Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/22 (R. C.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1658/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1658/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ramiza Cogo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ramiza Cogo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 169971 20 Gž od 2. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiza Cogo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnijela je 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Mal 169971 20 Rev od 15. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 169971 20 Gž od 2. juna 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2945/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 169971 19 Mal od 27. marta 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi (Javno preduzeće „Autoceste Federacije BiH“ kao prvotuženi i „Euro Asfalt“ d.o.o. Sarajevo kao drugotuženi) da joj na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 2.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknade troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila naknadu štete od tuženih, čija su teška teretna vozila, prilikom izgradnje dionice autoputa Vc, prolazila regionalnom cestom u blizini njezine kuće, te su joj, uzrokujući pri tome jake vibracije, oštetili kuću i druge objekte. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je u toku postupka apelantica dokazala da su na njenim objektima nastupila oštećenja za čiju sanaciju je potrebno 2.650,00 KM, te da su najvjerovatniji uzrok oštećenja, kako je to u svom nalazu i mišljenju naveo vještak građevinske struke, vibracije uzrokovane prolaskom vozila obližnjim regionalnim putem. Međutim, Općinski sud naveo da je prihvatio prigovor tuženih o nedostatku njihove pasivne legitimacije, jer je apelantica propustila provesti dokaze kojima bi dokazala da su upravo tuženi koristili navedenu regionalnu cestu, odnosno da je šteta prouzrokovana njihovim vozilima. Konačno, Općinski sud je ukazao da apelantica nije dokazala, čak i ako tuženi jesu koristili cestu, kada su je počeli koristiti i koliko često, te kakav je omjer njihovih vozila u odnosu na druga vozila, jer se jedino na taj način moglo utvrditi da je šteta pričinjena vozilima tuženih.
5. Presudom Kantonalnog suda od 2. juna 2020. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao iscrpne razloge, koje kao pravilne prihvata i taj sud, a naročito da apelantica nije dokazala da su joj tuženi prouzrokovali štetu, odnosno da su koristili regionalnu cestu koja prolazi u blizini apelantičinih objekata. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da taj sud osnovanost tužbenog zahtjeva nije mogao utvrditi samo na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, zbog čega je odlučio kao u izreci.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da prije početka izgradnje dionice autoputa koridora Vc na kući, koja je izgrađena 1954. godine, uprkos blizine regionalnog puta, nije bilo nikakvih oštećenja, što je konstatovano i na nultom snimanju vještaka građevinske struke od 24. juna 2016. godine, te da su sva oštećenja nastala nakon što su teška teretna vozila počela koristiti navedenu regionalnu cestu. S tim u vezi apelantica ukazuje da je teret dokazivanja prenijet na nju, iako prema zauzetoj sudskoj praksi u drugim predmetima, oštećeni ne treba dokazivati da šteta koju je pretrpio potiče od opasne stvari, odnosno djelatnosti, u situaciji kada nije sporno da su teška teretna vozila tuženih prolazili regionalnim putem u blizini njezine kuće radi izgradnje dionice autoputa koridora Vc i pri tome izazvali vibracije koje su dovele do oštećenja apelantičinih objekata.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za zaključak da apelantica nije dokazala da su štetu na njezinim objektima prouzrokovala vozila tuženih, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom postupku za redovne sudove nije bilo sporno da šteta, koja je pričinjena apelantici, ne potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti, te se nisu posebno ni bavili tim pitanjem, tako da su neosnovani apelantičini navodi kojima ukazuje na kome je teret dokazivanja u tom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić