Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/22 (PETROPROJEKT d.o.o. Bratunac)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2553/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2553/22, rješavajući apelaciju koju je podnio PETROPROJEKT d.o.o. Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PETROPROJEKT d.o.o. Bratunac protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Rs 025140 21 Rsž od 27. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PETROPROJEKT d.o.o. Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 Rs 025140 22 Rev od 26. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Rs 025140 21 Rsž od 27. januara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Rs 025140 20 Rs od 7. oktobra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4148/21 od 8. juna 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelacija koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 26. aprila 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda od 7. oktobra 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca (J.S.) kojim je tražio da se poništi kao nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu i da se slijedom toga apelant obaveže da tužioca vrati na posao, te da mu na ime izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos.

4. Presudom Okružnog suda od 27. januara 2022. godine tužiočeva žalba je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen u cjelosti. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo je da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužilac bio u radnom odnosu kod apelanta 7. marta do 31. decembra 2019. godine, kada je apelant donio rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini u smislu člana 179. stav (2) tačka 7. Zakona o radu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je nesporna činjenica da tužilac nije dolazio na posao od 29. do 31. decembra 2019. godine. Međutim, Okružni sud je ukazao da je, na osnovu tužiočevog iskaza, utvrđeno da je tužilac 28. decembra 2019. godine bio na poslu, kada mu je apelantov direktor naložio da ode s radnog mjesta, te mu rekao da će biti pozvan kada bude trebalo. Po mišljenju Okružnog suda, navedene činjenice ukazuju da tužilac nije napustio radno mjesto i nije svojevoljno prestao dolaziti na posao, već je samo postupio po nalogu poslodavca. Pri tome, Okružni sud je ukazao da odredba člana 179. stav (2) tačka 7. Zakona o radu kao osnov za otkaz ugovora o radu radniku pretpostavlja neopravdani izostanak sa posla u trajanju od tri dana koji je isključivo posljedica postupanja samog radnika. Imajući u vidu da je tužiočev izostanak sa posla tri dana uzastopno posljedica ispunjenja naloga apelantovog direktora, a ne rezultat njegove volje, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa u smislu člana 179. stav (2) tačka 7. Zakona o radu.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i pred redovnim sudovima, a naročito navodi da je Okružni sud s“amo na osnovu tužiočeve izjave“ prihvatio kao dokazanu činjenicu da tužilac po nalogu apelantovog direktora nije dolazio na posao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Okružni sud se jasno očitovao o tome kako je utvrdio da spornog datuma tužilac nije svojevoljno, već na usmeni nalog direktora, napustio radno mjesto, pa ponavljanje ovakvih navoda u stvari predstavlja zahtjev da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Naime, apelant ne ukazuje da mu je na bilo koji način bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, kojima bi eventualno osporio činjenično utvrđenje koje je zasnovano na tužiočevom iskazu ili da se očituje o dokazima suprotne strane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/22 (PETROPROJEKT d.o.o. Bratunac) | Sudska praksa | Aktio