Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4546/20 (R. K. i drugi)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4546/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine u predmetu broj AP-4546/20, rješavajući apelaciju Radoslava Kalajdžića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Kalajdžića, Ranka Kneževića, Čede Cvijića, Ljiljane Moravac, Sretka Tubaka i Marinka Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072972 20 20 Rev od 1. oktobra 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radoslav Kalajdžić, Ranko Knežević, Čedo Cvijić, Ljiljana Moravac, Sretko Tubak i Marinko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banjaluke, koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 072972 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine.

2. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 072972 18 Rs od 8. avgusta 2019. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je tuženi, donošenjem preciziranih rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima (u decembru 2017. godine odnosno aprilu 2018 godine), povrijedio pravo svakog od apelanata na jednako postupanje u pogledu prava na rad i prava na dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na ostale radnike tuženog, koji u procesu reorganizacije kod tuženog nisu ostvarili uslove iz člana 116a. stav

2. Zakona o željeznicama RS (u daljnjem tekstu: ZŽRS), kao i u odnosu na radnike na koje se u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. tačka 2.) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te da se slijedom toga ponište kao nezakonita precizirana rješenja o prestanku radnog odnosa i da se apelantima naknadi materijalna šteta na ime izgubljene zarade, kao i da se tuženoj naloži da apelante vrati na rad i rasporedi na poslove koji su obavljali prije prestanka ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove. U odnosu na troškove postupke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je prvostepeni sud, tokom postupka, utvrdio da su apelanti bili radnici tuženog i da im je radni odnos prestao primjenom člana 116.a stav (2) ZŽRS, donošenjem osporenih rješenja čije poništenje traže u postupku. Tokom postupka je utvrđeno koje su poslove apelanti obavljali kod tuženog, te koliko su imali godina života i staža osiguranja u momentu donošenja osporenih rješenja, odnosno da su svi imali najmanje 40 godina staža osiguranja i 62 odnosno 58 godina života. Tokom postupka je utvrđeno da su svi apelanti, nakon prestanka ugovora u radu, ostvarili pravo na starosnu penziju. Utvrđeno je da je tuženi prije donošenja osporenih rješenja o prestanku ugovora o radu donio Analizu poslovanja broj 19621-2/16 od 11. novembra 2016. godine, u kojoj je, između ostalog, konstatovano da tuženi radi sa 50% kapaciteta i da je neophodno svesti broj radnika na optimalan broj, da je entitetska Vlada prihvatila Analizu, kao prijedlog Plana reorganizacije, koji je podržala i Svjetska banka.

4. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnoga stanja Osnovni sud je primjenom člana 116a. stav 2. ZŽRS, člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), člana 175. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) odbio tužbene zahtjeve.

5. Okružni sud je odlučujući o žalbama apelanata Presudom broj 85 0 Rs 072972 19 Rsž od 13. novembra 2019. godine žalbe kao neosnovane odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama apelanata donio Presudu broj 85 0 Rs 072972 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine kojom su revizije odbijene kao neosnovane. Prije svega, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 175. stav 2. ZOR-a koja propisuje da radni odnos prestaje kada radnik navrši 65 godina starosti i najmanje 15 godina staža osiguranja, pri čemu je naglasio ZŽRS predstavlja lex specialis u odnosu na ZOR, kada su u pitanju radni odnosi radnika željeznica koje definiše član 2. tačka 12) ZŽRS. Odredbom člana 116a. stav (1) ZŽRS propisani su uslovi za prestanak radnog odnosa radnicima željeznica, a stavom (2) istog člana navedeno je da izuzetno, mimo razloga navedenih u stavu (1), radni odnos radnicima željeznica, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama RS, prestaje sa navršenih 40 godina staža osiguranja i godina života utvrđenih članom 42. stav 1. i članom 178. stav 1. Zakona o PIO. Prema odredbi člana 42. Zakona o PIO osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, a članom 178. stav 1. istog Zakona propisano je da izuzetno od člana 42. stav 1. osiguranik sa 40 godina radnog staža ima pravo na starosnu penziju: u, između ostalog, 2017. godini kada, uz penzijski staž od 40 godina, navrši 57 godina i četiri mjeseca života.

7. Vrhovni sud je naglasio da odredba člana 116a. stav (2) ZŽRS ne propisuje uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju, već odredba imperativno propisuje da radniku željeznica prestaje radni odnos, po sili zakona, kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama RS i kada navrše 40 godina staža osiguranja i godine života utvrđene članom 42. stav 1. i članom 178. stav 1. Zakona o PIO.

8. Potom je Vrhovni sud naglasio da je tuženi tokom postupka dokazao da je pristupio reorganizaciji i da su apelanti na dan donošenja osporenih rješenja o prestanku ugovora o radu ostvarili zakonom propisane uslove za prestanak radnog odnosa iz čega slijedi da su osporena rješenja zakonita. Tvrdnje apelanata da odredba člana 116a. stav (2) ZŽRS nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim navodeći da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 116a. stav 2. ZŽRS.

9. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 19. ZOR-a i člana 2. ZZD-a budući da apelanti, saglasno članu 12. stav 1. tač. a) i b) ZZD, traže utvrđivanje diskriminacije i otklanjanje diskriminacije. Vrhovni sud je potom u smislu člana 3. st. 1. i 2 ZZD pojasnio pojmove neposredno odnosno posredne diskriminacije. Prvi uslov za utvrđivanje neposredne diskriminacije je dokaz o nepovoljnom položaju koji se može uporediti sa postupanjem prema drugom licu u sličnoj situaciji, a obaveza lica koji se poziva na ovaj vid diskriminacije jeste da uvjeri sud da postoje lica sa kojima se povoljnije postupalo ili bi se povoljnije postupalo, a da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova. Kod indirektne diskriminacije ne radi se o različitom tretmanu u odnosu na druge u istoj ili sličnoj situaciji, već o jednakom tretmanu onih koji bi morali, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, biti drugačije tretirani kako ne bi bili dovedeni u nepovoljniji položaj. Za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije mora se utvrditi da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova (član 2. stav 1. i član 5. ZZD) tako da zaštićena osnova predstavlja ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija, samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i sl.) ili ako se dokaže da je navodna žrtva diskriminacije zbog neke svoje zaštićene karakteristike, morala biti drugačije tretirana kako ne bi bila dovedena u nepovoljniji položaj.

10. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova apelantima je radni odnos prestao primjenom zakonske odredbe imperativnog karaktera, a odlazak u penziju diktiraju godine života svakog pojedinca, koje propisuje zakon. Okolnost da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života, prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji Željeznica RS. ne znači da postoji nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života, odnosno koji ne rade u željeznicama RS. Prema mišljenju Vrhovnog suda apelanti nisu učinili vjerojatnim da su diskriminisani odnosno da bi njihov položaj bio bolji da su proglašeni tehnološkim viškom. U konkurenciji sa ostalim radnicima koji su dobili takav status, s obzirom na stanje u kojem se našao tuženi – da je radio sa 50% kapaciteta, da je postojao veliki broj viška radnika (do kraja 2017. godine, prema priloženoj analizi, broj radnika je trebalo smanjiti za 500, a u narednim godinama za još toliko), malo je vjerovatno da bi apelanti bili u boljoj poziciji da su proglašeni tehnološkim viškom, niti su apelanti to dokazali.

11. Sem toga, kako je naglasio Vrhovni sud, tuženi je dokazao da je pri donošenju rješenja primijenio imperativnu zakonsku odredbu (član 116a. stav (2) ZŽRS) i da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupio. O diskriminaciji bi se eventualno moglo govoriti samo u slučaju da tuženi za neke radnike, na koje se morala primijeniti odredba člana 116a. stav (2) ZŽRS, nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa, što apelanti ni tokom postupka, a ni u navodima revizije ne tvrde. Pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda R Srbije i Ustavnog suda nije od uticaja na zakonitost i pravilnost osporene presude, jer se u tim slučajevima i u konkretnom slučaju radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Vrhovni sud je zaključio da je suprotno navodima revizije, drugostepeni sud ocijenio žalbene prigovore apelanata utvrdivši da prigovori ne dovode u sumnju pravilnost prvostepene presude.

12. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno-pravne propise. Također smatraju da je odredba člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS suprotna principu zakonitosti, te diskriminatorna, u odnosu na apelante i grupu kojoj pripadaju, na način da ih diskriminiše po osnovu starosne dobi i imovinskog statusa, u pogledu ostvarivanja prava na rad i zaradu, što su sve detaljno obrazložili u apelaciji. Apelanti također ističu da redovni sudovi, iako su bili dužni, nisu proveli tzv. „test diskriminacije“, što su također detaljno obrazložili u apelaciji. U prilog svojih navoda, apelanti ukazuju na odluku Ustavnog suda Srbije broj IUz-244/2015 od 4. oktobra 2016. godine, o sličnoj situaciji, i odluku Ustavnog suda broj AP-204/15, u kojoj se radilo o gotovo identičnom pravnom pitanju.

13. Zakon o željeznicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/17, 28/17 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 116a.

(1) Željezničkim radnicima radni odnos prestaje:

1) istekom roka na koji je zasnovan, 2) kad radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, 3) sporazumom između radnika i poslodavca, 4) otkazom ugovora o radu od strane radnika ili poslodavca, 5) odlukom nadležnog suda, 6) na zahtjev roditelja ili staratelja radnika mlađeg od 18 godina života, 7) smrću radnika.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske, željezničkom radniku radni odnos prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. ili članom 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13 i 103/15).

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da predmetna rješenja nisu nezakonita, jer su se ostvarili zakonom propisani uslovi (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS) za prestanak radnog odnosa apelantima kod tužene. Naime, Vrhovni sud je detaljno i jasno analizirao sve relevantne zakonske propise i detaljno obrazložio njihovu primjenu na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ističe da nema ništa što ukazuje da su sudovi apelantima uskratili neku garanciju prava na pravično suđenje ili da su proizvoljno odlučili o pitanju koje se tiče njihove „imovine“, niti apelanti na takvo nešto ukazuju. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u više odluka ispitivao identične navode u vezi sa istim činjeničnim i pravnim pitanjem (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4349/20 od 22. juna 2022. godine tačka 12. i AP-3921/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojima je došao do zaključka da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u citiranim predmetima pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, budući da ova apelacija pokreće isto činjenično i pravno pitanje kao u citiranim predmetima, Ustavni sud stoga smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U pogledu pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je identičan prigovor Ustavni sud razmatrao u citiranim predmetima utvrđujući da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju, pa se stavovi iz navedene Odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj (op. cit. AP-4349/20 tačka 13 i AP- 3921/20, tačka 13).

19. U vezi sa navodima o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, ovo pitanje detaljno ispitao, cijenio sve okolnosti koje se tiču navodne diskriminacije apelanata, proveo „test“ diskriminacije, o čemu se taj sud opširno izjasnio (vidi tačku 9. ove odluke). Također, Ustavni sud podsjeća da je i ovakve prigovore analizirao u ranije navedenim predmetima, te da je utvrdio da su i ovi prigovori (prima facie) neosnovani (op.cit. AP-4349/20 tač. 14. i 15 i AP-3921/20, tač. 14. i 15). Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog da ove prigovore posebno obrazlaže, niti da odstupi od stavova koje je zauzeo u navedenim odlukama, tim prije što je Vrhovni sud detaljno obrazložio stav da su neosnovane tvrdnje apelanata da je donošenjem predmetnih rješenja narušen princip ravnopravnosti, odnosno da apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani. Razloge koje je u vezi sa ovim pitanjem detaljno naveo Vrhovni sud Ustavni sud smatra jasnim i dovoljno obrazloženim, zbog čega smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U vezi s apelacionim navodima o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i diskriminacije u vezi sa tim pravom, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju moguća povreda prava iz člana 8. Evropske konvencije, pa samim tim ni diskriminacije u vezi sa ovim pravom, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4546/20 (R. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio