Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1610/22 (A. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1610/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1610/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Anida Skenderagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anida Skenderagić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 644894 19 Rsž od 27. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anida Skenderagić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 644894 19 Rsž od 27. januara 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka tuženog („MSC BH“ d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu od 31. januara 2017. godine i odgovor tuženog na apelantkinjin zahtjev za zaštitu prava od 14. marta 2017. godine, pa da se naloži tuženom da apelantkinji uspostavi radno-pravni status (na način pobliže naznačen izrekom prvostepene presude), kao i da apelantkinji, na ime naknade plate, isplati određeni novčani iznos i da za apelantkinju uplati pripadajuće doprinose.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o radu od 23. oktobra 2015. godine kojim je apelantkinja zaposlena kod tuženog na neodređeno vrijeme, na poslovima i zadacima radnog mjesta Prodaja, te da je odluka o otkazu naprijed navedenog ugovora o radu od 31. januara 2017. godine donesena na osnovu člana 96. stav (1) tačka a), u vezi sa čl. 94., 104. i 105. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da je u odluci o otkazu ugovora o radu tuženi naveo da apelantkinji otkazuje ugovor od radu iz ekonomskih i organizacionih razloga budući da je tuženi donio Pravilnik o utvrđivanju uslova unutrašnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta i raspoređivanje zaposlenika kod tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 9. januara 2017. godine kojim nije predviđeno postojanje radnog mjesta na kojem je apelantkinja bila raspoređena. Takođe, utvrđeno je da je tuženi u navedenoj odluci naveo da će, shodno Pravilniku, poslove radnog mjesta koje je obavljala apelantkinja izvršavati osoba koja je već zaposlena kod tuženog na radnom mjestu za koje apelantkinja ne ispunjava uslove, te da tuženi nije u mogućnosti da apelantkinji ponudi drugo radno mjesto, niti da je prekvalifikuje ili dokvalifikuje za rad na drugim pos1ovima kod tuženog.
4. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je uvidom u odgovor tuženog na apelantkinjin zahtjev za zaštitu prava od 14. marta 2017. godine utvrđeno da je direktor tuženog odbio zahtjev kao neosnovan (pri čemu je direktor ukazao da kod tuženog nije bilo, niti je moglo biti, formirano Vijeće zaposlenika, jer je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu od 31. januara 2017. godine kod tuženog u radnom odnosu bilo 10 radnika, tako da se na tuženog kao poslodavca ne primjenjuju odredbe Zakona o Vijeću zaposlenika). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju postojali ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu, da je tuženi dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu apelantkinje, te da je navedenu odluku donio u skladu sa članom 96. stav (1) tačka a) Zakona o radu. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantkinje kao neosnovan, jer je na nesumnjiv način utvrdio da otkaz ugovora o radu apelantkinje nije dat nezakonito. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja u toku postupka pred prvostepenim sudom nije isticala da je kod tuženog formirano Vijeće zaposlenika ili da je organizovan sindikat radnika, dok je tuženi istakao da ima ukupno 10 uposlenika (što apelantkinja nije osporila), pa je bez osnova isticanje u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio relevantne odredbe Zakona o vijeću zaposlenika (budući da tuženi, imajući u vidu navedeno, nije imao obavezu, niti je mogao, od Vijeća zaposlenika ili sindikata radnika pribaviti saglasnost za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantkinje).
Apelacioni navodi
5. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da se od tužene, u smislu odredbi člana 96. Zakona o radu, moglo osnovano očekivati da apelantkinju zaposli na druge poslove, da je dokvalifikuje ili prekvalifikuje za rad na drugim poslovima, što tužena nije učinila. Takođe ističe da je, shodno relevantnim odredbama Zakona o vijeću zaposlenika, tužena bila dužna da se konsultuje sa Vijećem zaposlenika prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, te da je odluka o otkazu ugovora o radu ništava ukoliko poslodavac ne postupi shodno naprijed navedenom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne njeni žalbeni prigovori ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić