Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4752/20 („Poljoprivrednik“ d.o.o. Odžak)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4752/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4752/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Poljoprivrednik“ d.o.o. Odžak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Poljoprivrednik“ d.o.o. Odžak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 048474 20 Gž 2 od 15. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Poljoprivrednik“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 048474 20 Gž 2 od 15. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 048474 19 P 2 od 22. jula 2020. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik sa 1/1 dijela na nekretninama (veći broj nekretnina, bliže označene u izreci presude) što su tuženi (L. J. i drugi, Općina Odžak i Zavod za kolonizaciju), kao suvlasnici i sukorisnici, dužni priznati i trpjeti da se te nekretnine otpišu iz E-zk. uloška (brojevi zk. uložaka bliže navedeni u izreci presude) k.o. SP Novi Grad i k.o. Donja Dubica i upišu bez tereta u novi E-zk. uložak iste k.o. na ime apelanta kao vlasnika sa 1/1 dijela.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, ukazao da je uvidom u zk.ul. k.o. Novi Grad i k.o. SP Donja Dubica, koji su bliže navedeni u obrazloženju presude, utvrđeno da su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, upisane na tužene kao suvlasnike sa tačno navedenim suvlasničkim dijelovima. Dalje je obrazloženo da je uvidom u posjedovni list Službe za prostorno uređenje i katastar nekretnina Općine Odžak sa identifikacijom parcela utvrđeno da su nekretnine (bliže označene i opisane u obrazloženju presude) upisane na apelanta sa pravom posjeda od 1/1. Također, sud je naveo da je na osnovu Uvjerenja Službe za prostorno uređenje i katastar nekretnina Općine Odžak od 18. oktobra 2018. godine utvrđeno kretanje posjeda spornih nekretnina. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima propisano, između ostalog, da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom 10 godina neprekidnog posjedovanja, dok samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Nadalje je navedeno da je stavom 3. istog člana navedenog Zakona propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a stavom 4. da se u vrijeme posjeda uračunava vrijeme za koje su prethodni posjednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

4. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da je apelant sporne nekretnine stekao temeljem valjanog pravnog posla – ugovora o kupoprodaji nekretnina, odnosno ugovora o zamjeni nekretnina (sve preciznije navedeno u obrazloženju presude), te da je na taj način ispunjen uslov za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Općinski sud je naveo da su sporne nekretnine bile u savjesnom, samostalnom i zakonitom posjedu kako apelanta, tako i svih prethodnih posjednika spornih nekretnina, koji su svoje nekretnine stekli temeljem nasljeđivanja i/ili darovanja. Općinski sud je naveo da je ispunjen i uslov desetogodišnjeg roka zakonitog i savjesnog posjeda spornih nekretnina računajući apelantov i posjed njegovih pravnih prethodnika.

5. Općinski sud je također naveo da nije sporno da dio spornih nekretnina na koje se odnosi apelantov zahtjev, predstavlja i šumu, što proizlazi iz zk. uložaka. Dalje, sud je ukazao da je odredbama člana 29. stav 3. Zakona o šumama propisano da se pravo vlasništva nad državnim šumama ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem, odnosno dosjelošću, bez obzira na razdoblje trajanja, ali i da navedena zakonska odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju. S tim u vezi, sud je naveo da su odredbama člana 32. stav 1. Zakona o šumama definisane privatne šume i to tako da one predstavljaju šume i šumsko zemljište za koje fizička ili pravna osoba izvodom iz zemljišnih knjiga dokaže vlasništvo ili izvodom iz katastarskog operata pravo posjeda, uz dokaz da zemljište nije uzurpirano državno zemljište, dok se ne urede zemljišne knjige sukladno odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Nadalje, sud je naveo da iz podataka spisa nesporno proističe da je apelant upisani nositelj prava posjeda na spornim nekretninama, te da je evidentno da te nekretnine nije stekao uzurpacijom koja prema članu 2. stav 1. Zakona o uzurpacijama podrazumijeva svako samovlasno odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenoj svojini. Općinski sud je naveo da je apelant pravo na posjed spornih nekretnina stekao kupoprodajom i drži ih u posjedu zakonito, odnosno temeljem valjanog i punovažnog pravnog osnova, te stoga sporne nekretnine predstavljaju privatne šume iz člana 32. stav 1. Zakona o šumama i na njih se ne može primijeniti odredba člana 29. stav 3. istog Zakona.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 048474 20 Gž 2 od 15. oktobra 2020. godine djelimično je uvažena žalba tužene Općine Odžak, prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da je apelant vlasnik 1/1 na nekretninama (dvije nekretnine, bliže označene u izreci presude), tako da je u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Drugostepenom presudom, odbijen je zahtjev tužene Općine Odžak za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je žalba tužene Općine Odžak djelimično osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa i osporene presude proističe da su konkretne nekretnine (u odnosu na koje je preinačena prvostepena presuda), shodno odredbama člana 2. stav 1. Zakona o šumama, šume u državnom vlasništvu površine 1889 m i 2605 m . Nadalje je naveo da se pod šumom, u smislu navedene zakonske odredbe, podrazumijeva zemljište obraslo šumskim vrstama drveća i grmlja čija površina prelazi 1.000 m . Kantonalni sud je ukazao da je u vlasničkom listu zemljišnoknjižnog uloška za konkretne nekretnine navedeno da se radi o državnom vlasništvu sa udjelom 1/1. Stoga je Kantonalni sud zauzeo stav da je osnovan žalbeni prigovor u odnosu na utvrđenje prvostepenog suda da su konkretne nekretnine vlasništvo apelanta sa 1/1, te da, one nisu mogle postati apelantovo vlasništvo po osnovu održaja jer je odredbama člana 29. stav 3. Zakona o šumama propisano da se pravo vlasništva nad državnim šumama ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na razdoblje trajanja, odnosno dosjelošću. Kantonalni sud je naveo da u odnosu na ostale nekretnine koje su u suvlasništvu i koje se pominju u žalbi, dio koji predstavlja državno vlasništvo iznosi manje od 1.000 m , zbog čega se ne radi o državnim šumama i na njih se ne primjenjuje odredba člana 29. stav 3. Zakona o šumama. Kantonalni sud je naveo da u odnosu na ostale nekretnine koje nisu šume, a koje su predmet spora, tužena Općina Odžak neosnovano prigovara prvostepenom sudu ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Apelacioni navodi

8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelant je naveo da je Kantonalni sud, proizvoljnim tumačenjem člana 29. stav 3. Zakona o šumama, derogirao odredbe Zakona o stvarnim pravima. Apelant je naveo je Zakonom o stvarnim pravima propisana jednakovrsnost vlasništva, bez obzira ko je nosilac prava vlasništva, te je propisan način sticanja prava vlasništva bez obzira ko je nosilac prava. Nadalje, apelant smatra da niti jednom odredbom nisu ograničeni načini sticanja prava vlasništva temeljem zakona ili odluke suda. Apelant je naveo da smatra da državno vlasništvo više nema poseban tretman niti monopol u pogledu sticanja ili otuđivanja prava, da je u pogledu vlasničkih prava država izgubila privilegije, te je kao titular prava izjednačena sa ostalim vlasnicima, kao i da je stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima izričito propisana mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na državnom vlasništvu. Apelant je naveo da je stekao pravo vlasništva na zakonom propisan način, da je temeljem zakona postao vlasnik spornih nekretnina, te da odluka suda treba biti deklaratornog karaktera i isključivo kao osnov upisa tog na zakonu stečenog prava u zemljišne knjige. Nadalje je ukazao da su sporne nekretnine samo opisno upisane kao šume u zemljišnoknjižno tijelo, dok u stvarnosti ne predstavljaju šume niti šumsko zemljište u smislu Zakona o šumama. Apelant smatra da je osporenom presudom doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge vlasnike koji su temeljem dosjelosti po ranijim odlukama istog suda stekli pravo vlasništva i na zemljištu koje se u naravi vodi kao šuma, koja je opštenarodna, odnosno državna imovina. Apelant je naveo da je u ranijem postupku, po presudi Općinskog suda broj 25 0 P 045025 17 P od 9. januara 2018. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 045025 Gž od 21. februara 2018. godine), stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na nekretnini (šuma) koja je bila upisana kao opštenarodna imovina sa dijelom 5/90. Zatim je naveo da je identičan slučaj i po presudi Općinskog suda broj 25 0 P 045113 17 P od 30. marta 2018 godine. Apelant se pozvao i na presudu Općinskog suda broj 25 0 P 050818 19 P od 14. jula 2020. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 050818 20 Gž od 21. septembra 2020. godine). Apelant je ukazao da mu je na navedeni način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te pravo na pristup sudu. Relevantni propisi

10. Zakon o šumama (Narodne novine Posavskog kantona broj 9/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. stav 3.

Pravo vlasništva nad državnim šumama ne može se steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na razdoblje trajanja istog, odnosno dosjelošću.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 696/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao dovoljno jasno obrazloženje zašto je djelimično preinačena prvostepena presuda i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na dvije nekretnine odbijen. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud ukazao da su nekretnine (u odnosu na koje je odbijen apelantov tužbeni zahtjev) u državnom vlasništvu sa dijelom 1/1, tako da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o šumama, nisu mogle postati apelantovo vlasništvo. Ustavni sud u datom obrazloženju, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost.

17. U odnosu na apelacione navode da sporne nekretnine ne predstavljaju šume niti šumsko zemljište u smislu Zakona o šumama, Ustavni sud ukazuje da se odluke redovnih sudova u parničnom postupku zasnivaju na činjeničnom supstratu koji sud utvrđuje na osnovu dokaza koje su pružile parnične stranke u toku trajanja postupka. Iz navedenog razloga Ustavni sud ne može razmatrati nalaze i mišljenja vještaka od 11. decembra 2020. godine i 17. decembra 2020. godine koje je apelant dostavio uz apelaciju s obzirom na to da nisu provedeni kao dokazi u konkretnom postupku (sačinjeni su nakon što je okončan parnični postupak). Naime, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije da u apelacionom postupku utvrđuje činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u postupku koji je predmet osporavanja, nego da se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U odnosu na apelantove navode da je u ranijim postupcima stekao pravo vlasništva na zemljištu koje se u naravi vodi kao šuma, Ustavni sud zapaža da se u odlukama br. 25 0 P 045113 17 P i 25 0 P 045025 17 P redovni sudovi, za razliku od odluke osporene ovom apelacijom, sudovi nisu pozivali na odredbe Zakona o šumama, niti je u tim predmetima utvrđeno da se radi o šumi koja je državno vlasništvo. U odnosu na predmet broj 25 0 P 050818 20 Gž, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u tom postupku potvrdio prvostepenu presudu i da se u obrazloženju presude pozvao na odredbe Zakona o šumama i s tim u vezi ukazao da je tužitelj u tom predmetu upisan kao nosilac prava posjeda na spornim nekretninama, da ih nije stekao uzurpacijom već je pravo na posjed spornih nekretnina stekao kupoprodajom, pa da odredba člana 29. stav 3. Zakona o šumama nije primjenjiva na taj slučaj. Ustavni sud također podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4752/20 („Poljoprivrednik“ d.o.o. Odžak) | Sudska praksa | Aktio