Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-374/21 (A. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-374/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 374/21, rješavajući apelaciju Adnana Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392044 16 Rsž od 21. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392044 16 Rsž od 21. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. juna 2022. godine, a tuženi 1. jula 2022. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantovom punomoćniku 5. jula 2022. godine.

5. Apelantov pravni zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 392044 13 Rs od 4. marta 2016. godine naloženo je tuženom da apelantu isplati razliku plaće s minulim radom u ukupnom iznosu od 10.509,79 KM za period od 1. novembra 2010. do 30. aprila 2014. godine sa zateznom kamatom počev od 1. novembra 2013. godine pa do isplate. Istom presudom naloženo je tuženom da na apelantovo ime na utvrđenu razliku plaće uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 3.503,31 KM za period od 1. novembra 2010. do 30. aprila 2014. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.897,80 KM.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 21. novembra 2013. godine radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, između ostalih uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: Ugovor o radu), koji je apelant zaključio s tuženim 9. marta 2009. godine, utvrdio da je apelant zaposlen kod tuženog na poslovima višeg radiološkog tehničara od 27. septembra 2006. godine. Članom 7. navedenog ugovora propisano je da se apelantu isplaćuje plaća koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti 2,60, uvećana za 10% - otvoreni izvori jonizirajućeg zračenja. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant diplomu visoke stručne spreme sa zvanjem diplomiranog inženjera medicinske radiologije stekao 15. oktobra 2009. godine. U vezi s tim, taj sud je ukazao na sadržaj odredbe čl. 29. i 33. Kolektivnog ugovora za oblast zdravstva za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) kojim je regulirano da osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti, kao i da se grupa složenosti poslova određuje ne samo po zanimanju već i prema poslovima koje zaposlenici obavljaju. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) definirani su koeficijenti složenosti poslova u skladu sa stručnom spremom, na osnovu kojih je tuženi dužan vršiti obračun plaće. Na okolnost isplate razlike plaće apelantu s naknadom za minuli staž i uvećanje od 10% za uvjete rada za period od 1. novembra 2010. do 30. aprila 2014. godine provedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke. Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženi u utuženom periodu vršio obračun plaće apelantu primjenom koeficijenta 2,60, a prema ocjeni vještaka je trebao primijeniti koeficijent 3,20 u skladu s apelantovom stručnom spremom a u skladu sa članom 33. GKU i obračun na utvrđenu razliku plaće doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

9. U vezi s tim, Općinski sud je također ukazao da je odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisan minimum prava koja poslodavci moraju ispoštovati prilikom izrade svog pravilnika o radu i sistematizaciji radnih mjesta i zaključenju ugovora sa zaposlenikom, kao i da je tuženi potpisnik GKU kojim se reguliraju pojedine grane djelatnosti u pogledu prava i obaveza ugovornih strana, koje isti moraju poštovati i ispuniti. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da apelant obavlja poslove za koje je potrebna visoka stručna sprema, koja se stječe na visokoj obrazovnoj ustanovi medicinskog smjera – Fakultet zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu sa stečenim stručnim nazivom inženjer medicinske radiologije, umjesto ranijeg sistema u kojem se obrazovanje radiologa stjecalo na Višoj medicinskoj školi Sarajevo sa stečenim stručnim nazivom viši radiološki tehničar. Navedenu promjenu je, prema ocjeni tog suda, pratila i Vlada FBiH odlukom od 22. aprila 2009. godine, dok te promjene nije pratilo adekvatno usklađivanje Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tuženog u kojem su, prema posljednjoj promjeni poslova koje obavlja apelant, svrstani u Institut za radiologiju s opisom njihove složenosti datoj pod tačkom 10. opisa poslova, iz kojih je vidljivo da sve poslove bez ograničenja obavljaju zaposlenici sa stručnim nazivom viši radiološki tehničar i inženjer medicinske radiologije. Iz navedenog, prema obrazloženju Općinskog suda, proizlazi da je riječ o jednom te istom radnom mjestu sa dva stručna naziva, što opet znači da ovaj pravilnik tretira sve poslove jednako, da priznaje visoku stručnu spremu, ali da ne određuje koeficijente za obračun plaće, već da upućuje na GKU, kojim je za poslove za koje se traži viša školska sprema predviđen koeficijent od 2,60, za grupu složenosti poslova VII/2, a za poslove za koje se traži visoka stručna sprema koeficijent 3,20. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da je apelantu na osnovu člana 33. GKU plaća morala biti obračunata po koeficijentu 3,20, tj. za grupu složenosti poslova VIII/2, jer je riječ o obavljanju poslova za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera, a koju apelant posjeduje. Stoga smatra neosnovanim pozivanje tuženog na obračun plaće apelantu po koeficijentu 2,60. Prema tome, cijeneći nalaz vještaka ekonomske struke, Općinski sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 392044 16 Rsž od 21. oktobra 2020. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi osnovano žalbom ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud smatra da tuženi žalbom osnovano ukazuje da apelant nije dokazao da ga je tuženi poslao na doškolovavanje, niti da se obavezao da će apelantu osigurati radno mjesto s visokom stručnom spremom nakon stjecanja diplome na Fakultetu zdravstvenih nauka, da nije raspisan ni interni niti bilo kakav drugi oglas kojim se potražuje ta stručna sprema za obavljanje navedenog radnog mjesta, niti je donesena nova sistematizacija, pa činjenica da je apelant u međuvremenu završio VSS nije osnov da apelantu automatski i pripada pravo na isplatu višeg koeficijenta jer po GKU apelant obavlja poslove VII/2 grupe, a VSS spada u VIII/2 grupu s koeficijentom 3,2. Stoga, Kantonalni sud smatra da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada tražena razlika plaće primjenom koeficijenta 3,20, zbog čega je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Preinačavajući presudu prvostepenog suda Kantonalni sud je u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP odlučio o troškovima postupka u cjelini.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je osporenom odlukom na njegovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim je istakao da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance u konkretnom predmetu zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i predmet pred tim sudom (Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. oktobra 2020. godine u pravnoj stvari Muamere Sijerčić iz Sarajeva protiv istog tuženog). U vezi s tim, apelant je ukazao na nedosljednost sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravnu nesigurnost koju je, prema apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka Kantonalnog suda. Smatra da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključio da apelant ima visoku stručnu spremu i da mu je tuženi stoga bio dužan izvršiti obračun plaće po koeficijentu 3,2 GKU. Imajući u vidu navedeno, apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te također navodi da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju.

14. Tuženi apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacije odbije. U vezi s tim je ukazao na sadržaj obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda prema kojem je apelant na osnovu Ugovora o radu zasnovao radni odnos na poslovima višeg radiološkog tehničara čija se plaća određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti 2,60, uvećana za 10% - otvoreni izvor jonizirajućeg zračenja. Činjenica da je apelant u međuvremenu, dakle tokom trajanja Ugovora o radu s tuženim, završio visoku stručnu spremu nije osnov da tuženi automatski apelantu dodijeli i viši koeficijent za obračun plaće jer po GKU apelant po zaključenom ugovoru s tuženim obavlja poslove VII/2 grupe, a VSS spada u VIII/2 koeficijent 3,20, kako je i navedeno u tekstu drugostepene presude od 21. oktobra 2020. godine. Dalje je tuženi ukazao da upoređivanje zaključaka „predmetne drugostepene presude s drugom presudom nije osnov, a niti dovoljan pravni instrument na kojem bi apelant zasnivao argumentaciju o navodno povrijeđenom načelu pravne sigurnosti“, te u vezi s tim ukazuje da apelant nije iskoristio pravo koje mu je bilo omogućeno saglasno članu 237. stav 3. ZPP (kada je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima).

V.Relevantni propisi

15. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 61/07) koji je primijenjen u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora platiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika.

Član 33.

Pojedinačni poslovi, odnosno zanimanja razvrstavaju se u grupe složenosti sa koeficijentima složenosti kako slijedi:

Zanimanje VII/2 grupe - koeficijent složenosti 2,60 Zanimanje, odnosno poslovi za koje je potrebna viša školska sprema zdravstvenog usmjerenja.

Zanimanja VIII/2 grupe - koeficijent složenosti 3,20 Zanimanja odnosno poslovi za koja je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera - visoka zdravstvena škola.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392044 16 Rsž od 21. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda Kantonalnog suda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio odredbe GKU, OKU i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji prilikom obračuna plaće, odnosno određivanja koeficijenta za obračun u skladu sa stručnom spremom koju posjeduje, te je u vezi s tim također ukazao na nedosljednost sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravnu nesigurnost koju je, prema apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka tog suda.

25. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe GKU, OKU a u vezi s Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tuženog, dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da je apelant u skladu s Ugovorom o radu, koji je zaključio s tuženim 9. marta 2009. godine, bio raspoređen na radno mjesto višeg radiološkog tehničara, dakle, zanimanje VII/2 grupe, tj. s koeficijentom složenosti 2,60, kako je to definirano članom 33. GKU, te da je tuženi pravilno vršio obračun plaće apelantu, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome je Kantonalni sud obrazložio i zašto apelantovi navodi o završenoj VSS, nakon zaključivanja Ugovora o radu, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, Ustavni sud dakle, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega nema osnova da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci.

27. U vezi s apelantovim navodima u pogledu nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda u presudi donesenoj u parničnom postupku vođenom po tužbi M. S. protiv istog tuženog, u kojem se radilo o istom činjeničnom i pravnom pitanju i u kojem je udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivrječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekt te promjene (vidi Evropski sud, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske broj 23530/02, st. 49–50, 2. juli 2009. godine i Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, tačka 79).

28. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u presudi na koju se apelant poziva (u predmetu broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž) zaista zauzeo stav suprotan stavu u osporenoj presudi o istom pravnom pitanju, u istim činjeničnim okolnostima i u odnosu na istog tuženog. Naime, Kantonalni sud je u tom predmetu potvrdio stav prvostepenog suda, te zaključio da je taj sud pravilno utvrdio da je tužiteljica, s obzirom na to da je u međuvremenu završila studij za stjecanje visoke stručne spreme na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu, ispunila uvjete da joj je tuženi prilikom obračuna plaće bio dužan primijeniti koeficijent 3,20 umjesto koeficijenta 2,27, prema kojem joj je tuženi do stjecanja visoke stručne spreme vršio obračun plaće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je već zaključio da presuda Kantonalnog suda osporena ovom apelacijom nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud u jednom predmetu o istim činjeničnim i pravnim okolnostima odlučio drugačije sama po sebi ne predstavlja kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3279/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 27). Naime, iz dostavljenih dokaza koje je apelant priložio uz apelaciju ne proizlazi ništa što bi ukazalo da postoje „dugotrajne i duboke“ razlike u relevantnoj sudskoj praksi Kantonalnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije br. 37194/08 i 37260/08, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 43. i 44). Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, osim što navode o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem prava na imovinu, a te je navode Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu GKU, OKU i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tuženog u postupku obračuna plaće apelantu. Pri tome, Kantonalni sud nije na apelantovu štetu povrijedio načelo pravne sigurnosti.

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-374/21 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio