Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2116/22 (J. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2116/22
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2116/22, rješavajući apelaciju Jasmina Heće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Heće podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Jasmina Heće podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Hećo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Vedad Kolašinac iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 30. juna 2022. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 7. i 11. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo svoj odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Ustavni sud je 19. jula 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju koje su dostavili Kantonalni sud i Općinski sud radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantov pravni zastupnik je 19. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. U krivičnom predmetu protiv apelanta, zbog krivičnog djela protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav (2) u vezi sa stavom (1) i krivičnog djela lahka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), Općinski sud je odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva donio rješenje od 18. februara 2022. godine kojim se apelantu određuje pritvor u trajanju od mjesec dana iz razloga predviđenih članom 146. stav (1) tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Rješenjem Kantonalnog suda od 22. februara 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
8. Kantonalno tužilaštvo je 14. marta 2022. godine podnijelo Općinskom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu za dva mjeseca zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav (1) tač. b) i c) ZKPFBiH. Rješenjem Općinskog suda od 15. marta 2022. godine usvojen je prijedlog Kantonalnog tužilaštva, te je apelantu produžen pritvor u trajanju od dva mjeseca koji može trajati do 15. maja 2022. godine ili do nove odluke suda. Rješenjem Kantonalnog suda od 25. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv navedenog rješenja.
9. Rješenjem Općinskog suda od 9. maja 2022. godine odbijen je prijedlog apelantovog branioca od 5. maja 2022. godine za ukidanje pritvora apelantu.
10. Kantonalno tužilaštvo je 13. maja 2022. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog navedenih krivičnih djela. Navedenu optužnicu je potvrdio sudija za prethodno saslušanje 13. maja 2022. godine. U okviru optužnice Kantonalno tužilaštvo je predložilo produženje pritvora apelantu iz razloga predviđenih u članu 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH.
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
11. Rješavajući po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva od 13. maja 2022. godine za produženje mjere pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 13. maja 2022. godine kojim se apelantu produžava pritvor za naredna dva mjeseca iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, tako da se po ovom rješenju pritvor ima računati od 13. maja 2022. godine i može trajati do 13. jula 2022. godine ili do druge odluke suda. U rješenju je dalje navedeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, kao i da žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
12. U obrazloženju ove odluke Općinski sud je ukazao na osnovu kojih dokaza je taj sud utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu (pobliže opisano na str. 3. i 4. rješenja). S tim u vezi je naročito ukazano na sadržaj iskaza svjedoka A.O. (u daljnjem tekstu: oštećeni) kojeg je on dao na policijski zapisnik (pobliže opisano na str. 4. i 5. rješenja). Pritom je istaknuto da su navodi svjedoka-oštećenog potkrijepljeni iskazom svjedoka A.K. datom na policijski zapisnik (pobliže opisano na strani 5. rješenja), te objektivnim dokazom (specijalističkim nalazom označenog kliničkog centra, pobliže opisano na strani 6. rješenja). Isto tako je navedeno da je osnovana sumnja u smislu člana 146. stav (1) ZKPFBiH u konkretnom slučaju utvrđena i na osnovu policijskog zapisnika o prepoznavanju osoba i ostalih materijalnih dokaza –zapisnika o saslušanju (pobliže opisano na strani 6. rješenja). S druge strane, Općinski sud je istakao da je apelant prilikom ispitivanja na zapisnike označene policijske uprave i Kantonalnog tužilaštva iskoristio svoje zakonsko pravo da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja. Također je navedeno i da iz nalaza i mišljenja vještaka, dr. Hamze Žuje proizlazi da je svjedok-oštećeni zadobio lake tjelesne povrede (pobliže opisano na strani 7. rješenja). Općinski sud je, također, naveo i podatke iz kaznene evidencije za apelanta (pobliže opisano na strani 7. rješenja).
13. Prema ocjeni Općinskog suda, iz izvedenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant (zajedno sa njemu poznatim licem) počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, na način kako je to navedeno u optužnici (pobliže opisano na str. 7. i 8. rješenja). Pritom je navedeno i da postoji osnovana sumnja da je apelant navedeno djelo počinio sa umišljajem, postupajući svjesno i voljno, jer to proizlazi iz sadržaja radnji koje je, kako se to osnovano sumnja, konkretne prilike preduzeo, na koji način je počinio krivična djela za koja se tereti, čime je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora iz člana 146. stav (1) ZKPFBiH. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da nisu osnovani navodi apelantovog branioca da se osnovana sumnja temelji samo na iskazu oštećenog, jer je evidentno da je njegov iskaz potkrijepljen i drugim dokazima, koji u sveukupnosti predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o osnovanoj sumnji da se inkriminirani događaj desio upravo na način kako je to oštećeni naveo i kako je i opisano u činjeničnom supstratu optužnice, koju je sud potvrdio.
14. U nastavku obrazloženja je dalje navedeno da je objektivni uvjet za produženje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, neupitno ispunjen jer se u konkretnom slučaju apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna (za krivično djelo protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH zaprijećena je kazna zatvora od dvije do osam godina).
15. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. S tim u vezi je ukazano da je potrebno imati u vidu apelantovu ličnost, kao i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Kada se radi o apelantovoj ličnosti, Općinski sud je istakao da, iako za postojanje ovog uvjeta nije neophodno da se radi o licu koje je do sada pravomoćno osuđivano, navedena okolnost, zajedno sa drugim okolnostima konkretnog slučaja, zasigurno može ukazati na opasnost da apelant ponovi krivično djelo. U tom smislu je ukazano na krivična djela za koja je apelant sve osuđivan (pobliže opisano na str. 9. i 10. rješenja). Ocjenjujući navedene okolnosti u međusobnoj povezanosti, Općinski sud je istakao da je apelant osoba kojoj je „imanentno vršenje krivičnih djela“, uključujući i ona čija obilježja podrazumijevaju primjenu nasilja, te da brojne ranije mjere upozorenja i izrečene kazne nisu imale utjecaj na apelanta da se suzdrži od činjenja krivičnih djela. Također je navedeno da je apelant pri izvršenju krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio pokazao izrazitu drskost i upornost, posebno imajući u vidu da je oštećenog udarao opasnim predmetom u predjelu glave. Sve izneseno, kako je to naveo Općinski sud, posmatrano u zajedničkoj vezi, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
16. Osim toga, Općinski sud je, između ostalog, naveo i da čak i da je apelant neosuđivan, ta okolnost ne može biti odlučna činjenica koja isključuje opravdanu bojazan da će boravkom na slobodi apelant ponoviti krivično djelo. Ovo naročito zbog toga, kako je to navedeno, što zakonodavac za postojanje ovog pritvorskog osnova i ne zahtijeva raniju osuđivanost osumnjičenog/optuženog, nego postojanje naročitih okolnosti da bi puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Kod utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti Općinski sud je istakao da je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito samu prirodu i način izvršenja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Isto tako je navedeno i da je Općinski sud imao u vidu i sve ostale okolnosti koje ukazuju na postojanje bojazni od iteracijske opasnosti. Također je ukazano i da bojazan ne predstavlja nesumnjivo uvjerenje suda da će biti ponovljeno krivično djelo, već određeni (visok) stepen sumnje koja je zasnovana na postojanju određenih već navedenih okolnosti da će apelant djelo ponoviti.
17. Općinski sud je, također, razmotrio i mogućnost da se optuženom eventualno odredi druga mjera u smislu odredaba člana 137. stav (2) ZKPFBiH. Međutim, u konkretnom slučaju Općinski sud je zaključio da se svrha koja se postiže mjerom pritvora apelantu ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera (pobliže opisano na strani 11. rješenja).
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 13. maja 2022. godine. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda, Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepenog rješenja dao jasne i konkretne razloge zbog čega smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo (pobliže opisano na strani 4. rješenja). Dalje je navedeno i da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora apelantu na osnovu pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH (pobliže opisano na str. 4. i 5. rješenja). S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud izvršio stvarnu, detaljnu, pojedinačnu i međusobnu analizu istaknutih činjenica i okolnosti u svjetlu zahtjeva koje postavlja navedena zakonska odredba u pogledu njihove relevantnosti za konkretno odlučivanje, a potom da li one zaista dosežu nivo naročitih okolnosti i da li u konačnom opravdavaju bojazan od iteracijske opasnosti. Konačno, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud detaljno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu odredaba čl. 137, 140. i 140a. ZKPFBiH (pobliže opisano na strani 5. rješenja), pa je prihvatio i obrazloženje u odnosu na to pitanje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije i člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije.
20. Naime, apelant, prije svega, opisuje hronologiju krivičnog postupka u kojem su donesena i osporena rješenja, ističući pritom da su redovni sudovi „nad njim“ počinili povredu člana 5. Evropske konvencije zbog toga što ne postoje opravdani razlozi za produžavanje mjere pritvora radi sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili bjekstva. S tim u vezi se navodi da Kantonalno tužilaštvo od prvog prijedloga za određivanje pritvora, pa sve do posljednjeg prijedloga za produženje nakon potvrđivanja optužnice nije pribavilo niti jedan novi dokaz koji je oštećeni navodio u iskazu datom pred ovlaštenim službenim licima. Apelant ističe i da Kantonalno tužilaštvo, također, nije u svojim prijedlozima navelo niti jednu naročitu okolnost na strani apelanta koja opravdava bojazan da će puštanjem na slobodu apelant ponoviti ili dovršiti krivično djelo, osim njegove ranije osuđivanosti. Redovni sudovi su, kako to navodi apelant, prihvatanjem navedenih prijedloga Kantonalnog tužilaštva povrijedili apelantova prava iz Evropske konvencije. Dalje se navodi da pritvor u konkretnom slučaju ne može služiti ni Kantonalnom tužilaštvu ni redovnim sudovima kao zatvor, a što redovni sudovi uporno čine nauštrb apelanta. Vezano za raniju osuđivanost za krivična djela sa elementom nasilja kao razlog za pritvor zbog iteracijske opasnosti, apelant ističe da su redovni sudovi bili dužni procijeniti jesu li činjenice i optužbe bile uporedive bilo po vrsti, bilo po težini sa optužbom u postupku koji je u toku. U prilog navedenoj tvrdnji, apelant ukazuje da se uvidom u kaznenu evidenciju ne može doći do zaključka (kako to navode redovni sudovi) da je apelantu imanentno vršenje krivičnih djela sa elementom nasilja. Ovo zbog toga, kako to apelant navodi, što je on ranije osuđivan ukupno četrnaest puta, i to, između ostalog, za krivična djela krađa, teška krađa, posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga i ugrožavanje javnog prometa, te krivična djela protiv braka, porodice i mladeži. Dakle, apelant ističe da nijedno od navedenih krivičnih djela nije istovrsno djelu za koje je optužen, niti u sebe inkorporira element nasilja. Pritom apelant navodi i da je „samo“ dva puta osuđen za krivična djela sa elementima nasilja (nasilničko ponašanje i teška tjelesna ozljeda). Stoga, apelant smatra da navedena kaznena evidencija, ovako raščlanjena, ne može predstavljati naročitu okolnost za postojanje iteracijske opasnosti i prije se može nazvati lopovom nego nasilnikom.
21. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, apelant ističe da mu redovni sudovi nisu omogućili pribavljanje određenih dokaza o oštećenom koji se tiču osporavanja njegovog kredibiliteta.
II.Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da donošenjem osporenog drugostepenog rješenja nisu povrijeđena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje. S tim u vezi je ukazano da se osporeno drugostepeno rješenje zasniva na konkretnim činjenicama i okolnostima, te konkretnim zakonskim odredbama na koje se taj sud pozvao u navedenom rješenju. Stoga su, kako je to navedeno, neosnovani i proizvoljni navodi iz apelacije, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je prvenstveno ukazao na hronologiju predmetnog postupka, navodeći potom da je prilikom odlučivanja razmotrio i navode apelantovog branioca da se osnovana sumnja temelji samo na iskazu oštećenog, odbivši ih kao neosnovane, jer je evidentno da je taj iskaz potkrijepljen i drugim dokazima (zapisnik o prepoznavanju, iskazi saslušanih svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke), koji u sveukupnosti predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o osnovanoj sumnji da se inkriminirani događaj desio upravo na način kako je to oštećeni naveo, a kako je i opisano u činjeničnom supstratu optužnice. Dalje je navedeno da je Općinski sud, nakon što je utvrdio postojanje općeg kriterija za pritvor po osnovu iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant kao optuženi ponoviti krivično djelo pri čemu je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito samu prirodu i način izvršenja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Pritom je navedeno i da predmetnim postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava u pogledu dužine trajanja mjere pritvora, kao i da je taj sud razmotrio primjenu blažih mjera. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da predmetnim postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava.
24. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantov pravni zastupnik je samo obavijestio Ustavni sud da je „apelant i dalje u pritvoru, odnosno da mu je prilikom kontrole opravdanosti pritvora isti produžen“.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
28. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se suštinski tiču predlaganja, izvođenja i ocjene dokaza u svjetlu osporavanja kredibiliteta oštećenog kao svjedoka u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
29. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen inicijalni pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1689/22 od 6. jula 2022. godine, tačka 24, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
U odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 950076 22 Kž 2 od 23. maja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja navedenog osporenog drugostepenog rješenja, Ustavni sud smatra da nije potrebno utvrđivati kada je ono dostavljeno apelantu ili njegovom braniocu, budući da je apelacija podnesena 10. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
35. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora za dva mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH, zbog čega lišavanje slobode apelanta potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Pritvor je dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle, „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav (1) tač. a), b), c) i d).
37. U vezi sa pritvorskim razlogom postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja ili dovršetka krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, presuda od 29. oktobra 2009. godine, stav 71).
38. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na garancije iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na relevantnost ove odredbe i u konkretnom slučaju, koja zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, presuda od 31. maja 2011. godine, stav 102).
39. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene odredbe člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH (iteracijska opasnost), Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. U tom kontekstu je prvo ocijenjeno da se za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa je zaključeno da je prvi uvjet zadovoljen. Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, redovni sudovi su imali u vidu apelantovu raniju osuđivanost, zatim, način izvršenja i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, kao i ispoljenu izrazitu drskost i upornost u činjenju krivičnih djela. Sve navedeno, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, predstavlja naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer su navedene okolnosti ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem, na taj način konkretizirane i o tome su data uvjerljiva i jasna obrazloženja. S obzirom na navedeno proizlazi da su u apelantovom slučaju, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, sudovi preispitali sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da su odluku o produženju pritvora donijeli pozivajući se na objektivne kriterije predviđene ZKPFBiH. Stoga su, prema ocjeni Ustavnog suda, apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH neutemeljeni.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu zakonsku odredbu.
42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić