Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/22 (R. I.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1654/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1654/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Raja Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Raja Ilić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 100271 21 Rev od 23. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raja Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švicarske, koju zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 80 0 P 100271 21 Rev od 23. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 100271 21 Gž od 17. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 100271 20 P 2 od 28. septembra 2020. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog (I.B.), pa je utvrđeno da je novac koji se nalazi kod apelantice u iznosu od 110.300,00 CHF njihova zajednička imovina stečena u braku, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se izvrši dioba navedenog iznosa novca na jednake dijelove, tako što će tuženom pripasti 1/2 navedenog iznosa novca, pa je obavezana apelantica da 1/2 navedenog iznosa novca vrati tuženom i nadoknadi mu troškove parničnog postupka, dok je preko dosuđenog iznosa protivtužbeni zahtjev odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da su parnične stranke zaključile brak 1983. godine, kao i da je tuženom u toku trajanja braka isplaćen iznos od 210.300,00 CHF kao posljedica štetnog događaja koji se 1992. godine desio u Švicarskoj. Također, utvrđeno je da je tuženi 2002. godine, u toku trajanja braka, od dobijenih sredstava poklonio apelantici iznos od 100.000,00 CHF. Dalje, apelantica i tuženi su se razveli 2016. godine, pa je apelantica sa računa tuženog podigla iznos od 110.300,00 CHF. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da sredstva koja je tuženi dobio po osnovu naknade pretrpljene štete u iznosu od 210.300,00 CHF čine njegovu posebnu imovinu jer nisu rezultat rada bračnih supružnika. Također, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi protivtužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je navedeni iznos zajednička imovina, te da je prvostepeni sud djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev za iznos od 110.300,00 CHF, a u preostalom dijelu odbio, s obzirom da je tuženi apelantici poklonio iznos od 100.000,00 CHF sa namjerom da je finansijski obezbijedi.
4. Vrhovni sud je također naveo da je apelantica u reviziji navela da je brak parničnih stranaka razveden u Švicarskoj i da je tom presudom riješeno i pitanje imovine, pa i novca koji je predmet protivtužbenog zahtjeva, te da se radi o presuđenoj stvari. U vezi s tim, ukazao je da apelantica, na kojoj je teret dokazivanja ove tvrdnje, nije dostavila niti predlagala da se presuda suda u Švajcarskoj izvede kao dokaz, pa se o sadržaju te presude, a time i o tome da li osim razvoda baka među strankama riješeno i pitanje imovine, ne može ništa zaključiti. Također, ukazao je da se o toj činjenici ne može zaključiti ni iz rješenja Kantonalnog suda u Tuzli od 30. avgusta 2017. godine koje je dostavio tuženi, a kojom je priznata odluka suda u Švicarskoj kojom je brak parničnih stranaka razveden, s obzirom da je tim rješenjem samo odlučeno da se priznaje navedena odluka suda u Švicarskoj.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, a naročito ponovo ističe da je pitanje o kojem je raspravljano pred redovnim sudovima presuđena stvar i da je ono riješeno pravosnažnom presudom iz Švicarske kojim je sporazumno razveden brak između nje i tuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantičinu štetu, niti da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić