Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/22 (N. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1618/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1618/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nihad Mujezinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Mujezinović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 661179 19 Rsž od 23. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 661179 19 Rsž od 23. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Klas“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati razliku naknade za ishranu u toku rada za period od 1. oktobra 2016. do 9. juna 2017. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 26. maja 2017. godine i odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 26. jula 2017. godine, sa nalogom tuženom da uspostavi radno-pravni status apelantu na poslovima vozača ili drugim odgovarajućim poslovima, počevši od 10. juna 2017. godine, kao i da apelantu na ime neisplaćenih plata za period od 10. juna 2017. do 30. novembra 2017. godine isplati određeni novčani iznos, uz uplatu pripadajućih doprinosa za PIO, kao i naknadu troškova za prijevoz u određenom novčanom iznosu za period od 1. oktobra 2016. do 9. juna 2017. godine, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog na poslovima vozača, kao i da mu je odlukom od 26. maja 2017. godine otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog tehničkih i organizacionih razloga, uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima na neodređeno vrijeme na poslovima radnog mjesta rukovalac mašinom za pakovanje u proizvodnji, koji apelant nije potpisao. Također, utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava, po kojem je tuženi odlučivao i odbio ga, kao i da je tuženi prije donošenja sporne odluke proveo postupak obavezne konsultacije sa Sindikatom zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, koji je 22. maja 2017. godine dao saglasnost za donošenje sporne odluke. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je pogrešno apelantovo tumačenje da je tuženi morao sačiniti program zbrinjavanja viška zaposlenika i o tome se konsultovati sa vijećem zaposlenika, s obzirom na to da je tuženi dao otkaz ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora još dvojici vozača, što nije ni približan broj od 10% zaposlenika tuženog, u kom slučaju je obavezno ispunjenje takvog uslova shodno odredbama čl. 98. i 99. Zakona o radu i člana 23. stav (1) alineja 2) Zakona o vijeću zaposlenika.
4. Također, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tuženi isplaćivao apelantu naknadu u visini mjesečne karte za prijevoz od oktobra 2016. do maja 2017. godine, ta da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za isplatu te naknade za juni 2017. godine, zbog toga što je apelant, prema nalazu vještaka, radio samo dva dana tom mjesecu, imajući u vidu činjenicu da karta važi do petog u narednom mjesecu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 8. stav (1) Zakona o parničnom postupku, kada je odbio njegov zahtjev za dopunu nalaza vještaka finansijske struke, na okolnost da li je tuženi ostao dužan apelantu isplatiti razliku plate po osnovu prekovremenog, noćnog rada i rada u dane državnih praznika i vikenda za utuženi period. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud ostavio apelantu rok od sedam dana da uredi podnesak od 18. septembra 2018. godine, da pravilno precizira okolnosti vještačenja vještaka na kojeg se odnosi dopuna nalaza. Međutim, apelantov punomoćnik je povukao navedeni podnesak, pa je ponovo, 13. novembra 2018. godine, dan prije održavanja glavne rasprave, dostavio novi podnesak, na okolnosti vještačenja po vještaku finansijske struke, u smislu dopune osnovnog nalaza. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je podnesak odbacio, jer je po rješenju suda postupljeno po proteku više od mjesec dana od prijema rješenja za uređenje.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznio i tokom parničnog postupka, te tvrdi da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant opširno citira propise i, između ostalog, navodi da je tuženi trebao da dokaže postojanje uslova za otkaz ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, kao i da je tuženi bio dužan da konsultuje vijeće zaposlenika i sindikat prilikom donošenja takve odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić