Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/22 (J.S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2032/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2032/22, rješavajući apelaciju koju je podnio J. S., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. S.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 019840 21 Gž od 8. ožujka 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, odvjetnik iz Advokature "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar, podnio je 3. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 019840 21 Gž od 8. ožujka 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 058-0DN-20-001 485 od 24. svibnja 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u dijelu koji se odnosi na k.č. 2420/1 k.o. Ilići, te navedeno da će u zk. ul. broj 1134 k.o. Ilići upisati zabilježba odbijanja.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz navedenog zk. ul. proizlazi da k.č. 2420/1, u A listu označena kao njiva, dvorište, kuća i zgrada u ukupnoj površini od 1.050 m2, da je u B – vlasničkom listu kao vlasnik upisana Država s dijelom 1/1, dok je u C – teretnom listu uknjiženo pravo korištenja na 1/1 dijela neizgrađenog građevinskog zemljišta upisanog u A listu u korist apelanta s dijelom 1/1, dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 7. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da je za upis u zemljišnu knjigu potreban prijavni list i kopija katastarskog plana, te u vezi s tim naveo da su upravo kuća i zgrada na temelju prijavnog lista upisane u zemljišnu knjigu na kojima je država upisana kao vlasnik sa dijelom 1/1. Također, Kantonalni sud je ukazao da je apelant upisan kao nosilac prvenstvenog prava korištenja, jer je njegov prednik bio raniji vlasnik zemljišta, ali ne i kuće koja je u postupku harmonizacije zemljišnoknjižnih i katastarskih podataka za k.o. Ilići upisana u zemljišnim knjigama, te da je kao vlasnik, sada izgrađenog zemljišta, upisana država sa dijelom 1/1. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 347. st. 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima („pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade“) da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik kuće i zgrade, budući da se navedene odredbe ne odnose na konkretan slučaj, o čemu je prvostupanjski sud dao detaljno obrazloženje, koje u cjelosti prihvata i taj sud (strana 2. prvostupanjskog rješenja). Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da navedeno ne znači da apelant ne može u nekom drugom postupku ostvariti svoje pravo na odnosu na kuću i zgradu, ukoliko su ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva nad njima.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su osporene odluke rezultat proizvoljnog postupanja kod utvrđivanja činjenica i proizvoljne primjene odredaba članka 347. st. 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sudapelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka, te da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje ili da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić