Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1165/21 (S. S. i drugi)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Regres
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1165/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1165/21, rješavajući apelaciju Senade Smajić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senade Smajić, Vildane Vrabac, Nihade Topalović, Melihe Ćemal i Aide Hajduković- Kristiansen podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senada Smajić, Vildana Vrabac, Nihada Topalović, Meliha Ćemal i Aida Hajduković- Kristiansen (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 152/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele 15. januara 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine, jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantice imaju mogućnost da ponovno podnesu apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JU OŠ „Alija Nametak“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 21. i 22. jula 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelantica radi eventualnog izjašnjenja 22. jula 2022. godine. Zastupnik apelantica u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 262285 13 Rs 2 od 12. juna 2014. godine obavezana je tužena da apelanticama na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu, te na ime razlike plaće za period od 1. aprila 2009. godine do 31. decembra 2012. godine po osnovu usklađivanja najniže brutosatnice, zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, isplati novčane iznose precizno navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te da je tužena obavezana da apelanticama nadoknadi troškove postupka. Istovremeno, primljeno je na znanje povlačenje tužbenih zahtjeva apelantica koji se odnose na potraživanje razlike plaća i toplog obroka po osnovu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je, u smislu relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), u vezi sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: KU za radnike organa uprave) osnovan tužbeni zahtjev.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelantica odbijen kao neosnovan, te su apelantice obavezane da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se, suprotno stajalištu prvostepenog suda, na potraživanja apelantica ne može primijeniti KU za službenike organa uprave, niti OKU kao povoljnije pravo, već Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU) i Izmjena i dopuna GKU. Naime, ukazano je da je odredbom člana 9. OKU propisano da usklađivanje najniže brutosatnice Vlada vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada obavezna da poveća najmanju brutosatnicu svaka tri mjeseca, da se povećanje najniže brutosatnice odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu, da je poslodavac obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti, te da će se ovi odnosi preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu. Iz navedenog proizlazi da je bila isključiva nadležnost Vlade da svojom odlukom utvrđuje i usklađuje najnižu brutosatnicu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom. Navedeno je da, u situaciji kada takva odluka nije donesena, sud nije ovlašten da u redovnom sudskom postupku vještačenjem vještaka ekonomske struke vrši usklađivanje najniže brutosatnice s porastom troškova života. Stoga je zaključio da tužbenom zahtjevu apelantica za isplatu tog potraživanja nije moglo biti udovoljeno na osnovu odredbe člana 9. OKU, naročito uzimajući u obzir da u toku postupka nije dokazano da apelanticama plaća nije obračunavana po brutosatnici iz 2008. godine. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na pravno shvaćanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine u predmetu broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 i Odluku Ustavnog suda broj AP 349/18 od 8. maja 2019. godine.

11. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da je nakon zaključenja OKU zaključen GKU i da je odredbom člana 36. GKU propisano da zaposlenik ima pravo na regres za godišnji odmor, te da visinu regresa utvrđuje Vlada Kantona Sarajevo u skladu s raspoloživim sredstvima jednako za sve budžetske korisnike. Također je ukazao da je odredbom čl. 13. stav 3. i 19. Izmjena i dopuna GKU izmijenjena odredba člana 36. GKU tako da naknada za korištenje godišnjeg odmora – regres zaposleniku pripada u visini 50% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH po posljednjem objavljenom statističkom podatku. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelanticama naknada za korištenje godišnjeg odmora – regres za 2009, 2010. i 2011. godinu isplaćena u iznosima od po 400,00 KM, a za 2012. godinu u iznosu od po 415,00 KM. Međutim, ukazano je da nalaz i mišljenje vještaka ne sadrže podatak da li su apelanticama naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za utuženi period isplaćene u skladu sa odlukama Vlade Kantona Sarajevo kao i ostalim budžetskim korisnicima, kako to predviđa član 36. GKU, kao ni podatak da li apelanticama primjenom člana 19. Izmjena i dopuna GKU pripadaju utuženi novčani iznosi na ime razlike ovih naknada. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da im pripadaju utuženi novčani iznosi na ime razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262285 20 Rev od 11. februara 2021. godine odbačena je revizija koju su apelantice podnijele protiv navedene presude Kantonalnog suda kao nedopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantice navode da je Kantonalni sud bio dužan da u pogledu potraživanja na ime razlike regresa primijeni odredbe OKU, shodno načelu povoljnosti sadržanom u odredbi člana 3. stav 3. OKU, koje se primjenjuju i na tuženu kao javnu ustanovu u smislu odredbe člana 2. OKU. Navele su da je taj stav potvrdio i Ustavni sud u Odluci broj AP 2692/06 od 14. jula 2008. godine, te ističu da se odredbe OKU kao garantirani minimum prava koji pripada svakom zaposleniku ne mogu staviti van snage granskim kolektivnim ugovorom. Apelantice, dalje, u pogledu potraživanja na ime razlike plaće, navode da je osporena odluka u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine i da je Kantonalni sud bio dužan dosuditi apelanticama naknadu na ime razlike plaće na osnovu Odluke Vlade iz aprila 2008. godine, kako su to apelantice i potraživale, te su istakle da Općinski sud nije usklađivao najnižu brutosatnicu, već je dosudio razliku plaće usklađivanjem najniže satnice s navedenom odlukom. U vezi s tim, apelantice ističu da se činjenica da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju troškova života ne može stavljati na štetu apelantica kao zaposlenica, te da se na taj način omogućava Vladi da, uslijed neobjavljivanja statističkih podataka, oslobodi sebe i ostale poslodavce od zakonske obaveze. Također su navele da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se pozvale na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, ali ih nisu priložile uz predmetnu apelaciju. U vezi s tim, apelantice smatraju da su diskriminirane jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.

b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

15. Tužena je navela da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

16. Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 24/06 i 30/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 36.

Zaposlenik u osnovnoj školi ima pravo na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. Regres se isplaćuje jednako kao i za sve budžetske korisnike.

Pravo na regres iz stava 1. ovog člana ima svaki zaposlenik koji u toku tekuće kalendarske godine ima pravo na godišnji odmor.

17. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu bIh, koji glasi:

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 9.

Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 152/20 od 26. marta 2020. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije koju su izjavile apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262285 20 Rev od 11. februara 2021. godine (punomoćnik apelantica primio navedeno rješenje 8. aprila 2021. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 152/20, koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 152/20 od 26. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262285 14 Rsž od 10. oktobra 2019. godine dostavljena punomoćniku apelantica 5. decembra 2019. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Kantonalnog suda podnesena 15. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1474/20 od 16. novembra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, preinačujući prvostepenu presudu i odbijajući tužbeni zahtjev, obrazložio da taj zahtjev nije osnovan u dijelu u kojem su apelantice tražile razliku plaće, jer sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanog odredbom člana 9. OKU usklađuje najnižu satnicu u skladu s povećanjem troškova života (pravno shvaćanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine). Također, sud je naveo i da apelantice nisu dokazale da im pripadaju utuženi novčani iznosi na ime razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao identične apelacione navode u Odluci broj AP 1944/20 i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz istih razloga (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1944/20 od 26. januara 2022. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljne i zadovoljavajuće razloge koji, suprotno navodima apelantica, ne predstavljaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelantice dovele u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelantica, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, usvojen potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

29. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda koja je zasnovana na pravnom shvaćanju koje je usvojilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelantice pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud usvojio nakon donošenja odluka na koje se apelantice pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud usvojio stav o relevantnom pravnom pitanju, te se, stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice ove tvrdnje, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

32. Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ističu i da su diskriminirane, jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelantice smatraju da su diskriminirane u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, imajući u vidu da apelantice nisu ponudile bilo kakve argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirane u postupku, Ustavni sud zaključuje i da su apelacioni navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, kako u odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće pozivajući se pri tome na usvojeno pravno shvatanje o spornom pravnom pitanju koje je usvojilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu razlike regresa, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti nisu osnovani.

34. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelantice nisu pružile argumente u korist tvrdnje da su u predmetnom postupku drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić