Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4485/20 (V. S. Z. i drugi)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Državno vlasništvo
- Smetanje posjeda
- Pasivna legitimacija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Eksproprijacija
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4485/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP 4485/20, rješavajući apelaciju Vahide Smajkić Zlomušica i dr., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Smajkić Zlomušica, Hatidže Smajkić Zlomušića, Aide Đuliman Smajkić, Emine Smajkić, Raseme Smajkić, Ajiše Džiho, Edine Smajkić, Aide Tomić, Ševke Smajića i Zike Peco podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012647 16 Uvp od 17. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Smajkić Zlomušica, Hatidža Smajkić Zlomušića, Aida Đuliman Smajkić, Emina Smajkić, Rasema Smajkić, Ajiša Džiho, Edina Smajkić, Aida Tomić, Ševko Smajić i Zika Peco (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Galiba Hrvačić Karčić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012647 16 Uvp od 17. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012647 15 U od 15. juna 2016. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 05-31-2-1267/2015 od 22. septembra 2015. godine i Rješenja Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj UPI-05/2-33- 10813/13 od 29. juna 2015. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa broj UPI-05/2-33-10813/13 od 19. januara 2015. godine, usvojen je prijedlog Grada Mostara (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), da se u svrhu izgradnje denivelisanog pješačkog prelaza u naselju Zalik - Osnovna škola Zalik, u korist korisnika eksproprijacije potpuno ekspropriše određena nekretnina (bliže opisana u izreci navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Također je u izreci navedenog rješenja istaknuto da je javni interes za predmetnu izgradnju utvrđen u skladu sa zakonom, da je odlučeno da Federaciji BiH, kao stvarnom vlasniku i posjedniku predmetne nekretnine, ne pripada pravo na naknadu za eksproprijaciju, da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed predmetne nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te je naloženo da se nakon pravosnažnosti ovog rješenja izvrši uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist korisnika eksproprijacije, kao i da se u katastarskom operatu evidentiraju nastale promjene (sve bliže opisano u izreci navedenog rješenja).
3. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je istakao da je na predmetnoj nekretnini uočeno neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja, pa je u smislu odredaba člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, a u vezi sa članom 142. Zakona o upravnom postupku, bilo potrebno da se kao prethodno pitanje rasprave vlasnički odnosi, odnosno utvrdi ko je stvarni posjednik i korisnik predmetne nekretnine. Nadalje, prvostepeni organ je ukazao da su apelanti (kao i ostali „uknjiženi vlasnici/korisnici“ predmetne nekretnine, koji su učestvovali u postupku) istakli da se protive da se kao prethodno pitanje utvrđuje činjenica stanja posjeda i vlasništva, obzirom da je korisnik eksproprijacije koji je upisan kao posjednik, pokušao voditi upravni postupak gubitka prava korištenja na nekretninama po odredbama člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu, te da je postupak okončan na način da je zahtjev odbijen kao neosnovan. Zatim je ukazao da su apelanti istakli da svoj legitimitet dokazuju zemljišnoknjižnim izvatkom, te da je korisnik eksproprijacije, ako smatra i tvrdi da je zakonito upisan kao posjednik, trebao to isto riješiti mimo ovog postupka. Prvostepeni organ je naveo da je korisnik eksproprijacije u cijelosti osporio navode apelanata, te istakao da je dokazano i činjenično jasno da se vrlo često stvarno i zemljišnoknjižno stanje ne poklapaju. Naime, apelanti (kao i ostali upisani vlasnici/korisnici) su posjed na predmetnoj nekretnini izgubili prije više od 50 godina, što je općepoznata činjenica, te je korisnik eksproprijacije stvarni posjednik i vlasnik predmetne nekretnine, koju je nesmetano koristio dugi niz godina. Također, korisnik eksproprijacije je u potpunosti osporio navode apelanata o protivljenju da se raspravljaju vlasničko-pravni odnosi kao prethodno pitanje, kao i zahtjev za primjenu člana 11. Zakona o eksproprijaciji, jer i u slučaju da kada bi apelanti bili pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, radi se o potpunoj eksproprijaciji u površini „od cca 300 m dok se predmetna parcela proteže na površini od 5000 m“, pa smatra da je zahtjev u cijelosti neopravdan.
4. Prvostepeni organ je istakao da je uvidom u posjedovni list utvrdio da je predmetna nekretnina (tj. katastarska čestica čijim cijepanjem je nastala predmetna nekretnina, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), u naravi ostalo neplodno zemljište sa upisanim posjednikom Skupština Općine Mostar, da je na istoj nekretnini od avio snimanja 1978. godine kao posjednik bio upisan SSNO-Beograd (stupilo na snagu 1984. godine), a Odlukom Vlade Federacije BiH 2001. godine prelazi u posjed „S.O. Mostar“ sa 1/1 dijela. Nadalje je istakao da je po službenoj dužnosti zatraženo od Ministarstva odbrane BiH da se uključi u predmetni postupak eksproprijacije, obzirom da se predmetna nekretnina nalazi u okviru bivše vojne kasarne „Sjeverni logor“, a imajući u vidu činjenicu da su takve nekretnine Odlukom Vlade o utvrđivanju namjene i prenošenju upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ, koje je koristila bivša Jugoslovenska narodna armija, a koje se nalaze na teritoriji Federacije BiH prenesene u pogledu trajnog prava upravljanja i korištenja na Federalno ministarstvo odbrane - Vojsku Federacije, odnosno sada Ministarstvo odbrane BiH. Ministarstvo obrane BiH je obavijestilo da je navedena lokacija neperspektivna za Oružane snage BiH, te je kao takva u nadležnosti Vlade Federacije BiH. Slijedom naprijed navedenog, prvostepeni organ je ukazao da je zatražio i od Vlade Federacije BiH da se uključi u postupak eksproprijacije, ali je od Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH dobijen samo podnesak, u kojem stoji da se nisu u mogućnosti izjasniti u vezi provođenja postupka potpune eksproprijacije s obzirom na činjenicu da se zbog „ovih nekretnina vodi sudski postupak“.
5. Prvostepeni organ je ukazao da je posmatrajući istorijat kretanja vlasništva na predmetnoj nekretnini vidljivo da je predmetna nekretnina državno vlasništvo obzirom da je na istoj upisana izgrađena vojarna, a koja je tu i postojala sve do početka ratnih dejstava na tom području, kada je porušena. Nadalje je ukazao da su izlaskom na lice mjesta vidljivi temelji navedenog objekta, a to je potvrđeno i elaboratom procjene tržišne vrijednosti nekretnine. Zatim je ukazao da u prilog utvrđenju da je predmetna parcela državno vlasništvo, ide i zemljišnoknjižno stanje, gdje je uvidom u predmetni zk uložak, u „B“ vlasnički list, vidljivo da je prilikom provođenja nacionalizacije 60-tih godina prošlog vijeka, sve zemljište u „A“ listu upisano kao društvena svojina sa 1/1 dijela i uknjiženo pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u korist dosadašnjih vlasnika zemljišta, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed Općini ili drugom licu. Iz predmetnog zk. ul. proizlazi da na predmetnoj nekretnini u listu „A“ stoji spadajuća vojarna, u vlasničkom listu je uknjiženo pravo vlasništva u korist F. A. i još 333 drugih, svi sa n/d dijela (među kojim su očigledno i apelanti, obzirom da su učestvovali u predmetnom postupku i ako se poimenično niko od upisnih vlasnika/korisnika osim F. A. ne navodi). U primjedbama „B“ vlasničkog lista je naznačeno da se pogleda i jedan list dalje, pa je u nastavku „B“ vlasničkog lista uknjiženo pravo vlasništva na vojarne stojeće u korist Državnog erara Kraljevine Jugoslavije sa 1/1 dijela, a potom je 1942. godine došlo do promjene imena vlasnika na Nezavisna država Hrvatska, dok je u „B“ vlasničkom listu, pod rednim br. 9 i 10 izvršen upis društvene svojine (april 1960) i pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u korist dosadašnjih vlasnika zemljišta, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugom licu. Dakle, iz takvog stanja upisa u zemljišnim knjigama, dolazi se do spoznaje da su i u trenutku provođenja nacionalizacije u zemljišnim knjigama, objekti ostajali državno vlasništvo, a neizgrađeno građevinsko zemljište se knjižilo kao društvena svojina sa pravom korištenja ranijih vlasnika neizgrađenog zemljišta dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed Općini ili drugom licu. Prvostepeni organ je istakao da je obzirom na ovakvo utvrđenje, upućen zahtjev za uključenje u predmetni postupak i Federalnom pravobranilaštvu, koje je vratilo zahtjev uz naznaku da ga je potrebno dostaviti Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH. Shodno tome, prvostepeni organ je istakao da je uputio poziv Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH za usmenu raspravu, ali i pored urednog prijema poziva, nisu prisustvovali.
6. Prvostepeni organ je ukazao da je temeljno pravilo dokazivanja da na svakoj stranci leži teret dokazivanja činjenica iz kojih izvodi svoja prava. U vezi s tim je istakao, da apelanti nisu uspjeli dokazati da su vlasnici predmetne nekretnine. Naime, oni svoj legitimitet dokazuju zk izvatkom, ali sam zk izvadak opovrgava njihov legitimitet, jer uvidom u njega se vidi da na predmetnoj nekretnini postoji upis objekta vojarne koja je uknjižena kao vlasništvo Državnog erara Kraljevine Jugoslavije (izvršeni upis se nije mijenjao zbog neažurnosti vođenja zemljišnih knjiga, što je općepoznata činjenica, pa je umjesto upisa državnog vlasništva ostao stari upis), dok su oni korisnici neizgrađenog građevinskog zemljišta upisanog u predmetni zk. izvadak.
7. Prvostepeni organ je nadalje ukazao da su zemljište, objekti i pokretne stvari kasarne „Sjeverni logor“ dati samo na korištenje i upravljanje Općini Mostar (sada korisnik eksproprijacije kao pravni slijednik Općine Mostar), a za njene potrebe i potrebe Univerziteta u Mostaru, pa da se Općina Mostar nije mogla pojaviti kao nosilac prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Nadalje je ukazao da obzirom da je bivša vojna kasarna „Sjeverni logor“ proglašena za neperspektivnu vojnu imovinu (potvrđeno i aktom Ministarstva odbrane BiH od 29. septembra 2014. godine), koja je dodijeljena na korištenje drugim subjektima, ista se može knjižiti u vlasništvo drugih nivoa vlasti, odnosno općina, kantona ili entiteta. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je istakao da je ocjenom svih dokaza u postupku utvrdio da je Federacija BiH stvarni posjednik i stvarni vlasnik predmetne nekretnine.
8. U odnosu na navode apelanta, kojima su ukazivali na drugi upravni postupak koji je vođen vezano za utvrđivanje gubitka prava korištenja po članu 26. Zakona o građevinskom zemljištu (a kojim postupkom je bila obuhvaćena i predmetna nekretnina), prvostepeni organ je istakao da je tačno da je postupak okončan odbijanjem zahtjeva Univerziteta “Džemal Bijedić” Mostar, ali iz razloga izgrađenosti predmetnih parcela. Obzirom da je i predmetna nekretnina izgrađena (prema stanju zk. izvatka na istoj je upisana vojarna, a ona je tu i postojala do početka ratnih dejstava kojom prilikom je devastirana, te su na parceli još uvijek primjetni temelji srušenog objekta), to ista nije niti mogla biti predmetom utvrđivanja gubitka prava korištenja. U vezi s tim je naglasio da se i u tom upravnom postupku utvrđivanja gubitka prava korištenja, kao i u konkretnom postupku potpune eksproprijacije, utvrdilo da je predmetna nekretnina izgrađeno građevinsko zemljište, a to apelanti ni u jednom trenutku nisu osporili. Također je naglasio da je kao stranka u navedenom drugom upravnom predmetu, učestvovalo i Federalno pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik Federacije BiH i da niko nije oporavao aktivnu legitimaciju.
9. Prvostepeni organ je istakao da je razmotrivši prijedlog za eksproprijaciju, priložene isprave i ostale utvrđene činjenice, riješio kao u dispozitivu ovog rješenja, odnosno da je usvojio prijedlog za eksproprijaciju, jer su ispunjeni zakonom propisani uslovi (shodno odredbi člana 28. Zakona o eksproprijaciji).
10. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-31-2-1267/2015 od 22. septembra 2015. godine, odbijena je žalba apelanata.
11. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je istakao da se prvostepeni organ suočio sa kompleksnim slučajem raspravljanja vlasničko-pravnih odnosa u smislu člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, s obzirom na različite upise u zemljišnoj knjizi i katastru, posjed, stanje na terenu i dijametralno suprotne tvrdnje i argumente stranaka sa protivnim interesima, čak pasivnost predstavnika Federacije BiH za koju je u konačnici utvrđeno da je vlasnik predmetne nekretnine. Nadalje je istaknuto da je prvostepeni organ predmetnu stvar raspravio sa svih aspekata, odlučne činjenice utvrdio na pouzdan način, strankama u postupku omogućio aktivno učešće i izjašnjenje o svim bitnim činjenicama i okolnostima, a rezultat tako opsežnog ispitnog postupka i kontradiktornog raspravljanja jesu pravilni zaključci o tome ko je stvarni vlasnik predmetnih nekretnina kao i pravilna primjena materijalnog prava na konkretnu situaciju. Drugostepeni organ je ukazao da su u spis priloženi podaci iz zemljišnoknjižne i katastarske evidencije, kao i izjašnjenje Ministarstva odbrane BiH, te odluka Vlade Federacije BiH o prijenosu prava raspolaganja na zemljištu i objektima kompleksa „Sjeverni i Južni logor”, koji na vrlo jasan način potvrđuju da predmetna nekretnina pripada nekadašnjem velikom vojnom kompleksu, da je na jednom njenom dijelu egzistirao jedan od objekata toga kompleksa, što znači da apelanti već odavno nisu u posjedu predmetne nekretnine niti je na bilo koji način uživaju, iskorištavaju ili iz nje crpe plodove, a bez tih konstitutivnih elemenata nema stvarnog vlasništva. S druge strane, svi ti konstitutivni elementi prava vlasništva postoje na strani Federacije BiH, koja je po odluci Vlade Federacije BiH kao ovlaštenog tijela (raspolaže neperspektivnim vojnim objektima na području Federacije BiH) pravo korištenja i upravljanja nekadašnjim vojnim kompleksima "Sjeverni i Južni logor" u Mostaru prenijela na jedinicu lokalne samouprave, na koji način je faktički demonstrirala svoje pravo raspolaganja.
12. Drugostepeni organ je ukazao da je to što je u zemljišnoj knjizi upisan veći broj fizičkih osoba kao suvlasnici odnosno sukorisnici predmetne nekretnine, samo potvrda općepoznate činjenice da su podaci upisani u zemljišnim knjigama u velikoj mjeri neažurni, netačni i da ne odražavaju stvarno stanje vlasništva na nekretninama. Nadalje je ukazao da je zakonodavac, uvažavajući upravo tu općepoznatu činjenicu, organima koji provode postupak eksproprijacije stavio u obvezu da u slučaju neslaganja zemljišnoknjižnog i stvarnog stanja na nekretninama pravo vlasništva rasprave kao prethodno pitanje. To dalje znači da svaka pravna ili fizička osoba koja je nezadovoljna rješenjem o tom pitanju može pred nadležnim sudom može pokrenuti postupak i zatražiti da sud u sporu pune jurisdikcije razriješi sporne vlasničko-pravne odnose. Također je istaknuto da se ne mogu prihvatiti ni navodi apelanata kojima ukazuju na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i ranije rješenje u predmetu utvrđivanja gubitka prava korištenja. Naime, u konkretnom slučaju imovinsko-pravni odnosi su predmet rješavanja prema važećem Zakonu o eksproprijaciji, tako da se o bilo kakvoj "eksproprijaciji" zemljišta prema ranijim pravilima Zakona o građevinskom zemljištu uopšte ne može govoriti.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 07 OU 012647 15 U od 15. juna 2016. godine odbijena je tužba apelanata.
14. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj upravnoj stvari u odnosu na vlasništvo na predmetnoj nekretnini i pravilnom primjenom odredbe člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji pravilno raspravio to pitanje kao prethodno. Naime, nesporna je činjenica da je predmetna nekretnina pripadala nekadašnjem kompleksu kasarne „Sjeverni logor“ i da je početkom ratnih dešavanja objekt porušen. Provedeni dokazi, kao i uviđaj na licu mjesta nesporno ukazuju da apelanti nisu stvarni vlasnici na predmetnoj nekretnini. Naime, provedeni dokazi ukazuju da se prilikom provođenja nacionalizacije u zemljišnim knjigama neizgrađeno građevinsko zemljište knjižilo kao društvena svojina sa pravom korištenja ranijih vlasnika neizgrađenog građevinskog zemljišta dok nadležni organ ne donese rješenje, dok su objekti ostali državno vlasništvo. Kantonalni sud je ukazao da u predmetnom spisu nema dokaza koji bi ukazivali na stvarno vlasništvo apelanata, posebno što je i uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini zemljište zapušteno, neplodno sa nasutim šljunčano-pješačkim nasipom, da nema zasada, kao ni poljoprivrednih kultura i da na istoj postoje temelji srušenog objekta, niti ima dokaza da su apelanti bili u posjedu predmetne nekretnine dugi niz godina.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 012647 16 Uvp od 17. septembra 2020. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke.
16. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je u suštini obrazložio da su neosnovani prigovori apelanta iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, a koji su isticani i u tužbi i koje je prvostepeni sud cijenio u pobijanoj presudi.
17. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelanti smatraju da su ih upravni organi i redovni sudovi, na svojevoljan način tumačeći zakonske odredbe, onemogućili u mirnom i zakonitom posjedu i korištenju njihove imovine, odnosno onemogućili da kao vlasnici ostvare pravo na pravičnu naknadu. Apelanti su istakli, između ostalog, da su u zemljišne knjige upisani sa pravom korištenja i to nakon provedene nacionalizacije. Naime, nakon nacionalizacije izvornim vlasnicima ostavilo se pravo korištenja do privođenja zemljišta krajnjoj namjeni, a privođenje krajnjoj namjeni se vrši samo na temelju postojanja općeg interesa. U konkretnom slučaju prvostepeni organ je primjenom člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, smatrao da postoji nesklad zemljišnoknjižnog stanja i faktičkog stanja. Međutim, bitna činjenica koja je isključila takvu mogućnost je ta da su apelanti pravo korištenja stekli na temelju odluke države koja je sebe proglasila titularom a njima ostavila pravo korištenja do privođenja krajnjoj namjeni. Apelanti smatraju da se pravo privremenog korištenja stečeno po osnovu izvornog vlasništva ne može gasiti na temelju odredbe člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, već isključivo na temelju odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, tj. u konkretnom slučaju mogle su se primijeni samo odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, kojim je u čl. 20. i 21. jasno propisao koja prava ima upisani korisnik zemljišta. Također su istakli da i ako se prihvati utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog organa, da se onda može zaključiti da je izgradnjom vojnih objekata na predmetnoj nekretnini izvršena faktička eksproprijacija, a faktička eksproprijacija ni u kom slučaju ne gasi prava izvornih vlasnika i korisnika. Stav sudske prakse je da naknada za izvršenu faktičku eksproprijaciju ne zastarijeva.
Relevantni propisi
19. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10 i 25/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi::
Član 27.
Rješenje po prijedlogu za eksproprijaciju donosi općinska služba za upravu na čijoj teritoriji se nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže. Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji organ iz stava 1. ovog člana saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.
Ako postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, općinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja su se pozvali u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je zbog neslaganja zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na predmetnoj nekretnini, u smislu odredaba člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, bilo potrebno da se kao prethodno pitanje rasprave vlasnički odnosi, odnosno utvrdi ko je stvarni posjednik i korisnik predmetne nekretnine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je detaljno i jasno obrazloženo šta proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno da je jasno obrazloženo da provedeni dokazi nesporno ukazuju da apelanti nisu stvarni vlasnici na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava, na koje su se pozvali upravni organi i redovni sudovi u osporenim odlukama (pogotovo odredbu člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka upravnih organa i redovnih sudova. Ovo pogotovo imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali i pred organima uprave, odnosno redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili kako upravni organi tako i redovni sudovi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.
24. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić