Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/22 (R. H.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-1946/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Resul Husić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Resul Husić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Pr 038968 22 Pžp od 29. ožujka 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Resul Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, podnio je 30. svibnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Pr 038968 22 Pžp od 29. ožujka 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Pr 038968 21 Pr od 26. siječnja 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 26. siječnja 2022. godine apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz članka 3. u vezi s člankom 66. stavak 2. i stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti Federacije BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Naime, u izreci rješenja je navedeno da su komunalni i sanitarni inspektor, prilikom kontrole provođenja mjera kriznih štabova Federalnog i Kantonalnog ministarstva zdravstva u cilju sprječavanja širenja korona virusa, u objektu „Vrh Promet“ d.o.o. Sapna, čiji je suvlasnik apelant, zatekli drugog suvlasnika objekta V.H. bez zaštitne maske na licu, koji je, nakon što je upoznat sa razlozima inspekcijskog nadzora, odbio da nosi masku i zatražio od inspektora da napusti njegov objekat.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je apelant na usmenom i javnom pretresu prihvatio odgovornost za navedeni prekršaj, te da stoga to rješenje ne sadrži obrazloženje u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje činjeničnog stanja, shodno odredbama članka 69. Zakona o prekršajima F BiH. Također, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, cijenio sve okolnosti pod kojima je učinjen prekršaj, a naročito činjenicu da je apelant priznao počinjeni prekršaj, da je porodičan čovjek, te da je obećao da ubuduće neće činiti takve i slične prekršaje, slijedom čega mu je izrekao navedenu novčanu kaznu.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. ožujka 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant na usmenom pretresu prihvatio odgovornost zbog počinjenog prekršaja, pa je, u smislu odredaba članka 69. Zakona o prekršajima F BiH, mogao izjaviti žalbu samo u pogledu sankcije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant prvostupanjsko rješenje pobija i zbog bitnih povreda prekršajnog postupka i povreda materijalnog propisa o prekršaju, ali da žalbu u tom dijelu nije razmatrao, jer je nedopuštena. Nadalje, ispitujući prvostupanjsko rješenje u dijelu odluke o sankciji, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje se stječu na strani apelanta, cijeneći da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja i ciljevi specijalne i generalne prevencije. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je izrečena sankcija, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, srazmjerna težini učinjenog prekršaja i stupnju apelantove prekršajne odgovornosti.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio i u žalbi, pa naročito ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da osporene odluke ne zadovoljavaju standard „obrazložene odluke“. Nadalje, ističe da je oglašen odgovornim za prekršaj, iako nije bio prisutan na licu mjesta u vrijeme i kada je nadležna općinska inspekcija vršila kontrolu i pregled objekta čiji je suvlasnik, te da se Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja nije osvrnuo na te apelantove žalbene navode.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi navoda o kršenju ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

9. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ponavlja iste navode koje su iznio u žalbi kojom je pobijao prvostupanjsko rješenje, te da iz osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud u obrazloženju dao jasne i precizne razloge o neosnovanosti tih navoda, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenicu da je apelant priznao da je počinio navedeni prekršaj, te relevantne odredbe Zakona o prekršajima F BiH, jasno ukazao da prvostepeno rješenje može ispitati samo u dijelu odluke o sankciji, o čemu je dao jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, te kako apelant, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u provedenom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u konkretnom postupku diskriminiran, niti to proistječe iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

10. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga je i pozivanje na član 17. Evropske konvencije neosnovano.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/22 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio