Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1542/22 (A. I. i A. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1542/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022 godine, u predmetu broj AP-1542/22, rješavajući apelacije koju su podnijele Aida Ibrahimović i Amra Hamzić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele Aida Ibrahimović i Amra Hamzić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 506987 17 Gž od 9. marta 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1542/22
1. Aida Ibrahimović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Podrug advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 506987 17 Gž od 9. marta 2022. godine.
2. AP-1623/22
2. Amra Hamzić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 506987 17 Gž od 9. marta 2022. godine.
Činjenično stanje
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 506987 15 P od 9. decembra 2016. godine, obavezana je prvoapelantica da tužiocu (Sberbank BH d.d. Sarajevo kao pravni sljednik Volksbank BH d.d,. Sarajevo) isplati iznos od 22.779,79 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, iznos od 1.282,58 KM na ime obračunate redovne kamate, te da mu naknadi troškove. U preostalom dijelu, u odnosu na prvoapelanticu odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev koji se odnosio na ugovorenu zateznu kamatu, troškove opomene i mjesečnu naknadu. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugoapelanticu i E.H., kojim je traženo da solidarno sa prvoapelanticom isplate tužiocu novčane iznose na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, obračunate redovne kamate, ugovorene zatezne kamate, troškova opomene i mjesečne naknade, uz naknadu troškova postupka.
4. Presudom Kantonalnog suda od 9. marta 2022. godine odbijena je prvoapelantičina žalba podnesena protiv odluke prvostepenog suda, dok je žalba tužioca djelimično uvažena, pa su prvoapelantica, drugoapelantice i E.H. obavezane da solidarno isplate tužiocu iznos od 22.779,79 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, iznos od 1.282,58 KM na ime obračunate redovne kamate, iznos od 195,00 KM na ime troškova opomene i 9,00 KM na ime mjesečne naknade, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na iznos od 1.430,36 KM na ime ugovorene kamate.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je ugovorom o potrošačkom kreditu, koji je zaključen 6. oktobra 2006. godine između prednika tužioca kao davaoca kredita i prvoapelantice kao korisnika kredita, te drugoapelantice i E.H. kao jemaca, prvoapelantici odobren kredit. Zatim, utvrđeno je koliko je 6. maja 2016. godine prema evidenciji tužioca iznosila visina duga koji nije plaćen, te koliko su iznosile redovne i zatezne kamate. Također, utvrđeno je da je tužilac, opomenom od 2. jula 2014. godine, pozvao prvoapelanticu da izmiri dug, što ona nije učinila. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se, u smislu odredaba člana 1004. Zakona o obligacionim odnosima, od jemaca može tražiti ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo), te zaključio da je u konkretnom slučaju tužilac stekao pravo da traži ispunjene obaveze od jemaca (drugoapelantice i E.H.). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je Zakon o zaštiti žiranata u F BiH stupio na snagu 26. novembra 2013. godine, dakle, nakon zaključenja ugovora o kreditu, te da nema retroaktivno dejstvo i ne može se primijeniti na drugoapelanticu i E.H. kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na njih. Također, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan i zaključak prvostepenog suda da tužiocu ne pripada određeni iznos na ime naknade za opomene i na ime naknade za vođenje kredita, s obzirom na to je članom 12. ugovora ugovoreno da korisnik kredita plaća naknade za usluge u skladu sa važećom tarifom banke, kao i sve administrativne troškove izazvane neblagovremenim izmirenjem obaveza.
6. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare potraživanja. pri čemu se pozvao na odredbu člana 372. st. (1) i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojomje propisan rok zastare u ovakvim slučajevima, te na odredbe čl. 387. i 392. stav (1) ZOO kojima je propisan prekid zastare, odnosno ponovni početa toka rokova i njihovo računanje poslije prekida zastare. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je uplatom određenog iznosa 9. juna 2014. godine od strane prvoapelantice, došlo do prekida zastare koja počinje teći iznova, tako da do dana podnošenja tužbe 27. maja 2015. godine nije protekao zastari rok od tri godine, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1542/22.
8. U obje navedene apelacije apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, prvoapelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok se drugoapelantica poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice u suštii ponavljaju navode koje su iznosile i u žalbama protiv prvostepene odluke. Prvoapelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je neosnovan prigovor apsolutne zastare potraživanje po ugovoru o potrošačkom kreditu od 6. oktobra 2006. godine, te ističe da tužilac prije podnošenja tužbe nije iskoristio sve mogućnosti za naplatu potraživanja. Drugoapelantica se poziva na član 80. Zakona o mjenici, te ističe da je predmetno potraživanje zastarilo, s obzirom da je navedenim članom predviđen jednogodišnji rok zastare za potraživanja koja su obezbijeđena mjenicom. Drugoapelantica ukazuje i na povrede Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji BiH.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu na koja su se apelantice pozvale, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili i odgovorili na sve žalbene prigovore apelantica, naročito one koji se tiču zastare, o čemu su dali dovoljno i jasno obrazloženje. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelantica, niti da je došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti su apelantice pružile dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi koje su apelantice iznijele pokreću ustavna pitanja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Prvoapelantica također smatra da joj je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je takva povreda u ovom slučaju moguća ili da je prvoapelantica „žrtva“ kršenja navedenog prava, pa je i u ovom dijelu njena apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić