Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/22 (I. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1603/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1603/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Mihić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Mihić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 081340 20 Rev od 9. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Mihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 081340 20 Rev od 9. decembra 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je opravdano isključenje tužene S.M. kao nužnog nasljednika iz nasljedstva iza J.M. (u daljnjem tekstu: ostavitelj), po oporuci ostavitelja od 12. decembra 2007. godine, sastavljene kod javnog notara u Republici Austriji, koja je proglašena na zapisnik kod Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te da je nezakonito pravosnažno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 7. maja 2014. godine. Također, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da tužena nije zakonski nasljednik iza ostavitelja, te da je nezakonito pravosnažno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 7. maja 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je 12. decembra 2007. godine, pred javnim notarom u Republici Austriji, sastavljen testament kojim su otac tužene (ostavitelj) i njegova supruga opozvali sve do tada date oporučne naredbe sa cijelim sadržajem, imenovali jedno drugo za nasljednika njihove cjelokupne imovine, ograničili nužne nasljednike na pravo nužnog dijela i iskazali želju da, osim preživjelog bračnog druga, niko ništa ne dobije. Također je utvrđeno da je supruga ostavitelja umrla 1. januara 2014. godine, a da je ostavitelj umro 24. februara 2014. godine. Također, utvrđeno je da je pred Općinskim sudom proveden ostavinski postupak u kojem je tužena proglašena za zakonsku nasljednicu ostavitelja sa dijelom 1/1.

4. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 83. stav (1) Zakona o nasljeđivanju SR BiH („Službeni list SR BiH“ br. 7/80 i 15/80), koji se primjenjivao u vrijeme otvaranja nasljedstva, bilo propisano da zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne naslijeđa ili bude nedostojan da naslijedi. Dalje, odredbom stava (3) istog člana je propisano da zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da tuženoj kao zakonskoj nasljednici ostavitelja, shodno odredbi člana 10. Zakona o nasljeđivanju SR BiH, pripada pravo na naslijeđe, s obzirom na to da iz testamenta ne proizlazi da je ostavitelj odredio osobu kojoj će pripasti nasljedstvo za slučaj da testamentarna nasljednica (njegova supruga) umre prije njega. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prihvata zaključak nižestepenih sudova da nije dokazano da je tužena nedostojna da naslijedi oca, te da nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana

129. Zakona o nasljeđivanju SR BiH, jer nije utvrđeno da je ostavitelj imao potrebu za izdržavanjem, da bi se moglo zaključiti da je tužena svjesno i namjerno izbjegavala obavezu pomaganja ocu.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da testamentarno nasljeđivanje ima prednost u odnosu na nasljeđivanje po osnovu zakona, te da je, shodno tome, tužena, kao nasljednik prvog nasljednog reda, ali i nužni nasljednik, testamentom isključena iz nasljedstva, zbog čega sva ostavinska masa pripada drugom nasljednom redu, dakle apelantu, kao ostaviteljevom bratu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju SR BiH, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da tuženoj kao zakonskoj nasljednici ostavitelja pripada pravo na naslijeđe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega tuženoj pripada pravo na naslijeđe na osnovu zakona koji je primijenjen, pa se apelantovi navodi u suštini odnose na zahtjev da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/22 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio