Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1667/22 (SAPLAST d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1667/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1667/22, rješavajući apelaciju koju je podnio SAPLAST d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SAPLAST d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 517882 16 Pž od 1. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SAPLAST d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Selimović advokat iz Sarajeva, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 517882 21 Rev od 6. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 517882 16 Pž od 1. septembra 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3901/21 od 12. januara 2022. godine, u odnosu na u predmet AP-4017/21 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 517882 16 Ps 3 od 19. jula 2016. godine, ispravljenom rješenjem od 11. juna 2021. godine, obavezan je apelant da tužiocu („KLIO“ d.o.o. Lukavac) isplati dug u iznosu od 9.306,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.158,00 KM. Nadalje, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tužiocu da izvrši povrat isplaćenog novca u iznosu od 9.708,67 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da o svom trošku i na neškodljiv način, izvrši povrat 991 kg boje u prahu po specifikaciji koja je sastavni dio zapisnika Federalnog tržišnog inspektora od 7. jula 2015.godine, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Presudom Kantonalnog suda od 1. septembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena, dok je žalba tužioca djelomično uvažena, pa je odluka o troškovima postupka preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 5.220,61 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužioca odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant naručio robu od tužioca, da je ta roba isporučena apelantu, po kvalitetu i kvantitetu kako je i dogovoreno, te da apelant nije platio navedenu robu. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 454. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno vlasništva, dok se kupac obavezuje da prodavcu plati cijenu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o apelantovom prigovoru koji se odnosio na kvalitet robe što je u direktnoj vezi sa protivtužbenim zahtjevom, pravilno zaključio da prigovor nije blagovremeno podnijet, te da samim tim nije osnovan, imajući u vidu čl. 481. stav (1) i 482. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, prvostepeni sud je ukazao da se izneseni prigovor odnosi na vidljivi nedostatak na robi, te da je apelant kao pravno lice koje se bavi privrednom djelatnošću, bio dužan odmah uočiti navedeni nedostatak i robu vratiti, što nije učinio, zbog čega je i izgubio pravo na zaštitu po zakonu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da apelantovo pozivanje na Zakon o unutrašnjoj trgovini u F BiH i Zakon o zaštiti potrošača u BiH, ne može uticati na drugačiju odluku suda, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, uz posebnu napomenu da se Zakon o zaštiti potrošača u BiH ne može primijeniti u privrednom sporu između dva pravna lica.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, ukazujući naročito da nedostatak deklaracije ne predstavlja materijalni nedostatak, već nedostatak koji sprječava zakonit promet te robe, što predstavlja povredu Zakona o potrošačima u BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na imovinu i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, a apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić