Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2017/22 (N. B.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2017/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-2017/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nemanja Buha, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nemanja Buha protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 155435 17 Gž od 29. ožujka 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nemanja Buha (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 3. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 155435 17 Gž od 29. ožujka 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 155435 14 od 30. lipnja 2017. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obvezan je tuženi (Biro zelene karte u BiH) da apelantu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 14.439,10 KM, dok je preko dosuđenog iznosa, do traženih 31.265,40 KM, apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku tražio naknadu materijalne šteta koja je nastala kao posljedica prometne nezgode u kojoj je oštećeno njegovo vozilo. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li su sva oštećenja na apelantovom vozilu nastala u prometnoj nezgodi ili su ta oštećenja nastala prije ili nakon prometne nezgode, s ciljem pribavljanja koristi iz osnova osiguranja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su u toku prvostupanjskog postupka provedena vještačenja putem vještaka prometne i strojarske struke, te da je prvostupanjski sud, na temelju tih nalaza i mišljenja i ostalih provedenih dokaza, utvrdio koja su oštećenja na apelantovom vozilu nastala u navedenoj prometnoj nezgodi, a koja nisu, slijedom čega je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vještak strojarske struke, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, jasno naveo koja konkretno oštećenja nisu mogla nastati u toj nezgodi, te uspoređujući te podatke s „izvidom štete“ točno ukazao na koja konkretna oštećenja se to odnosi. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da iz usmenog izlaganja vještaka strojarske struke, koji, po mišljenju tog suda, raspolaže sa dovoljno stručnog znanja, jasno proizlazi da je apelantovo vozilo kritične prilike moglo dostići brzinu kretanja od 60-80 km/h, iako je od ranije imalo određena oštećenja upravljačkog mehanizma, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, cijeneći približno jednak uspjeh stranaka u sporu, pravilno donio odluku o troškovima postupka, sukladno članku 386. stavak
2. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tijekom parničnog postupka, pa naročito ističe da nije odgovoreno na pitanje „kako se apelantovo vozilo s oštećenjem upravljačkog mehanizma uopće moglo kretati, a posebice brzinom od 73 km/h?“ Također, apelant osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogledu odluke o troškovima postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje ili da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić