Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-75/21 (P. G.)

Odluka donesena 01. 12. 2022.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Legitiman cilj
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-75/21

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 75/21, rješavajući apelaciju Pere Gudelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Pere Gudelja.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 028743 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Pero Gudelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 028743 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 P 011669 20 Gž od 21. aprila 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 75/21 od 17. februara 2021. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 028743 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

3. Ustavni sud je Rješenjem broj AP 75/21 od 8. septembra 2021. godine usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 75/21 od 17. februara 2021. godine.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. juna 2022. do 28. juna 2022. godine.

6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 14. jula 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.

7. Apelantov punomoćnik je 21. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 028743 17 P 2 od 5. septembra 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 173.596,49 KM na ime zakonskih zateznih kamata zbog nezakonitog držanja novca u periodu od 29. juna 2006. do 9. juna 2016. godine, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 11. januara 2010. godine podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu vrati novčana sredstva koja su mu privremeno oduzeta u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, sa zakonskim zateznim kamatama. Sud je nadalje utvrdio da je naredbom istražnog sudije Kantonalnog suda Travnik od 26. marta 2003. godine određeno pretresanje poslovnih i stambenih objekata, motornih vozila i zaposlenih lica u privrednom društvu „Gudelj“ d.o.o. Vitez, čiji je osnivač apelant. Pretresanje su obavili ovlašteni radnici Federalne poreske uprave Sarajevo. Tom prilikom su od apelanta privremeno oduzeli određenu količinu novca navedenu u potvrdama o privremenom oduzimanju od 27. marta 2003. godine. Navedene potvrde su dostavljene kao prilog uz krivičnu prijavu podnesenu protiv apelanta (i drugih) zbog postojanja „osnovane“ sumnje da je počinio krivično djelo poreske utaje, te je naredbom Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 6. februara 2004. godine određeno da se oduzeta novčana sredstva deponuju do okončanja istrage.

11. Općinski sud je nadalje utvrdio da je Tužilaštvo 2. juna 2010. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. u vezi sa st. 1. tačka 3. i st. 32. „ranijeg Krivičnog zakona“. Navedene potvrde o privremenom oduzimanju spornih novčanih sredstava nisu u optužnici predložene kao dokaz. Sud je, zatim, utvrdio da je apelant 9. juna 2008. godine Tužilaštvu podnio zahtjev za povrat privremeno oduzetog novca. Tužilaštvo je 26. juna 2008. godine obavijestilo Kantonalni sud u Novom Travniku da su rješenjem Ministarstva finansija od 29. avgusta 2006. godine poništena prethodna rješenja Poreske uprave kojima je bila utvrđena poreska obaveza za privredno društvo „Gudelj“ d.o.o. Vitez u iznosu od 418.219,00 KM. Takođe je navedeno da oduzeta novčana sredstva treba vratiti apelantu jer je očigledno da zadržavanje tih sredstava nije u skladu s odredbama člana 79. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Općinski sud je nadalje utvrdio da je rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku od 21. novembra 2008. godine odbijen zahtjev od 30. septembra 2008. godine kojim je apelant tražio da mu se privremeno oduzeti novac vrati, uz obrazloženje da se nisu stekli uslovi za povrat privremeno oduzetih predmeta jer je naredbom Tužilaštva određeno da oduzeta novčana sredstva ostanu deponovana do okončanja istrage. Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku od 20. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja, uz obrazloženje da istražni postupak nije okončan. Općinski sud je takođe utvrdio da je Tužilaštvo izjašnjenjem od 10. aprila 2009. godine ponovo obavijestilo Kantonalni sud u Novom Travniku da novčana sredstva koja su oduzeta od apelanta nisu neophodna i da neće biti korištena kao dokaz u daljnjem krivičnom postupku. Sud je zatim utvrdio da je Kantonalni sud u Novom Travniku rješenjem od 28. avgusta 2009. godine odbacio zahtjev od 6. marta 2009. godine kojim je apelant ponovo tražio da mu se privremeno oduzeti novac vrati. Sud je utvrdio i da je apelant 21. maja 2009. i 3. jula 2009. godine podnosio urgencije Kantonalnom sudu u Novom Travniku zahtijevajući da mu se oduzeta novčana sredstva vrate.

12. Općinski sud je nadalje utvrdio da je apelant presudom Općinskog suda od 15. maja 2014. godine oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi i naređeno je da mu se privremeno oduzeti novac vrati, što je učinjeno 9. juna 2016. godine. Nakon što su mu privremeno oduzeta novčana sredstva vraćena, apelant je preinačio tužbu tako što je zahtijevao isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava za period od 29. juna 2006. godine do dana kad su mu sredstva vraćena. Apelant je taj zahtjev zasnovao na odredbama člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da je sud u krivičnom postupku bio upoznat sa činjenicom da oduzeta novčana sredstva nisu potrebna za vođenje krivičnog postupka i da ih treba vratiti apelantu, Općinski sud je dosudio apelantu iznos od 173.596,49 KM, koji je sudski vještak utvrdio kao iznos zakonske zatezne kamate na iznos oduzetog novca od apelanta za utuženi period, primjenom odredbe „člana 85.“ ZOO-a.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 P 011669 20 Gž od 21. aprila 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da apelantovo potraživanje ne predstavlja običnu štetu u smislu odredaba člana 154. ZOO-a (pogrešno navedeno 145) jer se u tom slučaju šteta nadoknađuje restitucijom, što je u konkretnom slučaju i učinjeno vraćanjem oduzetih novčanih sredstava apelantu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da nisu ispunjeni ni uslovi za naknadu štete na osnovu odredbe člana 172. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant potražuje naknadu izmakle koristi u vidu zakonske zatezne kamate na oduzeti iznos novčanih sredstava. U vezi s tim, sud je istakao da je oduzeti novac bio u gotovini, odnosno da se nije nalazio na apelantovom bankovnom računu za neku namjenu, pa da je ta namjena propala. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer je prilikom utvrđivanja visine izmakle koristi potrebno uzeti u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, ali da je to spriječeno štetnikovim činjenjem ili propuštanjem.

14. Kantonalni sud je dalje naveo da se apelant pozvao na odredbu člana 88. ZKP-a, kojom je propisano da će se predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 79. tog zakona, a da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje (član 412). U vezi s tim, sud je istakao da iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da se privremeno oduzeti predmeti, ako je to potrebno, mogu zadržati sve do kraja krivičnog postupka, a ne samo u istrazi, kako je to apelant tvrdio. Kantonalni sud je takođe naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zato što se zakonska zatezna kamata, shodno odredbama ZOO-a, dosuđuje u slučaju docnje tuženog. Međutim, kako je navedeno, u konkretnom slučaju tuženi nije u docnji jer je privremeno oduzeti novac vratio apelantu u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti krivične presude kojom je apelant oslobođen optužbi.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 028743 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da apelantu u konkretnim okolnostima ne pripada pravo na naknadu štete u utuženom iznosu. Nadalje je sud ukazao na sadržaj odredaba čl. 154, 155, 172. st. 1, 185. i 189. st. 1. ZOO-a, te je istakao da iz tih odredaba proizlazi da su opće pretpostavke prava na naknadu štete postojanje štetnikove radnje ili propuštanja, njihova protivzakonitost i postojanje uzročne veze između štetne radnje ili propuštanja i nastale štete. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da mu je protivzakonitim postupanjem organa tuženog onemogućeno ostvarivanje koristi koju je osnovano očekivao prema redovnom toku stvari, ali čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom nezakonitom radnjom ili propuštanjem. Sud je takođe istakao da apelant nije dokazao da između postupanja organa tuženog u postupku provođenja istrage i sudskog postupka i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza. Vrhovni sud je naveo da u postupanju sudova (kao organa tuženog) u postupku provođenja istrage i sudskog postupka (bez obzira na oslobađajuću presudu) nije bilo nezakonitog, niti nepravilnog rada, kao ni namjere da se apelantu prouzrokuje šteta, što su nužni elementi prava na naknadu štete. U vezi s tim, sud je ukazao da su sve radnje organa tuženog (pa i privremeno oduzimanje određene količine novca) preduzete s pozivom na konkretne odredbe ZKP-a i da su svi organi postupali u granicama svojih zakonskih ovlaštenja.

16. Vrhovni sud je takođe istakao da nezakonit ili nepravilan rad organa uprave treba shvatiti kao ponašanje koje je suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe i djelatnosti ili kao onaj rad kod kojeg postoji značajno odstupanje od uobičajenog postupanja, pri čemu nije neophodno postojanje volje ili pristanka na nanošenje štete trećim licima, te je zaključio da takvog postupanja organa tuženog u konkretnom postupku nije bilo. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prihvata kao pravilno obrazloženje koje je u vezi s tim dao drugostepeni sud.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer je postupanje povodom žalbe u osporenom postupku delegirano Kantonalnom sudu (umjesto Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je organ tuženog u osporenom postupku), u kojem kao sudija radi sestra predsjednice Kantonalnog suda u Novom Travniku, „koja je svojim propustima i nezakonitim radnjama onemogućila (apelanta) da izvrši povrat privremeno oduzetog novca u razumnom roku“. Apelant nadalje navodi da je Kantonalni sud u Novom Travniku donio rješenje kojim je usvojen prijedlog Tužilaštva da se privremeno oduzeti novac vrati apelantu, ali da to rješenje nikada nije dostavljeno ni apelantu niti Tužilaštvu. Apelant navodi i da je na te okolnosti predložio da se kao svjedoci u parničnom postupku saslušaju sudija D. A. i tužilac M. D., ali je sud te prijedloge odbio bez obrazloženja. U vezi s tim, apelant navodi da se radi o svjedocima čiji su iskazi bitni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, te da taj propust nisu otklonile ni „više sudske instance“. Apelant navodi da smatra da mu je privremeno oduzeti novac morao biti vraćen nakon donošenja rješenja Ministarstva finansija od „9. juna 2006. godine“. Naročito, apelant ističe da se njegov tužbeni zahtjev nije odnosio na naknadu izmakle koristi, odnosno dobitka koji se osnovano mogao očekivati, već na isplatu zakonskih zateznih kamata zbog nemogućnosti korištenja novca, koje nije bilo zasnovano na zakonu, te da se stoga na sporno potraživanje ne mogu primijeniti opće pretpostavke za štetu.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni i neosnovani, te kao takvi pravno neprihvatljivi. Naveo je da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke, bez potrebe da ih ponavlja, te da apelaciju smatra neosnovanom. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

19. Kantonalni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant ne slaže s pravnim mišljenjem Vrhovnog suda, te da razlika u pravnom mišljenju ne može predstavljati povredu Evropske konvencije. Naveo je da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

20. Tuženi je naveo da u postupanju redovnih sudova nije bilo proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, niti druge okolnosti ukazuju na to da je postupak bio nepravičan ili na apelantovu štetu, te da su sudovi dali jasne i precizne razloge za odluke. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

21. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantov punomoćnik je, u suštini, ponovio apelacione navode.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 2.

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Odsjek 1.

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Odsjek 7.

NAKNADA

I - NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

II - OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE

Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (1) (1)Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 2. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Član 79.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.

[...] Član 88.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1) Predmeti koji su tokom krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 412.).

(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 028743 20 Rev od 8. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak odnosio na naknadu štete i otklanjanje štetnih posljedica proisteklih privremenim oduzimanjem novčanih sredstava u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta na osnovu relevantnih odredbi ZKP-a. Naime, apelant je u parničnom postupku zahtijevao da sud obaveže tuženog (organ javne vlasti) da mu vrati privremeno oduzeta novčana sredstva i isplati zakonske zatezne kamate na iznos oduzetih novčanih sredstava. Ustavni sud primjećuje da su privremeno oduzeta novčana sredstva vraćena apelantu u toku trajanja parničnog postupka za naknadu štete, nakon čega je apelant ostao pri zahtjevu da mu tuženi isplati zakonske zatezne kamate, zasnivajući takav zahtjev na odredbama člana 185. ZOO-a.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Evropski sud u predmetu koji se odnosio na naknadu štete proistekle iz privremenog oduzimanja predmeta u krivičnom postupku naveo da je podnosilac zahtjeva bio vlasnik vozila koje su javne vlasti držale dvije godine prije nego što je vraćeno u njegov posjed, zbog čega je podnosilac zahtjeva pretrpio štetu zbog oduzimanja vozila. Evropski sud je zaključio da je podnosilac u ovom slučaju imao „dovoljno utvrđene vlasničke interese“ te da je imao „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Vuković protiv Hrvatske, presuda od 15. novembra 2018. godine, predstavka broj 47880/14, stav 32). Dalje, Evropski sud je u drugom predmetu, koji se odnosio na povrat neopravdano plaćenog poreza, u kojem je podnositeljica ograničila svoja potraživanja „na zakonske kamate za kašnjenje u isplati povrata“ nakon što su joj vlasti vratile neopravdano plaćeni iznos, naveo da se u takvom slučaju radi o „imovini“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Eko-Elda AVEE protiv Grčke, presuda od 9. marta 2006. godine, predstavka br. 10162/02, stav 27). Dovodeći u vezu navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava koja su apelantu vraćena nakon pravosnažnosti oslobađajuće presude u krivičnom postupku predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete u vidu kamata zbog dugogodišnjeg zadržavanja njegovih novčanih sredstava koja su oduzeta u krivičnom postupku, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prvim stavom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, op. cit., Eko-Elda AVEE protiv Grčke, stav 28).

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 61).

36. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenljivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će „osigurati svakome unutar (svoje) teritorije prava i slobode definisane u Konvenciji“. Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143. sa daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definisane, primjenljivi principi su ipak slični. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti u suštini se ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Takođe, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecionu ocjenu u određivanju koraka koje treba preduzeti radi osiguranja poštovanja prava iz Evropske konvencije (idem, presuda Broniowski, t. 144).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se činjenice ovog predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti da li će se konkretni predmet razmotriti u vezi s pozitivnim obavezama države ili u vezi s negativnim obavezama da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje sudova, bez obzira na to da li se radi o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenljivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti, b) principa legitimnog cilja u javnom interesu i c) principa „pravične ravnoteže“.

a) Princip zakonitosti

38. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontrolišu korištenje imovine „donošenjem zakona“. Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora se poštovati bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za isplatu zateznih kamata na vraćeni iznos oduzetih sredstava Vrhovni sud pravno ocijenio kao zahtjev za naknadu izmakle koristi. Sud je dalje taj zahtjev odbio uz obrazloženje da je apelant morao dokazati da je organ tuženog postupao protivzakonito i tako mu onemogućio „ostvarivanje koristi koju je osnovano očekivao prema redovnom toku stvari“, u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a. Ustavni sud smatra da takva pravna kvalifikacija apelantovog zahtjeva i posljedice koje ona povlači sa stanovišta usklađenosti sa članom 1. Protokola broj 1 predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri utvrđivanju da li je Vrhovni sud na navedeni način uspostavio pravičnu ravnotežu između uključenih interesa (vidi, op. cit., presuda Broniowski, stav 154. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10, stav 29).

40. Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu pod pretpostavkom da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine bilo „predviđeno zakonom” unutar značenja člana 1. Protokola broj 1.

b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu

41. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo legitiman cilj u općem interesu, a to je osiguranje dosljednog provođenja zakonskih odredaba koje regulišu pitanje naknade štete i njenog obima u slučaju oduzimanja i vraćanja predmeta koji su bili oduzeti u krivičnom postupku.

c) Princip „pravične ravnoteže“ između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine

42. Posljednje pitanje koje Ustavni sud mora ispitati jest da li je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“.

43. Ustavni sud naglašava da oduzimanje predmeta u krivičnom postupku predstavlja rizik nametanja pretjeranog tereta u smislu mogućnosti vlasnika da raspolaže svojom imovinom i stoga se moraju osigurati određene procesne garancije kako bi se osiguralo da rad sistema i njegov uticaj na apelantova prava nisu ni proizvoljni ni nepredvidivi. Nadalje, iako svako oduzimanje ili zapljena ima za posljedicu nastanak štete, stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna, ako se želi postići da bude u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Džinić protiv Hrvatske, presuda od 17. maja 2016. godine, predstavka br. 38359/13, stav 68. i Vuković protiv Hrvatske, stav 39). Ustavni sud, takođe, ističe da je u navedenoj presudi Eko-Elda AVEE (st. 28. i 29) istaknuto da je iznos pogrešno naplaćenog poreza vraćen podnosiocu predstavke otprilike pet godina i pet mjeseci nakon što je podnio zahtjev za povrat, zbog čega je Evropski sud smatrao da je odbijanje poreskih vlasti da plate kamatu za tako dug period „poremetilo pravičnu ravnotežu koja se mora održati između općeg i pojedinačnog interesa“.

44. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u osporenom postupku proizlazi da su apelantu sporna novčana sredstva privremeno oduzeta 2003. godine i da su mu vraćena tek 2016. godine, nakon što je u krivičnom postupku pravosnažno oslobođen optužbi koje su mu stavljene na teret. Dakle, apelant je u periodu od 13 godina bio onemogućen da koristi svoju imovinu. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je Kantonalni sud u Novom Travniku odbio apelantov zahtjev za povrat privremeno oduzetih predmeta uz obrazloženje da je naredbom Tužilaštva određeno da oduzeta novčana sredstva ostanu deponovana do okončanja istrage, te da je sud odbacio ponovni apelantov zahtjev. Međutim, Ustavni sud zapaža i da je Tužilaštvo 26. juna 2008. i 10. aprila 2009. godine obavijestilo sud da apelantova privremeno oduzeta novčana sredstva nisu neophodna i da neće biti korištena kao dokaz u daljnjem krivičnom postupku, kao i da potvrde o privremenom oduzimanju spornih novčanih sredstava nisu predložene kao dokaz uz optužnicu od 2. juna 2010. godine.

45. Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi u osporenom parničnom postupku nisu analizirali navedene okolnosti u kontekstu apelantovog prava na imovinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da se obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda iscrpljuje u ispitivanju „zakonitosti“ miješanja u apelantovu imovinu, odnosno koje odredbe ZOO-a treba primijeniti, dok proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu nije ni ispitivana (op. cit., presuda Vuković, stav 42). Ustavni sud ponovo ističe da je Vrhovni sud odbio apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata uz obrazloženje da se u suštini radi o zahtjevu za naknadu izmakle koristi, koji je ocijenio neosnovanim zato što „u radnjama organa tuženog nije bilo protivpravnosti“. Štaviše, Vrhovni sud je podržao obrazloženje drugostepenog suda da se privremeno oduzeti predmeti, ako je to potrebno, mogu zadržati sve do kraja krivičnog postupka, bez analiziranja razloga da li je to u okolnostima konkretnog slučaja bilo zaista potrebno i bez vođenja računa o obavezi vraćanja oduzetih predmeta na način propisan članom 88. ZKP-a. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud nije pridao bilo kakav značaj činjenici da je apelant 13 godina bio onemogućen u korištenju svoje imovine, za koju je Tužilaštvo već 2008. godine obavijestilo sud u krivičnom postupku da „oduzeta novčana sredstva treba vratiti apelantu jer je očigledno da zadržavanje tih sredstava nije u skladu sa odredbama člana

79. ZKP-a“, a 2009. godine da novčana sredstva koja su oduzeta od apelanta neće biti korištena u krivičnom postupku (vidi tačku 11.. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda prema kojoj je još jedan od faktora koji je neophodno cijeniti prilikom ispitivanja proporcionalnosti i nerazumno kašnjenje u isplati naknade (op. cit., presuda Eko-Elda AVEE, stav 29), odnosno u konkretnom slučaju povrata privremeno oduzetih novčanih sredstava.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odluke redovnih sudova o odbijanju isplate zakonskih zateznih kamata na iznos novca koji je organ tuženog dugi niz godina zadržavao, iako taj novac Tužilaštvo nije koristilo niti je imalo namjeru koristiti ga u krivičnom postupku protiv apelanta, ne zadovoljavaju princip proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

47. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos novca koji je oduzet od apelanta i koji je sud zadržao u periodu od 13 godina, iako ga je nadležno tužilaštvo obavijestilo da taj novac neće koristiti kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta. Ustavni sud smatra da takva odluka ne zadovoljava princip proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-75/21 (P. G.) | Sudska praksa | Aktio