Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/22 (J. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1625/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1625/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Josip Kolobarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Kolobarić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036200 22 Uvp od 28. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 036200 22 Uvp od 28. marta 2022. godine i S1 3 U 036200 20 U od 24. januara 2022. godine.

2. Rješenjem o internom premještaju državnog službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava) od 27. aprila 2020. godine apelant je privremeno premješten, u periodu od 1. maja 2020. godine do 31. maja 2020. godine, sa radnog mjesta Stručni savjetnik u Grupi za kontrolu velikih poreskih obveznika u Regionalnom centru Mostar, na radno mjesto Stručni savjetnik za poreske poslove u Odsjeku za poreze Regionalnog centra Sarajevo. Odbor državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) je rješenjem od 1. juna 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Uprave od 27. aprila 2020. godine.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036200 20 U od 24. januara 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Odbora za žalbe od 1. juna 2020. godine.

4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje navedene presude Suda BiH, taj sud je Presudom broj S1 3 U 036200 22 Uvp od 28. marta 2022. godine odbio apelantov zahtjev.

5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 32. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) prema kojem interni premještaj vrši rukovodilac institucije, te da je pravilno istakao da je odredbama čl. 1. i 2. Pravilnika o premještaju zaposlenih u Upravi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se premještaj vrši u skladu sa objektivno utvrđenim potrebama službe i da odluku o premještaju, koja mora biti obrazložena, donosi rukovodilac. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je direktor Uprave u skladu sa objektivno utvrđenom potrebom službe propisanom članom 5. stav (1) tač. a) i d) Pravilnika, cijeneći pri tome specifičnosti poslova na radnom mjestu na koje je apelant raspoređen, donio zakonito rješenje. Također, Sud BiH je istakao da su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi za privremeni premještaj apelanta, te da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelantu bilo omogućeno da koristi sve pravne lijekove propisane zakonom, uključujući i podnošenje tužbe, zbog čega mu nije bio omogućen pristup sudu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka prije podnošenja apelacije pa naročlito ističe da „Uprava nije dokazala da se povećanje obima poslova dogodilo“ te da je bio potreban njegov privremeni premještaj. Dalje navodi da je Uprava „počinila povredu postupka vezano za zakonitost premještaja apelanta“ i postavlja pitanje zbog čega je baš apelant odabran za premještaj, odnosno koji su to bili kriterijumi za premještaj apelanta, a ne nekog drugog radnika. Također se poziva na odluku Suda BiH od 16. decembra 2020. godine kojom je poništeno rješenje Uprave o internom premještaju apelanta od 31. jula 2019. godine i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak jer navedeno rješenje nije sadržavalo valjano obrazloženje, odnosno ključne razloge i činjenice zbog kojih je doneseno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su u konkretnom slučaju primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud smatra da nisu relevantni apelantovi navodi o različitom postupanju i povredi načela pravne sigurnosti, pozivanjem na odluku Suda BiH od 16. decembra 2020. godine, jer je navedena odluka bila zasnovana na činjenici da to rješenje o premještaju nije sadržavalo valjano obrazloženje, odnosno ključne razloge i činjenice zbog kojih je doneseno. Ovo posebno imajući u vidu da je Sud BiH u osporenoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, jasno ukazao da su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi za privremeni premještaj apelanta. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je imao na raspolaganju i da je koristio sve zakonom propisane pravne lijekove, kako je to obrazložio i Sud BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/22 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio