornog lica u pravnom licu. Apelant smatra da je tom zabranom na njega stavljen prevelik teret koji je neproporcionalan sa svrhom mjere koja se izriče i koja zbog toga utječe na to da je apelant lišen mogućnosti obavljanja bilo kojeg posla. Stoga smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu u smislu stjecanja osnovnih sredstava za izdržavanje sebe i porodice. Smatra da „je bilo mjesta izricanju mjere zabrane funkcije odgovornog lica odnosno direktora pravnog lica, a ne pozicije vozač-instruktor koja ne postoji u klasifikaciji zanimanja“. Konačno, apelant je zatražio da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, te da mu se isplate troškovi „radi uskraćivanja prava na pravično suđenje“.
II.Odgovor na apelaciju
23. Tužilaštvo je u cijelosti osporilo apelantove navode, a naročito je istaklo da je tačno da se sud u pobijanoj presudi poziva na Presudu Općinskog suda broj 43 0 K 161410 18 K od 8. novembra 2019. godine, ali ne iz razloga da bi pobijanu presudu zasnovao na toj presudi, kako to apelacija ističe, već isključivo iz razloga kako bi i na taj način potvrdio postojanje svojstva odgovornog lica na strani apelanta.
24. Kantonalni sud je naveo da je u toku cjelokupnog postupka odbrana imala mogućnost i vršila uvid u sve dokaze, aktivno učestvovala u toku prvostepenog postupka, a taj sud je dao konkretne odgovore na sve žalbene prigovore koji su izneseni i kroz izlaganje na sjednici vijeća tog suda na kojoj je razmatrana žalba apelantovog branioca. Kantonalni sud je napomenuo da za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH, odnosno krivično djelo iz člana 380. KZFBiH nije neophodno utvrđivati visinu pribavljene imovinske koristi.
25. Općinski sud je odgovorio da apelant u apelaciji ponovno problematizira pitanja kao i u toku redovnog postupka, koja su redovni sudovi elaborirali u obrazloženjima osporenih odluka, te su obrazloženja navedenih presuda sastavni dio odgovora tog suda na apelaciju.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (6) Značaj izraza u ovom zakonu (6) Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima.[…] Član 76. stav (1) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.
Član 78. stav (1) Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo učinitelja.
Član 380. stav (1) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03
– ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 288. stav (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka "ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi".
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 153632 20 Kž 4 od 14. januara 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
35. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga on uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje tiču se načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH, te u stjecaju krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Nadalje, apelant osporava i način na koji je u osporenoj prvostepenoj odluci odlučeno o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Također, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na sporna pitanja, a posebno od Kantonalnog suda u žalbenom postupku prilikom donošenja osporene drugostepene presude.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Evropski sud, Aščerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o nedopustivosti od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama i De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 170). Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječe na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška, drugim riječima takva pogreška koju niti jedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Khamidov protiv Rusije, presuda od 15. novembra 2007. godine, predstavka br. 72118/01, tačka 170. i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka br. 22251/08, tačka 62). Zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantiralo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (idem, De Tommaso presuda, tačka 171).
38. Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama). Ustavni sud je također u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996.godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
39. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Data obrazloženja u vezi s tim Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i smatra da ona ne dovode u sumnju zaključak tog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio svojstvo apelanta kao odgovornog lica u pravnom licu. Zatim je također detaljno obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje kojim je počinio krivična djela za koja je proglašen krivim i koje su opisane u tri tačke izreke presude. Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi i da su iskazi svjedoka dovedeni u vezu s rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji koje su provođene na osnovu prijedloga Tužilaštva, prema naredbama Općinskog suda koje je sud ocijenio zakonitim i to detaljno obrazložio.
40. Dalje, Ustavni sud smatra da je Općinski sud poštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj svih izvedenih dokaza, kako iz faze istrage tako i s glavnog pretresa. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Općinski sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
41. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o nedostatku obrazloženja Kantonalnog suda o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud podržao razloge koje je naveo prvostepeni sud o apelantovoj krivici. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, podržavajući stav prvostepenog suda, uzeo u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta i detaljno obrazložio svoj zaključak o neosnovanosti svih apelantovih žalbenih prigovora. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove prigovore i da nije dao zadovoljavajuće obrazloženje za svoju odluku.
42. Isto tako, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantov navod o kršenju principa presumpcije nevinosti zbog ulaganja dokaznog materijala iz drugog predmeta, koji je vođen protiv A. M. i E. S. koji se odnose na radnje opisane pod tačkom 2. izreke presude. Prezentiranjem tog dokaza Tužilaštvo je obavljalo svoj zadatak – dokazivanje da je apelant imao svojstvo odgovornog lica, kako je i navedeno u optužnici, pa su neosnovani navodi da se Tužilaštvo na taj način „preuranjeno izjasnilo“ o apelantovoj krivici. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u odnosu na tu tačku izreke osporene prvostepene presude apelantova krivnja utvrđena na osnovu svih izvedenih dokaza, kao i da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi stav Kantonalnog suda da u ovoj pravnoj stvari na navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda nije uopće ni zasnovana odluka o apelantovoj krivnji.
43. Ustavni sud, također, ne smatra da se iz osporenih presuda može zaključiti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, kako to apelant tvrdi, ni u pogledu odluke o oduzimanju označenog predmeta (mobitela), niti u odluci redovnog suda u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od apelanta i trećeg lica A. M. U vezi s tim, apelantove navode vezane za oduzimanje imovinske koristi od A. M. Ustavni sud neće ispitivati jer se u tom segmentu eventualna nepravilnost redovnog suda ne odnosi na apelanta nego na A. M. koji nije, kako proizlazi iz dokumentacije, izjavio žalbu protiv te odluke, niti je podnio apelaciju.
44. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer smatra da ne mogu biti od utjecaja na drugačije odlučenje zato što ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, Općinski i Kantonalni sud su apelantu osigurali sve procesne garancije iz navedenog člana, a o svojim odlukama su dali logične i zadovoljavajuće odgovore pa apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
48. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu jer mu je u krivičnom postupku izrečena mjera sigurnosti „zabrana obavljanja poslova vozača instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita svih kategorija“ u trajanju od dvije godine, a vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora se ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Apelant smatra, između ostalog, da je na taj način onemogućen da stječe osnovna sredstva za izdržavanje sebe i porodice.
49. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da je najprije potrebno utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine, te da se stav iz te odluke mutatis mutandis može primijeniti i na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon detaljne analize, utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelantova imovina, u smislu navedenog člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, njegovo zanimanje (djelatnost) vozača-instruktora za obuku kandidata za polaganje vozačkih ispita za sve kategorije, pa se ima smatrati da apelant ima imovinu koju štiti pravo na imovinu.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo zakonito i u javnom (općem) interesu i da li je to miješanje bilo srazmjerno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
51. Budući da je osporenim odlukama apelantu izrečena mjera zabrane obavljanja opisanih poslova u trajanju od dvije godine, u kojem periodu je apelant onemogućen da radi navedene poslove, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka donesena pozivom na relevantne odredbe ZKPFBiH i KZFBiH. Ustavni sud naročito ističe odredbu 76. KZFBiH, koja propisuje mogućnost izricanja ove mjere i uvjete za to. Ova odredba ispunjava i sve druge kriterije zahtjeva „u skladu sa zakonom“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (dostupnost, preciznost itd.), pa Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“.
53. U odnosu na pitanje služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 76. stav (1) KZFBiH propisano da se sigurnosna mjera zabrane izriče počiniocu koji je počinio krivično djelo vezano uz svoju djelatnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoju djelatnost. Stoga, Ustavni sud smatra da se javni interes miješanja u apelantovo pravo na imovinu ogleda u preventivnom djelovanju na počinioce krivičnih djela, pogotovo iz razloga što krivična djela „vezana uz djelatnost“ spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela kojim se ugrožavaju osnovne vrijednosti društva.
54. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže” koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi, npr. predmete Hutten-Czapska protiv Poljske [GC], broj aplikacije 35014/97, stav 167, ECHR 2006-VIII; Depalle protiv Francuske [GC], broj aplikacije 34044/02, stav 83, ECHR 2010; i Herrmann protiv Njemačke [GC], broj aplikacije 9300/07, stav 74, presuda od 26. juna 2012. godine).
55. Ustavni sud, u kontekstu razmjernosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, ukazuje da da su sudovi zaključili i detaljno obrazložili zašto apelant zbog počinjenih krivičnih djela pored kazne zatvora mora da snosi posljedice u vidu zabrane obavljanja opisanih poslova. Prema ocjeni Ustavnog suda, izricanjem navedene mjere sigurnosti u određenom periodu (dvije godine) na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što se osporenim odlukama suštinski ne zadire u mogućnost da apelant obavlja bilo kakve druge poslove. Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da je apelant vlasnik autokuće, a Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju ukazalo da je apelant svoja ovlaštenja direktora prenio na drugo lice još u toku 2017. godine. Ustavni sud smatra da apelant kao vlasnik autokuće i dalje može ostvariti svoju egzistenciju jer jedino što ne može jeste raditi kao instruktor u određenom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta izrečenom mjerom sigurnosti – zabrane obavljanja poslova u određenom periodu na apelanta ne stavlja pretjeran pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti. Na takav način je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela koja su mu stavljena na teret i za koja su mu uz propisanu kaznu pored propisane kazne izrečene i mjere zabrane zato što je Ustavni sud utvrdio da su apelantu u postupku bile osigurane sve garancije iz navedenog člana, kao i da su redovni sudovi za svoja odlučenja u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također, nema kršenja ni apelantovog prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je Tužilaštvo kao dokaz prezentiralo sudu presudu protiv trećeg lica kojom je dokazivalo činjenicu da je apelant imao svojstvo odgovornog lica u pravnom licu jer zaključak o svojstvu apelanta kao odgovornog lica u pravnom licu sud nije zasnovao samo na toj presudi nego i na drugim, i to materijalnim dokazima, dok odluku o apelantovoj krivnji redovni sud nije uopće zasnovao na toj presudi.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izricanjem mjere sigurnosti zabrane obavljanja poslova bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te kada je utvrđeno da postoji odnos proporcionalnosti između izrečene mjere i javnog interesa, odnosno da na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić