Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1619/22 (S. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1619/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1619/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Safet Šabotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Šabotić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 464255 17 Rsž od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Šabotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 464255 17 Rsž od 15. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Klas“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu od 26. maja 2017. godine (s ponudom izmijenjenog ugovora o radu) i odluka tuženog kojom je odbijen zahtjev apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa od 26. jula 2017. godine, pa da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima vozača ili drugim odgovarajućim poslovima počev od 10. juna 2017. godine, kao i da apelantu isplati, na ime neisplaćenih plata i naknade troškova prevoza, određene novčane iznose (precizirane izrekom prvostepene presude) i da za apelanta uplati pripadajuće doprinose u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. maja 2012. godine, bio zaposlenik tuženog na poslovima vozača, te da je odlukom tuženog o kadrovskim promjenama od 1. februara 2017. godine, donesenom na osnovu poslovnih planova za 2017. godinu, određeno da će se promjene radnih mjesta uposlenika tuženog izvršiti shodno analizama i dobijenim rezultatima i da će uposlenicima biti ponuđeni ugovori pod izmijenjenim okolnostima, u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nadalje, utvrđeno je da je odlukom tuženog o otkazu ugovora o radu od 26. maja 2017. godine apelantu otkazan ugovor o radu zbog tehničkih i organizacionih razloga, te mu je istovremeno ponuđeno zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima na neodređeno na drugim poslovima.
4. Također, utvrđeno je da apelant nije potpisao navedeni ugovor, da je podnio zahtjev za zaštitu i ostvarivanje prava, te da je navedeni zahtjev odlukom tuženog od 26. jula 2017. godine odbijen kao neosnovan. Konačno, utvrđeno je da se tuženi, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu, obratio Sindikatu zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji (u daljnjem tekstu: Sindikat) i da je Sindikat 22. maja 2017. godine dao saglasnost za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima iz apelantove žalbe u odnosu na primjenu odredbi člana 87. stav (2) Zakona o radu, utvrdio da tuženi jeste ponudio apelantu izmijenjeni ugovor o radu na drugom radnom mjestu, imajući u vidu veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje tuženog, kao i mogućnosti apelanta kao zaposlenika.
5. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da primijeni odredbe člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi, prije donošenja osporene odluke o otkazu ugovora o radu (s ponudom izmijenjenog ugovora o radu), konsultovao Sindikat, shodno relevantnim odredbama Zakona o vijeću zaposlenika, te da je od Sindikata dobio saglasnost za osporenu odluku. Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava način na koji su sudovi primijenili materijalno prava pa, između ostalog, navodi da „iz odredbi člana 42. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo proizlazi da se osnovna plata utvrđuje po grupama složenosti poslova, a ne prema stepenu stručne spreme, pa su redovni sudovi propustili da, primjenom navedenih odredbi, apelantu utvrde pravo na platu prema stepenu složenosti poslova, a ne prema stepenu stručne spreme“. Također ističe da u konkretnom slučaju redovni sudovi „nisu primijenili za apelanta najpovoljnije pravo, shodno odredbama člana 3. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Pravilnika, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naprotiv, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić